Jedna od naših popularnijih, mnogo struko nagrađivanih i najčitanijih spisateljica Ivana Bodrožić postala je poznata široj čitateljskoj javnosti svojim autobiografskim romanom “Hotel Zagorje”. Posvećena društvenom angažmanu za bolje i moderno društvo te nadahnuta marginalnim pričama, Ivana propitkuje i ukazuje na devijacije u društvu kao građanka, intelektualka i književna profesionalka. S nama je u otvorenom i emotivnom razgovoru podijelila svoja razmišljanja i stavove o kreativnom pisanju, posljednjem objavljenom i nagrađivanom romanu “Sinovi, kćeri” te vrijednostima i boljkama suvremenoga društva.
Kako je i kada sve počelo? “Moja prva sjećanja na pisanje zapravo su sjećanja na čitanje i jedan od uzbudljivijih trenutaka djetinjstva bio je onaj kad sam narasla dovoljno da smijem sama prelaziti cestu i odlaziti u knjižnicu. Priče su me privlačile oduvijek, a onda sam počela zapisivati ono što mi je bilo važno – citate, stihove pjesama, misli koje su me inspirirale, što se kasnije pretvorilo u pisanje poezije. Kad sam dobila nagradu Goran za mlade pjesnike, to je bio trenutak kad sam samu sebe počela malo ozbiljnije shvaćati kao nekoga tko piše. Filozofija je došla kasnije, kad sam počela postavljati pitanja, čemu sve to?”, opisuje Ivana svoj početak interesa za umjetnost riječi koji ju je doveo do studija filozofije i kroatistike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.
Osim što je njezino djelovanje obilježilo pisanje poezije, proze i kolumni, ne možemo ne primijetiti njezin hrabar, iskren i autentičan glas kroz društveni angažman, kako u romanima tako i u javnom prostoru. Danas svoje bogato iskustvo prenosi na radionici kreativnog pisanja pod nazivom Raspisivanje u Centru za kreativno pisanje, na kojoj možete razviti vještinu pisanja i spoznati vlastiti kreativni izričaj, a koliki je interes za pisanjem i što polaznicima predstavlja najveći izazov? “Interes uvijek postoji, a ja mislim da je to kod svakog polaznika/ce povezano s onim jednim trenutkom kad su napisali nešto, nešto što je bilo samo njihovo, autentično, a opet kreativno i dalo im da osjete onaj sjajni pomak koji pruža stvaranje umjetnosti. Tada nije važno hoće li zapravo to netko čitati ili ne, najveće zadovoljstvo dolazi iz tog čarobnog trenutka stvaranja. Izazovi nastaju kod osmišljavanja strukture priče, razumijevanja žanra, često i discipline pisanja, a to su, uz mnoge druge, vještine koje se mogu naučiti. Nekome dolaze lakše i prirodnije, a netko se treba malo više truditi. Na radionicama pokušavam staviti naglasak na “zanatske” dijelove pisanja i potaknuti polaznike/ce da pronađu svoj glas.”
Za sve nas koje zanima kako potaknuti kreativnost u pisanju, za Graziju nam Ivana otkriva svoj savjet: “Zamislite da ste netko drugi i ne shvaćajte sebe smrtno ozbiljno, igrajte se, ali budite beskompromisno pošteni i iskreni prema sebi i čitatelju, upišite se na radionicu kreativnog pisanja”, kaže uz osmijeh.
Slojevitost radnje i društva
Njezin posljednje objavljeni i nagrađivani roman “Sinovi, kćeri”, koji je dobio i Nagradu Meša Selimović za najbolji regionalni roman objavljen u 2020. godini, prodire duboko u društvene pore zaključanog čovjeka ostavljajući za sobom tragove važnosti društvene solidarnosti, empatije i tolerancije te pozivajući na promjene neophodne za razbijanje stereotipa i patrijarhalnog društva.
Roman je podijeljen u tri dijela, koja promatramo kroz različite perspektive: djevojke koja je ostala nepokretna nakon nesreće, sina zarobljenog u vlastito tijelo i majke koja je u okovima patrijarhata. Doznajem kako je kreiranje pripovjedačkog glasa iz tri kutka i otključavanje njihovih priča iz zaključanih okvira i pozicija: “Bilo je prilično izazovno. Bilo je tu dosta krojenja, vraćanja, čitanja, promišljanja o strukturi da bi se sva tri glasa na kraju činila kao jedna priča. Pisala sam prvo jednu perspektivu, zatim drugu i treću, da bih se kasnije vraćala pa dopisivala ili malo mijenjala”, kaže Ivana.
“Pisala sam o temama koje su meni važne i inspirativne, ne nužno zbog toga što se o njima ne govori dovoljno, vjerojatno se to negdje poklopilo. S druge strane, možda zato jer sam i sama imala iskustvo društvene marginaliziranosti i zato što mislim da margine društva više govore o njegovoj suštini nego ono što se vidi na prvi pogled ili ono što je deklarativno”, objašnjava mi svoj pristup odabiru temi romana.
Na pitanje što ju je inspiriralo na pisanje ovoga romana, kaže mi: “Ideja za roman nastala je kad sam u novinama pročitala priču o ženi kojoj je uslijed moždanog udara dijagnosticiran sindrom zaključane osobe. To je stanje vrlo slično komi uz razliku da je osobi svijest potpuno očuvana te od voljnih funkcija može samo pomicati kapke i zjenice. Pomislila sam kako je to stanje strašno i toj patnji daje nezamislivu perspektivu našeg ljudskog života kao i naših odnosa. U isto vrijeme to mi se učinilo i kao strašna metafora čiji djelić baštinimo svi mi koji smo, iako fizički pokretni, vrlo često zaključani unutar sebe, pogotovo naspram bližnjih uvjetovani obitelji i društvom koji su nas učili da živimo očekivane uloge, a ne naše autentične živote. Junakinja ovog romana, Lucija, upravo iz te perspektive priča svoju priču prisjećajući se svega što se dogodilo i što ju je dovelo u to stanje. Druga perspektiva je ona mladića Doriana koji je zaključan u vlastitom tijelu prema kojem osjeća nesklad, a samo želi biti samoostvaren, živjeti slobodno, biti partner i sin u svom golemom potencijalu koji ima. Međutim, u danim okolnostima prisiljen je boriti se s društvom koje ga diskriminira i kažnjava bez ikakvog razloga i posljedica. Treća perspektiva je ona Lucijine majke koja lomljena nasilnim patrijarhatom, zlostavljanjem u djetinjstvu i životu ispunjenom zabranama predstavlja srce tame iz kojeg proizlaze njezina djeca, upravo time, već u začetku, oštećena.”
Na treću, perspektivu Lucijine majke nadovezala sam se pitanjem što je potrebno za promjene u patrijarhalnom sustavu, na što mi Ivana odgovara: “Uzroke naših zaključanosti, zakočenosti, sklonosti predrasudama prije svega vidim u transgeneracijskom prenošenju obrazaca u našim obiteljima. Te naše obitelji čine naše društvo koje onda, kako bi samo sebe opravdalo i zaštitilo, odnosno one koji su se nametnuli kao čuvari poretka, te obrasce dalje generira. U ovom slučaju to su konzervativni i patrijarhalni obrasci. Ono što možemo napraviti jest boriti se protiv toga, sredstvima koje svatko od nas ima na raspolaganju. U slučaju ovog romana, ja sam odabrala da moj alat borbe bude razvijanje empatije posredstvom književnosti. No, prije svega, trebamo stanje u kojem se nalazimo osvijestiti, trebamo shvatiti da smo svi taoci zaključanosti nametnutog sustava, kako žene i manjine tako i muškarci kojima je oduzeto mnogo toga, da iskazuju osjećajnost, da žive punokrvno roditeljstvo i odnose sa svojom djecom, da razvijaju ljudske potencijale do maksimuma.”
Pisanje prožeto odgovornošću
Moja me sugovornica oduševila svojim iskrenim, dubokim i humanim pogledom na književnost kao sukreatora društvenog mnijenja, ali i promišljanjem o društvenoj odgovornosti umjetnosti: “Književnost ne nastaje ili ne postoji izvan tog istog društva. Možda se ponekad promovira književnost koja je umjetno promovirana u ono što je u ovom trenutku najbolje ili važno, ali prava književnost trebala bi u velikoj mjeri reflektirati naše živote. Objašnjavati nam iznova tko smo kao ljudska bića, gdje to živimo, koje su naše vrijednosti, naravno, na umjetnički relevantan način. Vjerujem da je književnost uvijek u funkciji socijalne angažiranosti, što ne znači da ona mora biti pisana pamfletski, da mora sadržavati didaktičku pouku ili biti toliko premrežena dokumentarnošću da gubi na univerzalnosti i nužnoj simboličkoj obradi. Ali književnost koja je napisana tako da poštuje onu finu ravnotežu autentičnog umjetničkog djela i svijesti da mi kao pisci pripadamo određenom društvu, da u njemu živimo i da se ono ne događa mimo nas, te da o njemu možemo nešto reći i u tom prostoru osvojiti još malo slobode, jest za mene istinska književnost. Podjednaka odgovornost prema literarno relevantnom tekstu i mojoj obitelji i prijateljima za mene je ono mjesto iz kojeg književnost nastaje.”
Društveni poremećaji kao tema
S književnošću Ivane Bodrožić prvi sam se put susrela na studiju kroatistike kad sam pročitala njezin roman “Hotel Zagorje”, objavljen 2010. godine, koji govori o prognaničkom odrastanju jedne djevojčice koja je rodni Vukovar napustila za vrijeme Domovinskog rata. Konteksta radnje ovoga romana posebno sam se prisjetila ovih dana kad smo svjedoci ruske agresije na Ukrajinu, čije su posljedice izazvale da je deset posto stanovništva te države u izbjeglištvu diljem Europe. Svakodnevno vidimo potresne scene razdvajanja obitelji pa sam pitala Ivanu kako ona gleda danas na to s odmakom, ali i s duboko proživljenim osobnim iskustvom: “Mislim da nas je sve potresla agresija Rusije na Ukrajinu i to na više različitih nivoa. Od aktiviranja posttraumatskog stresa, svijesti u kakvom to društvu i vremenu živimo, općeg straha i neizvjesnosti, nepovjerenja u ljudsku prirodu. Na više razina mogu poistovjetiti situaciju ukrajinskih izbjeglica s onime što je prošla moja obitelj. Voljela bih samo da za njih potraje što kraće i da se što prije zaustave toliko nepotrebni gubici ljudskih života. S odmakom, ima dana kad me baš te vijesti potpuno okupiraju, a ima dana kad shvatim da ne mogu ništa ili jako malo, pa se vratim onome što mogu. Postoji još jedan uvid kojeg sam postala svjesna – mi smo sada oni, onaj svijet koji ne reagira, kojeg smo nekadašnji mi u Hrvatskoj prozivali. I svaka pozicija je na svoj način kompleksna.”
U svakom ratu pojavljuju se zli i nakaradni ljudi koji pokušavaju zaraditi na ljudskoj nesreći, pa tako čitamo u medijima da žene postaju mete trgovcima robljem za seksualnu industriju. Budući da Ivana tematizira razne “društvene poremećaje”, pitala sam je može li zamisliti da o tome piše: “Vjerojatno bih mogla, ali zasad mi je još teško razmišljati o budućoj prozi. Treba mi malo vremena i nekog svježeg životnog iskustva da bih pisala nešto novo, a opet da bude duboko moje i meni neophodno.”
Fotografije: Ernest Mazarekić
