‘Znaš li tko si?’ ime je knjige koju je napisala Iva Mioč. Iva je, kao što je napisala na svom blogu ‘vječno dijete u potrazi za sudbinskim kockicama koje vjerno sakuplja i neumorno sastavlja’.
Svestrana Iva, iako danas radi kao marketing menadžerica u jednoj tvrtki nije zapostavila svoju ljubav prema pisanju. Dapače, objavila je knjigu ‘Znaš li tko si?’ u kojoj piše o odnosima, ljubavi i ranjivosti, a ima i istoimeni podcast u kojemu je kroz dosadašnje četiri epizode govorila o ostvarenju snova, (ne)odustajanju od sebe i odlasku.
Osim svega navedenog, simpatična Iva ima i blog s kojim je započela nakon jednog nemilog događaja, točnije nakon što je bila dio terorističkog napada u Parizu, koji joj je, kao što nam je otkrila otvorio oči i podsjetio da je život kratak, možda čak i prekratak za laganje samoj sebi.
Ideja za blog došla je nakon terorističkog napada koji si doživjela. Je li to ujedno i trenutak kada si rekla ‘okej, sada je vrijeme da ostvarim svoj san o pisanju knjige’?
Ne, od terorističkog napada u Parizu pa do izdavanja knjige prošlo je gotovo sedam godina. No, ta je noć bila svojevrsna prekretnica jer sam nakon dugo vremena počela ponovo pisati. Dio mene koji sam zatomila još u djetinjstvu te je tragične večeri, paradoksalno, oživio. Osjetila sam tako jasno da nemam vremena za laganje samoj sebi. Za život koji nije vrijedan življenja. Odlučila sam da ću ponovo pisati, kao nekada. Vratila sam se u Zagreb i nakon nekoliko dana otvorila stranicu na Facebooku „Znaš li tko si?“. Nisam imala plan niti sam znala što očekivati. Poslušala sam intuiciju i „bacila se na glavu“. I otada to ne prestajem činiti.
Zašto baš ime ‘Znaš li tko si’?
To je pitanje oduvijek bilo upućeno – meni. Nisam znala odgovor, što me beskrajno rastuživalo. Godinama sam živjela neautentično i za sebe odabirala ono što djevojčica u meni ne bi. S vremenom sam postala nepoznanica samoj sebi. Naizgled uspješna i zadovoljna, a zapravo neusklađena sa samom sobom i zbog toga – duboko nesretna. Danas, nakon puno rada i „kopanja“ po sebi, znam odgovor na meni najvažnije životno pitanje. Mislim da se zato platforma „Znaš li tko si?“ prirodno mijenja. U ovom trenutku broji više od 20.000 ljudi diljem regije, postaje zrelija i nadam se korisnija.
Kako je tekao proces pisanja knjige?
Nije bilo tipičnog procesa, ako takav postoji. Knjiga je zbirka mojih autorskih tekstova koji su nastali u periodu od sedam godina.
Od odluke o objavljivanju knjige znala si da ćeš sve morati sama i da nitko neće stajati iza tebe. Je li postojao strah i pitanje ‘što ako ja to ne mogu’?
Ne. Vjerujem u sebe jer kao klinka nisam imala drugog izbora. Od malih nogu se oslanjam samo na sebe. Taj je „mišić“, zahvaljujući silnoj životnoj praksi, odavno istreniran. No, to ne znači da ne osjećam strah kad se odvažim upustiti u nešto novo i nepoznato. Bojim se kao i većina drugih ljudi, samo sam prihvatila to i krećem se unatoč strahu.
Objavljivanje knjige bio je tvoj dječji san. Je li devetogodišnja Iva vjerovala da može to i postići? Bi li ta djevojčica bila ponosna na ovo što si postigla?
Devetogodišnja Iva je vjerovala u snove. Ona je znala da je sve moguće. Možda je dugo čekala, ali san joj je ostvaren. A ostvaren je i san 34-godišnje Ive koja je imala samo jednu želju svih ovih godina – pronaći djevojčicu u sebi koju je jednom davno izgubila. Ova knjiga za mene je simbol završene potrage za njom. Nebo mi je poslalo i potvrdu na dan promocije knjige, kada mi je voditeljica programa otkrila nešto što nisam znala, a zbog čega sam se do kosti naježila. Taj dan bio je Međunarodni dan djevojčica.
Rekla si da je ‘samopouzdanje mišić’. No, puno ljudi danas zapravo nema dovoljno samopouzdanja. Smatraš li da je izreka ‘fake it till you make it’ istina?
Ta je izreka prerasla u metodu s kojom osobno ne rezoniram. Neprirodna mi je, iziskuje puno energije, ne traži dublje razumijevanje i povezivanje. Umjesto pretvaranja da sam nešto što nisam, odabrala bih suočavanje s verzijom koja jesam. A onda naporno radila na onoj koju priželjkujem.
S devet godina napisala si svoju prvu knjigu, no bacila si ju u smeće. Zašto?
Čula sam rečenicu – Od pisanja se ne živi. To ti može biti hobi, ali ne i posao. Danas mi to ne zvuči strašno, ali djevojčici od 9 godina ta je rečenica srušila snove. Bila sam toliko razočarana i ljuta da sam je bacila u smeće. Mislim da je bacanje knjige bilo trivijalno u odnosu na ono što se dogodilo kasnije. Odbacila sam cijelu sebe. Doduše, tu su i igri bili i drugi razlozi zbog kojih sam zaključila da sam nedovoljna, neprilagođena i čudna. Iako možda nije tako izgledalo, skrivala sam svoju istinsku prirodu dugi niz godina. Naposljetku sam se sakrila i samoj sebi. I to tako dobro, da sam se dva desetljeća tražila.
Ima li ova knjiga ikakvih poveznica s prvom knjigom koju si kao dijete napisala? Nema. Prva knjiga je bio dječji roman koji sam napisala inspirirana serijom romana ‘Pet prijatelja’, britanske spisateljice Enid Blyton. Bila sam zaljubljena u te knjige kao djevojčica. Knjiga ‘Znaš li tko si?’ zbirka je tekstova koji govore o odnosima, ljubavi, ranjivosti.
Što bi htjela da čitatelji nauče iz tvoje knjige?
Jedna kolegica opisala je moje pisanje kao “topli zagrljaj”. Iako na prvu nisam uvidjela dubinu tih riječi, danas mi je to najljepši kompliment koji sam, na račun knjige, dobila. Ima li išta ljepše od toplog zagrljaja? Između toga da moje riječi nekoga „zagrle“ ili da se iz njih nešto nauči, biram prvo. Odgovore ionako već imamo u sebi. Samo ne znamo doći do njih. Ne čujemo ih. Možda zato što nas nisu dovoljno grlili. Možda zato što sebe nismo u ovom životu još uvijek čvrsto zagrlili.
