U sklopu našeg novog, tiskanog izdanja časopisa Grazia posvećenog važnosti društvenog angažmana, razgovarali smo s ljudima čiji rad je ponekad nevidljiv, ali čini ogromnu razliku u društvu i kako se mi kao u pojedinci u tom društvu osjećamo. Ispričali su nam svoje priče, inspirirali nas, a nadamo se da će i vas. Dokaz da za napraviti promjenu ne trebate gledati dalje svog okruženja je rad Irene Borovine, jedne od osnivačica Udruge Vestigium koja od svojeg osnivanja unosi život u svoj kvart te povezuje zajednicu
Jedna od kočnica mnogih od nas u većoj angažiranosti u društvu je osjećaj da ako ne možemo promijeniti svijet, ne možemo promijeniti niti realnost oko sebe. Zaboravljamo na važnost malih koraka, isprepletenost ljudi i koliko daleko može ići, i koliko puno može napraviti, pa čak i jedan osmijeh prodavačici ili prodavaču u dućanu. A kamoli tek, samo naizgled mali angažman pokretanja kvartovske udruge poput udruge Vestigium. Tu je i promocija kulture čitanja u slobodnoj knjižnici, gdje se vrši besplatna razmjena knjiga ili održavanje večeri poezije ili pripovijedanja za najmlađe. Zatim večeri za osnaživanje žena, organizacija predavanja i radionica različitih tematskih sadržaja poput zdravih životnih stilova, radionica kuhanja, šivanja, relaksacije i rekreacije, te edukativnih i eko-kreativnih sadržaja za najmlađe… Kad smo pitali Irenu za prepreke, skoro smo je dobili da nam se pojada o lošoj politici, sporoj birokraciji, zastarjelim propisima, ali kod Irene za kukanje nema mjesta “Ma ja sam prepozitivna da o tome pričam! Nema prepreka, svi možemo sve što hoćemo!”
Udruga za povezanije društvo
U izvođenje radionica uključeni su upravo građani – oni kreiraju, predlažu i izvode sadržaj, to jest, rad udruge se bazira na volonterskom doprinosu članova i ostalih zainteresiranih građana. Malo-pomalo, korak po korak, radionica po radionica i u ovoj udruzi se godišnje provede preko 1.000 termina raznih aktivnosti s ciljem obrazovanja djece i mladih te njihovog aktivnog sudjelovanja u društvu, prevencija i borba protiv svih oblika ovisnosti, promicanje i razvoj volonterstva, poticanje i razvoj socijalnog poduzetništva, zaštita okoliša i prirode, održivi razvoj, razvoj lokalne zajednice, međunarodna razvojna suradnja, zaštita zdravlja, razvoj i promicanje znanosti, obrazovanja, cjeloživotnog učenja, kulture i umjetnosti… Pa kako je sve krenulo?
“Meni se osobna transformacija dogodila 2009. s prvom trudnoćom, htjela sam više uživati u malim jednostavnim stvarima, poput treperenja lišća na vjetru, ili opadanja latica s trešnjinog cvijeta u proljeće… Znaaam, zvuči glupo!”, smije se Irena, “Ali u današnjem bussiness as usual životu ne stižeš primjećivati ili ih uzimaš zdravo za gotovo.”
“S rođenjem prvog djeteta, uživjela sam se u ulogu majke i bila vrlo posvećena, u uočavanju njegovih potreba, čitanju njegovih želja – pogotovo u ono doba dok su bebe i ne pričaju. I super sam se osjećala.”
Želja za prirodnijim tempom
Kaže kako je tada došao osjećaj da želi više, ali manje, mirnije, polaganije, a razigranije i nije bilo nazad! “Kad sam se trebala vratiti na posao nakon godinu dana rodiljnog dopusta, šest mjeseci odlazila sam na posao u suzama, u depresiji jer radim nešto što se od mene zahtijeva i očekuje, ali ja s time ne rezoniram. Tu se pojavila druga trudnoća, mučnine i odlazak na duuugo čuvanje trudnoće, porodiljni pa neplaćeni boravak s djetetom do njegove treće godine života – period u kojem sam imala vremena i snage ostvariti svoju dugogodišnju želju.” opisuje nam Irena svoj, zapravo, dosta dugi put do današnje udruge koja unosi život ne samo u kvart Vrbane već i u druge kvartove, pa čak i gradove, s obzirom na to da im dolaze ljudi odasvud.
“Oduvijek sam bila mali kreativni zanesenjak prirodom, kao malu prabaka me učila vrtlariti u malom gerilskom vrtu na kraju ulice, u zagrebačkom kvartu Trnje, a onda sam dio djetinjstva odrastala na poljima i šumicama Brezovice, da bih završila na Vrbanima – kvartu od 12.000 stanovnika, koji je doslovno izgrađen kao spavaona – hrpa zgrada, kafića, kladionica – bez socio-kulturnih sadržaja poput knjižnice, doma zdravlja, tržnice..”
A za ljubav prema tržnicama koju je prelila u današnji rad, također “krivi” prabaku. “To je isto njezino maslo!” smije se naša sugovornica “Vodila me tamo svaki dan, birale bismo zajedno voće i povrće, kupovale svježi kruh kod Šubića, grickala bih okrajak mirišljavog toplog kruha, dok bi prabaka srknula kavicu ili rakijicu s frendicama na šanku… To šarenilo plodova i ljudi uvijek me opčinjavalo i dok sam se držala za remen bakinog kaputa, proučavala sam taj mravinjak, gledala, slušala, upijala. Kaže kako nasreću, tako danas izgledaju i njezina subotnja jutra.
“Pijem kavicu, a oko mene šušur, od klinaca i peseka koji trčkaraju, malih lokalnih OPG-ova koji furaju kolica s krumpirima, salatom, tikvama, jabukama, miriše topli kruh, ljudi se veselo pozdravljaju, dogovaraju, upoznaju…” zadovoljna je Irena, no zna da su se za tako divna jutra morali sami pobrinuti.
“Trnjanskog placa više nema… Tržnice danas izumiru, jer ljudi uglavnom ili jedu vani/na poslu, klinci u vrtiću, školi, doma se nešto podgrije, naruči, nabavlja se u velikim šoping centrima, upakirana hrana ‘ko zna na koji način uzgojena i odakle…”
Tržnice kao motivator
To nezadovoljstvo ponudom, kao i nostalgija za iskustvom pohađanja tržnice, zapravo je bilo početak kreiranja udruge Vestigium “Mučilo me je to što sam viđala jagode i rajčice u supermarketima u doba kad nije njihovo vrijeme, ili što sam na pakiranjima heljde čitala zemlje podrijetla Rusija ili Kina, a kao potomku Međimuraca, rođenoj u Šibeniku, nikako mi nije bilo jasno, zašto uvozimo autohtone žitarice, zašto zimi tražimo jagode i rajčice, kad ima mandarina i zelja. Moj odgovor na to bile su grupe solidarne razmjene, način podrške malim, lokalnim, ekološkim OPG-ovima koji se svijetom proširio iz Japana, a radi se o tome da upoznaš lokalne proizvođače i kupuješ direktno od njih, u manjoj grupi.”
Kako na njezinom kvartu nije bilo ničeg slično, sama je sebi dogovorila jednom tjedno isporuku zelene košarice onoga što jedan OPG proizvodi, sezonski, lokalno. “Tada, u prvoj košarici je to bila samo blitva i salata, sljedeći put su došla jaja i šparoge, i svaki put sam se veselila jer nisam znala što me čeka, nego sam se prepustila onome što treba doći, što trenutno raste i što nije podbacilo u uzgoju, male lokalne žene koja je s puno ljubavi uzgajala hranu – za mene! Kad sam veselo svojim curama ispričala, kako sam se snašla i kako ću podržavati lokalnu proizvodnju hrane, ja sama, one su rekle: hej pa nisi fora, naruči i nama…” smije se.
“Do kraja godine bilo nas je 20 u grupi, klinci su dolazili plesati, na engleski, a roditelji po košarice, bio je mali kaos, znojila sam se k’o luda, mlađi sin je stalno tražio pažnju, muž me stalno gledao ispod oka, s nepovjerenjem, ali me pustio da se igram.”
“Zbog pomiješanih stvari po vrećicama i organizacijskog kaosa, rekli smo našoj OPG-ovki, “Znaš kaj Zdenka, daj samo dofuraj sve u gajbicama pa ćemo si na licu mjesta izvagati.” I to je bilo to. Prvi plac, koji nismo ni skužli da nam se dogodio. Aktivnost koju nismo planirali, a danas smo možda po njoj najviše poznati i okuplja najviše ljudi. Šta ti je strast, šta ti je vizija…” ispričala nam je Irena ove uzbudljve i čini se, hektične, početke.
Od 6.000 kn do neprocjenjivih iskustava
Njezina dugogodišnja želja se realizirala: imala je prostor, okuplja ljude i bila je povezana s prirodom. No iako se čini lakim, ipak je trebala doza hrabrosti. “Nisam imala neku jasnu, nacrtanu, provjerenu, profitabilnu ideju, samo tu “vizijicu” dobre energije i povezanosti. I tako sam 2011. sa svojih pet prijateljica pokrenula Udrugu Vestigium /lat. Otisak, trag, koja se btw trebala zvati Fufa designe jer bismo se između ostalog bavile redizajnom i recikliranjem tekstila, pa su nam rekli da nađemo neko ozbiljnije ime, koje smo dakako otišle potražiti u latinski rječnik, a gdje drugdje.” smije se. “Suprug je tražio matematiku, profitabilnost, pa smo mu ponudile neke crtice – radionice ovog i onog, nešto za što je već čuo, pa mu je bilo lakše prihvatiti ideju, koja nije imala nikakvu čvrstu osnovu – osim mojeg osjećaja i jasne vizije. Prodali smo neke dionice i s 6.000 kn upustili se u pokretanje nečeg što danas zovemo Društveni centar – Vestigium.” Iako su joj prvotni ciljevi bili zadovoljiti vlastite potrebe i nedostatke u kvartu, isti su se pokazali nedostatkom i kod drugih ljudi. “Ljudi su doslovno, a i danas je tako, kucali na vrata i pitali kakav je to prostor, pričali šta oni trebaju, šta nude i od toga su se stvarale aktivnosti.” No nije joj ni sekunde žao što se dala u to.
“Često smo kao nacija tromi i spori, čekamo da netko nešto umjesto nas napravi, možda je to stvar nacije zbog kućnog odgoja, obrazovanja, kulture, ne znam, ali ja sam osvijestila snagu toga da sve što želim i trebam mogu učiniti sama i to prenosim na svoju zajednicu.”
“Učim klince vrtlariti, brinuti za okoliš, organiziram razmjene stvari, odjeće, igračaka. A kao voditeljica programa u udruzi, volontere i članove učim da je udruga zajedničko dobro, kojim zajednički upravljamo – od organizacije putem zajedničkog Google kalendara, zajedničke Facebook stranice, zajedničkog prostora o čijoj čistoći i urednosti svi jednako brinemo. Praktički nemamo sastanaka, imamo jasna pravila o zajedničkom redu i svatko radi svoje, jedino zajedno SLAVIMO! I to često! Ako nešto želiš idi i napravi to!” kaže nam Irena koja kaže da je isto naučila kad je 2013. godine saznala za takozvani “tranzicijski pokret”. Za sve one koje zanima više preporuča da se pogleda dokumentarni film “In transition 2.0” dostupan i na YouTubeu. “Samo budite svoji, slušajte svoj unutarnji glas, budite povezani s prirodom i ljudima oko sebe, radite ono što volite, budite ono što želite biti. A ako još ne znate… pridružite se nekoj postojećoj inicijativi u svojem kvartu ili pokrenite svoju, taj put će vas sigurno dovesti – k sebi!”
flash!
Udruga je od 2017. g korisnica institucionalne podrške Nacionalne zaklade za razvoj civilnog, društva, dio je Transition network svjetskog pokreta za održive zajednice, a 2017. predstavljena je kao inspirativan primjer pod nazivom Changemakers from Croatia na konferenciji Europske mreže kulturnih centara u Hildesheimu, Njemačka. Sljedeće godine je nominirana među prvih 30 za nagradu Sozial Marie između 250 europskih socijalno inovativnih projekata. Njihov rad možete pratiti na Facebook stranici udruge. Navratite, upoznajte Irenu i dopusite da i vas zarazi svojoj pozitivnom energijom!
Fotografije: Filip Koludrović
Make-up: Mirta Pejić
Frizure: Sara Rabotski za Salon Glamour
Produkcija: Andreja Pančur i Petar Trbović
Asistent stilista: Laura Bošnjak
