Odakle dolazimo? Kako smo stvoreni? Mnoge religije i kulture oblikovale su vlastite teorije kako bi razumjele naše podrijetlo, no ako ćemo biti praktični i realni, odgovor je: spolni odnos. “Ptice to rade, pčele to rade; čak i školovane buhe to rade, učinimo to” (prema pjesmi Let’s do it (Let’s fall in love) Elle Fitzgerald). Rade li to ljudi više? Radimo li bolje? Zašto nam je toliko zanimljivo, intrigantno i zabavno pronicati u seksi akcije, tko, s kim, kad, kako, gdje?
Odgovore na pitanja koja se roje kad govorimo o ovom urođenom nagonu, biološkoj potrebi smještenoj visoko na ljestvici potreba, kod nekih čak odmah iza primarnih potreba za hranom, pićem i defekacijom, potražila sam u Klinici za psihijatriju Vrapče kod izuzetno zanimljivog i zabavnog sugovornika, doktora medicine, psihijatra, forenzičkog psihijatra, terapeuta i seksualnog terapeuta Gorana Arbanasa.
Zašto je seks toliko zanimljiva tema da se od nje šire zjenice, čule uši, a uzbuđenje prekida svaku drugu misao s nadom da će zagristi nešto sočno? Zašto nemamo potrebu duboko zaroniti u povijest ili kemiju, a rado bismo proniknuli u najsitnije detalje spolnog čina poznatih i nepoznatih ljudi?
Dijelom zato što je seks tabuiziran. O seksu se ipak, čak ni danas, ne govori jednako kao i o drugim stvarima u životu.
A kad bi se o seksu govorilo profano, kao o najobičnijim stvarima poput posla i kupovine, bi li bio zanimljiv?
Da, pitanje je bi li onda seks bio tako uzbudljiv. Znamo, zato što nam to brojna istraživanja pokazuju, da se poželjnost, pa i povezanost gube s rutinom. Novina je bitna komponenta seksualne uzbuđenosti. Nove, neočekivane situacije podižu razinu noradrenalina u tijelu, potiču uzbuđenje, a posebno seksualno. Upravo je to bitna komponenta napaljivosti, zato je dobro da seks nikad ne postane razotkrivena ili banalna tema. I druga stvar, seks nije nešto o čemu razgovaramo sa svakim, kao što se sa svakim ne seksamo; ne seksamo se s bliskim srodnicima. Neke su stvari biološki zadane, a postoji i mnoštvo socijalnih razloga. U seksualnosti još uvijek postoje dvostruki standardi za muškarce i žene.
Vidi li se to i kod Vaših pacijenata? Dolaze li Vam više muškarci ili žene?
Kao i svugdje u svijetu, dolaze više muškarci, premda žene češće imaju seksualne probleme.
Možda zato što su kod muškaraca vidljiviji?
Kod muškaraca više pogađaju njihovu ulogu, i više pogađaju…
… ego?
Mogućnost snošaja. Ne možete se poseksati s erektilnom disfunkcijom, dok žena s anorgazmijom može imati seksualni čin.
Pritom ona uvijek može odglumiti, slagati.
Tako je. Muškarac s erektilnom disfunkcijom to ne može.
Ne štetimo li tako same sebi, prešućujući, glumeći, potiskujući nezadovoljstvo dok naši muški partneri, ako nemaju problema, uvijek postižu užitak i orgazam?
Da, i to je upravo zbog društvenih dvostrukih standarda prema ženama. Ljudi se i danas drukčije odnose prema ženama kad one pokazuju istovjetno seksualno ponašanje s muškarcima. Obično dajem primjer djece, a nitko mi još nikad nije rekao da bi postupio drukčije. Zamislite da imate sina od četiri godine. Dođete po njega u vrtić i teta vam kaže da se vaš sin danas ljubio s četiri curice. Što će roditelji reći? (smijeh)
Ponosno: “Moj sin! Sladak je. Curice ga vole.”
A što ako imate kćer i teta kaže da se vaša djevojčica danas ljubila s četiri dječaka? Što ćete joj reći?
“Pa kako si se ljubila s četiri dečka? Ne možeš se ljubiti sa svim dečkima koji bi se ljubili s tobom. Trebaš imati jednu simpatiju.” (smijeh)
Upravo to. Na potpuno isto ponašanje reagiramo različito, ovisno o tome je li dijete muško ili žensko.
Ali ima nešto u nama samima što biološki upravlja ponašanjem – dečke navodi da ljube puno djevojčica, a djevojčice žele jednog najinteresantnijeg, sramežljivo odbijajući druge.
Ima, i to se zove K-faktor. On se odnosi na to koliko jedinka ulaže u odgoj mladunčadi. Gledamo li kod čovjeka, K-faktor za muškarce je 6,4 minute, a za žene 30 godina. Kažu da je to evolucijski jedan od razloga kako postići da bude što više jedinki na svijetu. Muškarac to postiže tako da ima što više žena s kojima će podijeliti svoj genetski materijal, a žena tako da pronađe nekoga tko će ostati uz nju, štititi nju i potomke. U ljudskom svijetu ona za to treba i ljubav, intimnost, bliskost.
Kako da žena dobro izabere partnera, da to bude onaj koji će ostati? Kao mladi, jako mladi, partnere smo birali vizualno. Pažnju nam privuče zgodna cura ili dečko, pa vam se, kao slučajno, susretnu pogledi, što aktivira magnetsko polje i uskomeša roj leptirića u predjelu abdomena i zdjelice. Potom slijedi približavanje, razgovor, šetnja s rukom u ruci, pratnja do kuće, poljubac, dodir… Kako birati da bismo dobro odabrali?
(smijeh) Nekoć smo bili skloniji mladenačkim zaljubljenostima u kojima prema nekome osjećamo jako veliku bliskost, privrženost, želju da budemo s njim, a zapravo ne znamo ništa o toj osobi. Zaljubljeni, gledamo kroz ružičaste naočale. A ako razmislimo zašto nam je netko privlačniji – zato što smo različiti.
A Brad Pitt? Nije li on privlačan gotovo svima? (smijeh)
(smijeh) Zgodan je, ali ne znači da je i privlačan. Dat ću primjer Crvene četvrti u Amsterdamu. Tamo možete očekivati šaroliku ponudu: osobe starije dobi, pretile, iz različitih etničkih skupina, svakakve… i sve one imaju klijentelu. Svakome je nešto privlačno.
I ako se sreća osmjehnula, čineći privlačnost obostranom i poljubac božanstvenim, dodir po dodir vodi prema koitusu, a onda dođe do razočaranja i seks ne bude ono što smo priželjkivali, očekivali?
Prije ili kasnije, uvijek dođe do razočaranja zato što mi idealiziramo osobu u koju smo zaljubljeni pa i erotsku situaciju u koju ulazimo.
Ako pak seks bude vrhunski, svemirski, je li to dobar temelj za uspješnu vezu?
Kako kome. Ljudi ostaju u vezi iz različitih razloga. Postoji jako puno motiva za ostanak u vezi, a seks je jedan od njih. No nekome je on visoko na ljestvici prioriteta, a nekome nije. Ako ste aseksualni, onda se najradije ne biste nikad poseksali. Partner koji bi u svemu bio idealan ne postoji.
Razočaravaju li se podjednako i žene i muškarci?
Možda ne u istim stvarima, ali svi se razočaravaju. Tu počinjemo stvari gledati realno i onda dolazimo do pitanja zrelosti osobe. Postoje osobe koje ne mogu prihvatiti realnost i počinju tražiti novo zaljubljivanje i uzbuđenje, i tako do kraja života.
Kakvo je Vaše iskustvo, razgovaraju li partneri otvoreno o seksualnim problemima, ili tek kada voda dođe do grla, pa se obrate Vama i tek tu postanu otvoreni?
Kako tko. Netko razgovara i prije nego što do seksa dođe, netko razgovara s prijateljima, netko ni sa kim. Svi smo različiti. Bitno je ono što je nama bitno. Nekome je seks nevažan. Recimo, nekome može biti važno da njegov partner voli kazalište i ako ga ne voli, to je katastrofa. S takvim partnerom onda osoba neće biti. I to je OK jer smo različiti i različite stvari postavljamo kao bitne.
Koji problemi muškarce nagnaju na to da potraže Vašu stručnu pomoć?
Erektilna disfunkcija, 50 posto muškaraca.
Kako ju liječite?
Različito. Bitno je prepoznati uzrok. Seksualnost je jako složena. Uzrok može biti fizički pa zbog šećerne bolesti primjerice dođe do erektilne disfunkcije. Uzrok može biti psihološki, primjerice depresija. Potom uzrok može biti u stavovima i očekivanjima. Ima ljudi koji misle da trebaju moći imati erekciju kad gledaju zgodnu ženu, i ako je ne dobiju, smatraju da imaju erektilnu disfunkciju. Velik je spektar mogućnosti liječenja. Koristimo seksualnu terapiju u kojoj sudjeluju oba partnera pa kroz razgovor pronalazimo rješenja, a tu su i lijekovi, penisne pumpe, prsteni…
Zbog čega najviše pate žene?
Smanjena seksualna želja; zatim kod mlađih žena često anorgazmija, koja je rijetka u zreloj dobi, a kod starijih žena to su problemi s uzbuđivanjem i ponekad bolni seksualni odnosi. Potonje je često biološki vezano za postmenopauzu zbog gubitka estrogena. Također, ovisno o uzroku, usmjerit ćemo se ili na lijekove, ili na terapiju, ili oboje.
Zadržala bih se malčice na anorgazmiji, odnosno poteškoćama u postizanju orgazma. Je li to moguće ako žena masturbira?
Žene koje masturbiraju rjeđe imaju problema s postizanjem orgazma i što je zanimljivo, žene koje nisu masturbirale, a tijekom terapije počnu, imaju bolji uspjeh u izlječenju. Masturbacija je način istraživanja tijela i kako upoznati što nas seksualno uzbuđuje. Moramo znati da smo sami odgovorni za svoj seksualni užitak iako i žene i muškarci često misle da je onaj drugi taj koji nam mora pružiti užitak. Ali kako će vam ga taj drugi pružiti ako ne zna što želite? Pošaljete li nekoga da vam donese sladoled, a ne kažete koji želite, velika je šansa da ćete dobiti krivi.
Od svih vrsta, odabrao si baš limun?! (smijeh)
A vi biste znači čokoladu! (smijeh) No, objasnite li što biste, nećete biti nezadovoljni.
Masturbacija kao terapijska metoda, to zvuči zabavno! (smijeh)
Od anorgazmije da, ali nije i jedina. Važan element je i komunikacija s partnerom.
Doktore, je li moguće izgubiti želju za seksualnim užitkom ako to gotovo ni ne radite? Možemo li masturbiranje ili seks usporediti primjerice s treningom? Ne vježbaš godinama, ali jednostavno odlučiš danas i kreneš, a tijelo i um uzvrate zadovoljstvom i to te onda motivira da nastaviš? Znamo da žene često nemaju vremena zbog posla, djece, kuhanja, čišćenja, brige… uvijek se stvori prepreka. Za poigrati se sa sobom ipak su potrebni neki preduvjeti: da si opušten, da imaš malo slobode i mira, prostora i vremena. Kako se prepustiti užitku kad ti nad glavom visi vreća puna briga i obveza?
Nije lako. Samo da napravimo malu distinkciju, postoji spontana želja i reagibilna želja. Spontana želja za seksom dođe iz čista mira, samo se sjetite nečeg seksi, i to je češće kod muškaraca. Reagibilna želja pojavi se kad krenete u neku vrstu aktivnosti i češća je kod žena. Imam pitanje na vaše pitanje – treba li svakoga pogurati? Što ako vam kažem da sad morate ići na neku utakmicu, no iako niste ljubitelj i ne da vam se, ja vam kažem da se prisilite i da to radite svaki tjedan? Premda vam je to očajno, vi otiđete – hajde, odradit ćete to, ali ćete se osjećati loše. Zato za početak pacijentima govorim da razmisle, ništa ne morate raditi; samo u jednom trenutku, kada ste dobre volje, zadovoljni, doma na kauču, pokušajte zamisliti koja bi to situacija bila koja bi vas seksualno uzbudila. Fantazije i mašta su također nešto što možemo trenirati. Pokušajte stvoriti neku ideju. Netko će reći da ga ništa ne bi uzbudilo, a netko će imati ideju i reći da je nešto smislio.
Pomažu li erotika, igrice, igračke, pornografija?
O da! (smijeh) Ali opet ponavljam, ne treba se tjerati na nešto što bi za vas bilo odbojno jer ćete postići suprotan efekt. Kod muškaraca, puno češće nego kod žena, manje su varijacije. Veliku većinu muškaraca uzbuđuje eksplicitni seksualni sadržaj, hardcore seks, dok su žene varijabilnije. Veći postotak žena kaže da treba romantičnu, intimniju komponentu, što predstavlja velik problem kod pornića. Redatelji pornografije uglavnom su muškarci i pornografija je namijenjena prije svega njima, bilo heteroseksualnim, bilo homoseksualnim muškarcima. Vrlo je malo pornografije koja je snimana za žensku publiku.
Još jedna društvena nepravda prema nama. (smijeh) Biste li na kraju našeg razgovora poslali neku poruku svima koji u seksualnim odnosima imaju probleme ili osjećaju breme poremećaja, a nisu spremni o tome otvoreno komunicirati?
Za početak, pokušajte se malo osloboditi i otvoreno razgovarati s partnerom. Preokrenite tezu, ne morate reći sve što nije dobro, predložite ono što biste voljeli. Kao kod stola, ne možete reći: “Ja to ne bih jeo” kad je ručak već serviran. Ali što biste? Dajte prijedlog što da vam se pripremi ili možda da to pripremite sami. Pripremite ono što je vama fino. Tako i u seksu.
Nije li lakše jednostavno pustiti, odustati, novu priliku tražiti s nekim novim partnerom?
(smijeh) Zašto bismo nešto lakše našli s nekim koga ne poznajemo nego s onim koga dobro znamo?
Zato što je predvidljiv, svakodnevan, ne trudi se duže vrijeme, nezadovoljstvo je postalo stanje veze, udaljili su se, postali su cimeri…
Onda mijenjajte stvari da ne bude dosadno, predvidljivo.
Ali to iziskuje odricanje, ozbiljan trud, a uspjeh nije izvjestan… Lakše je odustati.
E to je znak ljubavi! Zrele ljubavi, a ne zaljubljenosti.
Članak je objavljen u tiskanom izdanju Grazije.
Foto: Unsplash
