Prije točno godinu dana bio je „Ovo je možda najbolji koncert u zadnjih 30 godina“, „Kišni spektakl Pipsa na zagrebačkoj Šalati“, „Koncert na kojemu je i kiša, kao nekako iz poštovanja, odustala padati“…
Da se te večeri na Pips chips & videoclipsima dogodilo nešto spektakularno, potvrdit će vam svatko od 4700 ljudi koji su mokri do kože uglas pjevali cijeli koncert, sve do trećeg bisa kad se dogodila eksplozija dobre energije… Već idući koncert kojem se mi fanovi veselimo, bit će bogatiji za osam novih pjesama jer album „Vesna“ stiže uskoro, samo što nije.
Međuvrijeme sam iskoristila da pročitam Ripperovu knjigu „45“, da ga poslije placa izmaltretiram razgovorom uz kavu i da pripremim pitanja za ovaj intervju. „Ionako nitko to ne čita“, ali „radimo ovo za publiku, publika je bogotac, nema zajebancije“. Nadam se da ćete se zabaviti.
Rođen si u znaku raka, a horoskop kaže da je vas jako teško razumjeti. Kao pozitivne osobine tvog znaka, oni što znaju čitati zvijezde navode da ste vrlo pažljivi, osjećajni, vidoviti, maštoviti, dobri roditelji koji iznad svega vole djecu, dobri i ljubazni domaćini, oštroumni, štedljivi, dobri prijatelji uvijek spremni pomoći. S druge strane su mane poput preosjetljivosti, nestabilnosti, čestih promjena raspoloženja uzrokovanih hipersenzibilnošću, autodestruktivnost i melankoličnost, zlopamtila često slijepa na svoje pogreške. Bi li mogao pripisati nešto svojoj osobnosti? Jesu li sve to dokoličarske tlapnje ili ima nešto (prazno)vjerja u tvom životu?
Dosta navedenog je točno. Nisam autodestruktivac nego fino brušeni mazohist, svjestan sam svojih mana i rado ih pokazujem u javnosti jer sam srećom i ekshibicionist. Bit će da sam i zlopamtilo, ali od zlopamćenja živim, o čemu bih pisao, o leptirima?
Imaš li neki svoj ritual ili tajni obred u potrebitim ili sretnim trenutcima?
Imam i nije nikakva tajna. U potrebitim trenucima, a to su svi, upražnjavam stari dobri ritual očajanja. Dakle, u očajanju ja očajavam, govorim si stvari koje nisu za print. Ako mi to nije dosta odem malo čitati o Dinamu. Tu se fino nasaftam, a u specijalnim prilikama kad mi se stvarno prevršuje svaka mjera i poželim se počastiti, skoknem na socijalne mreže gdje me dočeka švedski stol svih vrsta očaja. Friško ulovljenih, još se koprcaju po timelineu. Oprosti mi bože, al kao da na tren osjetim sretnost.
Razmišljala sam kako si zasigurno još kao dijete bio „mlad-star“, iliti stara duša. Jesi li?
Kužim kaj hoćeš reć’. Kako bilo, baviti se kreativnim zanimanjem znači zauvijek ostati balav, neodrastao, auzvinkl i nedovršen. Nešto nas još čudi, nešto migolji ispod površine, nešto nas škaklja. To nešto jače je od nas. Nismo u kontroli, ne pomaže ni life coaching ni self help. Propada nam pod ispod nogu, di ćeš bolje, jedino u strmopizdu postoji šansa da nešto napravimo kako spada.
U “45”-tici kažeš kako si uglavnom u studiju jer te doma ionako nitko ne treba. Je li studio ured ili drugi dom, produžetak dnevnog boravka u razdoblju od 11:00 do 17:00?
Ma studio je soba za mučenje. Hrvoje Mitrov, slikar, kaže da mu atelje služi da se svaki dan tamo dođe popišat’, pa ako ga krene super, ako ne džada doma. Ali deal je da se svakodnevno tamo uprizori. Istinabog, ja se u studiju popišam jednom, dvaput, triput, i ništa. Bed mi je otići kući pa forsiram, a ne bi trebao.
Je li scena mjesto na kojem postaješ i jesi sve što vole mladi, „autor-frontmen-jebač-pjevač“?
Sigurno je da na stageu postaješ netko drugi, bez transformacije stvar ne šljaka. Isto je i s publikom. Uzalud smo krečili ako zajedno ne svjedočimo neobjašnjivom i ne participiramo u magiji. Riječ je o otpuštanju i prepuštanju, kome čemu, ludilu. Publika je svakako bolesnija od nas, to su stari Grci prvi shvatili.
Rock and roll je prostrujao iz dječačkog slomljenog srca. Lili, najljepša od svih cura, za kojom si čeznuo na daljinu, promatrajući je svakodnevno kroz dalekozor iz sigurnosti svoje sobe, našla je nekog dvostruko starijeg, bradatog i kosatog košarkaša i s njim je šetala držeći se za ruke. U znak protesta ti si se zaljubio u Ren i uhvatio se komponiranja punk-pjesama. Jesi li (bio) zaljubljiv?
I jedna i druga bile su suprotna smjena u osnovnjaku, u tančine sam im proučio raspored sati i treninga, znaš, nije bilo interneta, valjalo se snaći. Brontosauri su u to doba još brstili visoku paprat po Zapruđu i bijaše prava avantura skužiti „di rade i di se kreću“. Strastven sam, da, prilično. I vjeran, jer hodao bi s tim curama godinama, a da one o tome pojma nisu imale. Jednu sam kasnije i upoznao, kakav peh, rastanak je bio neodgodiv.
Koliko si romantičan ili samo znaš napisati romantičnu pjesmu? „Htio bi da me voliš“, „Malena“, „Plači“, „Sa mnom tebi je zima“ neke su od pjesama koje otkrivaju nježnu stranu cool frajera jer i „Teroristi plaču“.
Mi se zapravo bavimo ljepotom. Ona često nije nježna, a nekmoli romantična. Zna bit’ strašna. Neke pjesme koje spominješ meni su strašne. Je l’ to cool? Možda, ne znam. Oko ljepote nema generalnog dogovora i napisano je puno gluposti. Na našu nesreću ljepota je u nama, od praiskona, najopipljivija u ljudskoj patnji. Pjesme našu patnju nepogrešivo prepoznaju i deru tamo gdje smo najtanji.
Kažeš da pravi mangup sam pegla svoje košulje i zna ih spakirati u kofer tako da se po putu ne zgužvaju. Jesi li pravi mangup i je li u tome tajna dugovječnosti ljubavne veze?
E sad pitaš za peglanje kad sam promijenio outfit i oblačim se k’o huligan. Zadnju košulju sam nabavio od indijskih botova, high collar, Nick Cave bi ubio da je ima. Mjesecima su me zavlačili, pomirio sam se već da su me preveslali kadli evo košulje, ali ne one koju sam naručio. To je bio znak, gotovo je s tim preseravanjem. Sad se oblačim poput tinejdžera. I tu negdje leži tajna dugovječne veze – kad me žena takvog spazi umre od smijeha. Kćer me uslika za instač i dobije puno lajkova. Ključno je u pravom trenutku na pravom mjestu napraviti budalu od sebe, to nas održava vitalnima.
Nisi vozač, vozi te ZET. Uredno plaćaš karte ili imaš pokaz?
Hej, da nema ZET-a ne bih ništa napisao. Svo to maltretiranje po studiju služi da mi putem do i putem od tog kazamata nešto sine, sinapse se drugačije spajaju u drndavom tramvaju. Tom Waits tako nasred highwaya izađe iz auta, cijeli song mu svira u glavi, ali kaj da sad radi s njim, pa pogleda u nebo i urlikne „Koji k. hoćeš od mene, vidiš da vozim!“ Jako je važno da ti sine kad je sinuće nemoguće pošteno zabilježiti. Ima nešto u tim beživotnim slovima u aplikaciji, pišeš a mob automatski ispravlja po svome, ima nešto u haustoru blizu busne gdje poskrivećki pjevaš k’o debil u mobitel, trajnaninanena, ima svakako nešto u tome da sve skupa sutra ujutro baciš.
Je li ta vožnja susret oči u oči s realnošću koju živimo i kako ju podnosiš (realnost, ne vožnju)?
Realnost je skliska varijabla, teško ćemo se oko nje dogovoriti. Ali ona je kao glina, nju se mijesi, nju se umjetnostima savija i masakrira. Ona je ono sveprisutno i nedokučivo za što bi se čovjek uhvatio, ali avaj, na njoj se prvo pada. „Šta je ovo, koji đavo“, pita se čovjek kad čuje neku stvar, ali pita se isto i njen autor, dočim odgovora nema jer smo odavno iskoristili sve džokere.
Jesu li pjesme i umjetnost mjesta u koja još možemo pobjeći, sakriti se od svega?
Ne. Čovjek je najbolje skriven u teretani, savršeno isklesanog tijela, na savršeno bezveznim „ljudi, moj život je super“ fotkama, oboružan fantastično stupidnim emotikonima na socijalnim mrežama. Najbolje se mimikrizirati svima pred nosom. Pjesme nas, nažalost, razotkrivaju. One traže nešto od nas, sudjelovanje, dvosmjeran odnos, ali mi se pravimo da nismo doma i ne marimo.
Kažeš da si sam sebi najiritantnija osoba na svijetu. Kako doživljavaš iliti podnosiš druge ljude?
Izračunao sam da sam u zadnjih deset godina bio solo punih sedam, ne zezam se. To je zasigurno izvrsno za sve, ali nisam meritoran odgovoriti na pitanje. Kad odrastem planiram se družiti s drugim ljudima, slušati pizdarije, svađati se, potući po potrebi.
Datum 10. rujna 2022. Šalata. Neke moćne energije tu su večer dinamično prožele nas sretnike koji smo kisnuli i pjevali uglas s vama. Što je to bilo?! Što se tamo dogodilo i taj koncert učinilo nezaboravnim?!
Vjerojatno neke detalje ljudi ne znaju. Recimo, ovo je najduže prodavani show u povijesti. Kampanja je krenula s early birds ulaznicama u prosincu 2019. za koncert u rujnu sljedeće, desi se pandemija i lockdown, odgođeno sve za 2021. Strese nas, Šalati nakelje crvenu naljepnicu. Traži se backup lokacija godinu dana, Cmrok, ovo ono, nema šanse, ne prolazi ništa, nema zamjenskog prostora, sve je komplikacija. Zagreb je jadan, imamo samo Šalatu, kakva god bila. Ništa, opet odgađamo. I onda, krajem 2021., nakon što fanovlje newsletterom obavještavam da definitivno nećemo svirati zove organizator – „Ej, ovi majstori iz Simple Mindsa i Placeba koji su prije vas ne j..u nikakav potres, svirat će se bez jedne tribine, šaljem fotke, pusa.“ Čitav šleper emocija kumulira se i taloži svo vrijeme kako u bendu tako i u ekipi koja ne popušta, usprkos svemu nema značajnog povrata karata, skoro pune tri godine za taj nevidljivi spektakl! Neki su ubadali karte i u najbjesnijem lockdownu jer to nije bio običan papir nego šifra kako ostati iole normalan. Na dan showa upoznati smo s metereologijama, tjedan smo proveli na lajni s Vakulom. Pola sata prije izlazimo u civilkama na stage pozdraviti publiku, to se ne radi, ali sam isfurao da smo mi Dinamo, takav je običaj prije važnih tekmi. Predviđeni potop kreće u sekundu kako je Zoki predvidio, odmah pada sustav fiskalizacije na šankovima, umre jedna strana razglasa, na stageu sve pliva i kreće pičvajz, IMAX 4D, opasna igra jer se struja i vodurina, poznato je, ne ljube baš. Svi elementi za fijasko su na stolu, često ljudi ostanu doma kad je ovakva pogrom prognoza. Ali ne i naši, mi smo ipak zadnja tri desetljeća ovdje vodili duhovnu obnovu, kako bi kazala moja supruga. Na koncu, u maniri najboljeg PR-a turističkih agencija mogli ste se i sami uvjeriti – mi ne prodajemo spiku, mi vam prodajemo iskustvo! (smijeh)
Hoće li i tebi ostati nezaboravan? Što od te večeri trajno ostaje u tebi?
Znaš onu – štogod bilo, sutra je novi dan. Šalata nije u tome iznimka. Mi smo profesionalci, za nas je to bio završetak jedne etape i početak druge, dao sam si dan pauze i krenuo s finiširanjem albuma. Šaltanje, ručna i po plinu, jedna posve druga energija preko noći je prebrisala sve što se zbilo samo par dana prije. Saša Podgorelac koji desetak godina snima dokumentarac o bendu tjedan nakon svega pošalje kratki ficlek s koncerta… otvorim fajl, ne znam, nema tu pravih riječi…. U petoj sekundi puknem, plakao sam k’o beba. Doma u sobi, samog samcatog pred laptopom, daleko od svih, konačno me “sašilo”.
Skakućem po crticama iz tvoje autobiografske knjige, koristim ih u ovom intervjuu. Čak sam osjetila, usudit ću se reći, ima u tvojim pričama nešto „Seks&Gradovski“, ali u ritmu rock and rolla i s muškim predznakom. Otvara li prva knjiga Pandorinu kutiju pisanja? Vrte li ti se sada stalno neke crtice i priče po glavi poput pjesama? Kako ih zaustaviti?
Nema se što zaustavljati. Ja sam većinom prazna polica, u konstantnom stanju pripravnosti za nenadanu dostavu. Ili dolazak španjolske inkvizicije. Nikad ne znaš tko ti kuca i na čemu si, samo treba paziti da ne budeš pun govana i tepaš si kak’ si genijalan. Tako se ne dočekuju gosti! Tek kad sjednem za stol i počnem škrabati/snimati nasumične gluparije počnem se puniti i katkad se ponešto zalomi. Po izlasku “45”-ice vodili su me po promocijama. Pitali bi me isto što i ti, hoće li knjiga imati nastavak. Onda sam se u par navrata prilično iskreno istovario pred malobrojnim općinstvom rekavši da mi je core business višestruko zahtjevniji i napetiji od proze. Nisu me više zvali.
Završimo ovaj razgovor s dva pitanja koja za tebe ima naš brat i suborac Mario Petreković (50). Hoćemo li ikad, ako ti je možda nekad iole u primisli bilo, čuti, vidjeti, doživjeti, opus, dio opusa u nekoj orkestralnoj izvedbi PCVC…. ili baš kao što to obično biva, čekati da odeš u svemir, Fafenštajn i doživjeti orkestralnu izvedbu tvojih djela u obradama mladih pjevača iz A strane?
Evo ovlašćujem te, dragi Mario, osobno si mi odgovoran da milom, bolje silom, spriječiš svakoga – mene ili bilo koje građansko ili vojno lice u tom zločinačkom naumu! Jak si, mlad si, znaš znanje. Zaštiti me od ludosti!
Do kad ovako, Dubravko? Može li to unedogled?
Buraz, kaj ti je, jamačno da ne može. Makar, pričekajmo, na odjavnoj špici je najbolji song.
Članak je objavljen u tiskanom izdanju Grazije br. 281.
Foto: Josip Krivačić
