Topao, iskren i pomalo znatiželjan pogled kojim Ingrid Divković promatra svijet osvojili su brojne čitateljice, ali i izdavače. Autorica je četiriju književnih naslova, a iznimna popularnost u svijetu društvenih mreža te uspješan autorski blog priskrbili su joj titulu jedne od naših najcitiranijih spisateljica. Pisanju i životu pristupa iskreno, beskompromisno, s puno optimizma i baš zato je bila idealna sugovornica za jedan mali razgovor o životu, ljubavi, inspiraciji…
Za sebe voli reći da je “borac i sanjar u isto vrijeme“, a lakoća čitanja njezinih ispisanih redaka, u kojima su se već mnogi pronašli, kojima su se inspirirali i poistovjetili, čini ju jednom od naših najuspješnijih samostalnih književnica.
Diplomirana profesorica hrvatskog jezika, književnosti i filozofije najveće je zadovoljstvo pronašla u pisanju kojem se danas posvetila kao freelance autor, sretna da može u potpunosti živjeti od onoga što najviše voli raditi. Njezina prva knjiga “J.be li vas ego?“, koja je 2015. bila na vrhu najprodavanijih publicističkih naslova u Hrvatskoj, otvorila joj je put prema povjerenju čitatelja. Uslijedila je “Knjiga za divlju ženu“, kojoj nije dugo trebalo da postane nezaobilazan ženski naslov, dok je treća izdana knjiga “Živi mi se“ ujedno označila i njezin prvi roman. Najbolje tekstove s autorskog bloga okupila je u zbirci “Sanjari i borci“ izdanoj ujesen prošle godine, a svakim danom ispisuje i neko novo poglavlje kojim nastavlja biti u doticaju sa svojim čitateljima i njihovim iskrenim reakcijama koje joj, kako kaže, daju vjetar u leđa te sve potrebno da nastavi pisati, stvarati i razvijati se.
O točki života u kojoj se trenutačno nalazi i iz koje promatra svijet oko sebe…
Sada sam u točki života kad puno toga mogu, i možda baš zato što se s “mogu“ susrećem svakoga dana, sve mi manje treba. Zapravo treba mi taman onoliko koliko mojoj duši treba. Krojim neki svoj svijet satkan od knjiga, mora, tišine, prirode, putovanja, ljudi koje volim. Osjećam da sam težnje ega, ljudi i radoznalosti svijeta oko sebe pristojno zadovoljila te kako je sada vrijeme da se svijetu dâm na način koji u potpunosti zadovoljava moje srce i moje biće u konačnici. Oči kojima danas promatram svijet realne su i bez ružičastih naočala, ali su i dalje oči koje iz pogleda u pogled biraju vidjeti dobro.
O pisanju kao karijeri, kao obliku terapije, kao mogućem trenutku slobode…
Meni je moje pisanje poziv duše kojemu sam svjesno odlučila služiti u ovome životu – najdraži bijeg, ali istovremeno i najdraži susret sa stvarnošću, najveći izazov te najveća radost na svijetu. U trenutku biranja između onoga što ću kroz svoje riječi dati ljudima oko sebe i onoga što ću zadržati za sebe, kod mene biranja nema. Ili dajem i postajem sve, ili ne postojim i ne dajem ništa. Zato osjećam kako sam ne birajući postala i ono čemu sam se najviše nadala – hodajuća sloboda, kao i ono što mi je došlo kao poklon s neba – nježni blagoslov. Jednom kad postaneš instrument vlastitog poziva, glazba iz tebe ne prestaje svirati. I baš zato što glazba ne prestaje, potrebe za pljeskom u tebi nema. Sviraš jer si i nota i orkestar. Pišeš jer si i riječ i knjiga. Živiš jer se iz dana u dan živeći srcem susrećeš sa sličnim notama, sličnim orkestrima, sličnim ispisanim i neispisanim ljudskim knjigama. A na tebi je samo da živiš, dišeš i pišeš…
O čemu je sanjala kao dijete…
Ima dana, a već odavno nisam dijete, kad ne umijem u potpunosti razlučiti jasnu granicu između svoje budne realnosti i snova. Sanjalica poput mene svakodnevno sanja, ali da, i budna je. Kao dijete, sanjarila sam o onome što danas živim u javi. Snovi su u mojoj srži još uvijek isti, ali su nijanse nekako drukčije. Rekla bih zrelije, potpunije, opipljivije.
O novim životnim prostorima, selidbama i promjenama okoline…
Ima li uopće života dok uljuljkani sjedimo na istome mjestu, na istoj ležaljci, unutar ista četiri zida? Mislim da nema, ali svakome ostavljam da čini kako osjeća. Različiti smo, i to je ljepota svega. Ja sam se u životu selila toliko puta da se ponekad jutrom, netom nakon buđenja, ulovim razmišljajući gdje sam. Sigurnost i rutina nije nešto što me kroz život pratilo, dapače, nesigurnost i neprestana promjena ono je što me kroz moje osjetljive adolescentske i dvadesete godine života oblikovalo kao osobu kakva sam danas. U tridesetima sam se ipak smirila, konkretno stabilna ljubavna veza me smirila, no nemirni duh unutar mene i dalje luta, putuje, istražuje. Možda je taj ples divlje i pitome žene u meni ono što me čini svojom i potpunom.
Na što je dosad najviše ponosna…
Može li ikad ono izvanjsko, vidljivo i opipljivo nadjačati ono unutarnje suptilno i nevidljivo? Vjerujem da ne može. I zato sam ponosna na toliko toga. Na ljude koje imam i na ljubav koju svakodnevno primam. Najviše od svega ponosna sam na to što u teškim životnim trenucima uspijevam pronaći načine da ne pokleknem. Boriti se za ono što volim i što me istinski ispunjava postao je moj prekovremeni posao, “posao“ koji odrađujem s ponosom. Ponosna sam i na to što sam, onda kad je sve oko mene plesalo u besmislu, prepoznala smisao vlastitog života.
O porukama koje nose njezine knjige…
Nikad o porukama iz svojih knjiga nisam mogla niti znala pričati kao o nečemu što egzistira odvojivo od mene i moga bića. Sve se svakodnevno prožima, a sve te misli u svojoj srži daju naslutiti toliko toga, a opet daju naslutiti samo jedno. Da smo Jedno. I u boli, i u ljubavi, i u traženju, i u pronalaženju. Ponosna sam što moje misli, bile one na zidovima društvenih mreža ili među koricama knjiga, nose poruke u čijim se finim nijansama (tako kažu moji čitatelji) može pronaći svatko.
O hrabrosti…
Hrabrost je za mene umijeće donošenja ključnih odluka života. Hrabrost je za mene vrč u kojemu se sljubljuju dosljednost, nepatvorenost i istinska predanost jednoga čovjeka.
Što je može izbaciti iz takta…
Iz takta me, da budem iskrena, može izbaciti puno toga. Po prirodi sam jako temperamentna tako da još uvijek učim “stati na loptu“ u određenim trenucima. Izluđuju me spori, nekulturni i neodlučni vozači, potom neljubazni i prepotentni ljudi koji vjeruju da će im jezik otpasti ako izgovore “Hvala i/ili oprostite!“. Izluđuju me beskrajne reklame unutar dobrog filma, kašnjenje (da, ja sam točna kao švicarski sat) i za kraj, izluđuju me ljudi koji neprestano nose sunčane naočale, a još i više kad te iste naočale ne skidaju tijekom razgovora s drugim ljudima.
Trenutak sreće za nju je…
Toliko toga, ali u svemu tome ipak prednjači igra s mojim šestogodišnjim labradorom Maxom. Obožavam trenutke čiste sreće i ispunjenosti s njim.
O ljubavi…
Ljubav? Početak, sredina i kraj svega. Mislimo da o ljubavi znamo sve, ali bojim se da o ljubavi još uvijek ne znamo puno toga. I zato smo tu. Da je naučimo. Da je osjetimo, da je na koncu svojim umom, dušom i tijelom istinski (pro)živimo.
O svom slobodnom vremenu i kako ga voli provoditi…
S obzirom na to da radim kao freelancer, moram priznati da imam dovoljno slobodnog vremena koje mi dopušta “bijeg“ u moje najdraže aktivnosti poput neplaniranih putovanja, šetnji uz more, odlazak u šumu ili bilo gdje u prirodu, čitanje, stvaranje ili jednostavno kontempliranje.
O tome kako zadržati kvalitetan i stabilan dugogodišnji ljubavni odnos…
Mislim da ne postoji univerzalni savjet ili recept za sretnu vezu. Svatko od nas zna što traži i što je i sâm spreman/a dati. Ali ako bih morala izdvojiti što je za mene ključ stabilnog partnerskog odnosa, onda bi to bilo uzajamno poštovanje, sličan sustav životnih vrijednosti, iskren razgovor, razumijevanje i tolerancija, prihvaćanje međusobnih vrlina i mana te sloboda individualnosti.
Sigurnost u sebe kao polazište sreće…
Upravo tako. Sigurnost u sebe trebala bi biti temelj na kojemu se može graditi vlastita sreća. Ipak, sigurnost je teško postići ako nema drugih bitnih sastojaka osobnosti poput nježnosti prema sebi, prihvaćanja sebe te na koncu životnoj opuštenosti koja u obliku sigurnosti izgleda i djeluje vrlo privlačno, stabilno i zdravo.
O usponima i padovima…
Ima ih. Uh, koliko ih je samo bilo, i koliko ih još uvijek ima.
No poput otkucaja srca, upravo su usponi i padovi znak da još uvijek dišemo život.
Kakva je kad je tužna…
Nepodnošljiva. Neumjereno plačljiva. Nemoguća. Melankolična. Izgubljena.
Život bez straha…
Nemoguća misija i nedosanjani ideal u jednome.
Najbolje što je dosad učinila u životu…
Imala hrabosti pratiti glas svoga srca onda kad je cijeli svijet oko nje lupao bubnjeve razuma.
Sanja li o budućnosti…
O budućnosti sanja, ali se trudi živjeti u “sada“, svjesna da je ovo “sada“ jedino istinski što ima.
O egu kao prijatelju ili neprijatelju…
O neprijateljima od danas pa nadalje samo najbolje (smijeh).
O moći pozitivnih misli…
Mišljenja sam da gdje god postoji “moć“, tu ne može biti pozitive. Ali gdje god postoji LJUBAV, tu postoji mir i sve ono najljepše što iz mira izvire i navire. Radije biram vjerovati da smo mi ono što odlučimo činiti. Misli jesu bitne, ali nas ipak naša djela uređuju i određuju.
Fotografije: Stella Mešić
OVAJ INTERVJU OBJAVLJEN JE U TISKANOM IZDANJU ČASOPISA GRAZIA 243
