„Ilegala u Zagrebu“ naziv je turističko-dramskog obilaska grada kojim autorica Nataša Puškar želi podsjetiti na revolucionarnu prošlost Zagreba od 1941. do 1945. godine, čiji su hrabri građani čitavo vrijeme pružali otpor ustaškim vlastima i okupatoru. Prvi put održan 2019. godine, program je lani bio otkazan zbog korona-krize i posljedica potresa koji je pogodio Zagreb, da bi ponovno zaživio prošlog vikenda u sklopu tri obilaska za nekolicinu posjetitelja
Slučajni prolaznici s čuđenjem su se osvrtali na prizor u kojem šačica ljudi stoji pred zgradom gimnazije u Križanićevoj ulici, drhtureći na studenom vjetru, dok se odnekud iz pozadine razliježe mehanički glas s proglasom o osnivanju Nezavisne Države Hrvatske. Scena postaje još bizarnija kad se okupljenima odjednom pridruži žena, odjevena u elegantan zeleni kaput s crvenom beretkom na glavi. Predstavivši se kao Vera Jurić, članica ilegalne skupine koja u Zagrebu pruža otpor okupatorima, žena tihim glasom ispriča okupljenima kako kontrola ustaških vlasti nad gradom postaje sve stroža. Zabranjena su veća okupljanja i kretanje uvečer nakon 10 sati, nije dopušteno čitanje stranih novina ni slušanje stranih radio-postaja, osim njemačkih i talijanskih. Kako bi izbjegli opasnost i pružili alibi u slučaju da ih netko zaustavi, Vera svim posjetiteljima dijeli propusnice s lažnim identitetom, nakon čega ih tihim i odlučnim glasom poziva da je slijede.
Opisana scena odvila se prošlog vikenda u sklopu turističko-dramskog obilaska grada s autorskim potpisom Nataše Puškar pod nazivom „Ilegala u Zagrebu“. Program je osmišljen kao šetnja gradom, uz zastajanje na punktovima koji predstavljaju mjesta okupljanja ilegalaca, izvođenja akcija ili stradavanja. Obilaskom je autorica željela podsjetiti na revolucionarnu prošlost Zagreba od 1941. do 1945. godine, čiji su hrabri građani čitavo vrijeme pružali otpor ustaškim vlastima i okupatoru. Prvi put održan 2019. godine, program je lani bio otkazan zbog korona-krize i potresa koji je pogodio Zagreb, da bi ponovno zaživio prošlog vikenda u sklopu tri obilaska za svega nekolicinu posjetitelja. Među njima je bila i Saša Šegrt, koja priznaje kako je s nestrpljenjem iščekivala priliku za posjet „Ilegali“.
„Sretna što sam dobila priliku sudjelovati u ‘Ilegali’ jer sam to priželjkivala još od 2019. godine, kad sam prvi put čula za program. U međuvremenu sam pohodila jednu od Documentinih šetnji pod nazivom ‘Zagreb u ratu, otporu, stvaralaštvu i pamćenju’, koja na sličan način nastoji sačuvati od zaborava dio naše povijesti. Mislim da su to vrlo zanimljivi i vrijedni programi, i da bi mnogi htjeli – i trebali, šetati Zagrebom s njima“, komentira Saša.
Ilegalno okupljanje
Posjetitelji su nekoliko dana prije održavanja ture primili poziv za sudjelovanje u kojem su zamoljeni da ga nikome ne prosljeđuju, uz šturo napisanu uputu: „Danas, Križanićeva preko puta kućnog broja 9, kod zimzelenog drveća, u 15:15. Dođite nekoliko minuta ranije.“ Ovaj efektan potez podsjetio je na okolnosti u kojima su tijekom Drugog svjetskog rata djelovali zagrebački ilegalci, a da je riječ o detalju koji je pojačao učinak dramske napetosti kod posjetitelja slaže se i Marija Trapić, jedna od sudionica nedjeljne „Ilegale“.
„Verin je styling svakako kupio moju pozornost i uživala sam hodajući gradom kojeg poznajem, a ipak ne poznajem dovoljno; osvrćući se poput nje i promatrajući preko ramena prati li nas tko. Činilo bi se kao da bi mi netko od prolaznika mogao kradom utisnuti kakvu tajnu cedulju u ruku, bila sam spremna na sve. Iako je jedan dio mene odahnuo što se neću morati aktivnije uključiti u radnju, ipak mi je malo nedostajalo ‘akcije’ pa barem da se iskoriste propusnice koje smo imali u rukama“, komentira Marija.
Dnevnici – na izvoru iskrenih svjedočanstava
Autorica Nataša Puškar kaže kako je ideja o „Ilegali“ u njoj tinjala dugo, sve do konca 2018. godine kad je poprimila svoj konačan oblik, nakon čega je Nataša postavila strukturu programa i krenula sastavljati tim. Iako literature o Zagrebu u vrijeme okupacije ne nedostaje, kao historiografsku osnovu za scenarij ove nesvakidašnje izvedbe Puškar je odabrala ulomke iz „Dnevnika Diane Budisavljević“ i „Zbornika sjećanja – Zagreb 1941-1945“, pri čemu kao posebno dojmljivu ističe drugu knjigu „Zbornika“ u kojoj se nalazi Dnevnik Vere Jurić.
„Pisan je iskreno, jednostavno, bez suvišnih detalja i već nakon prvog čitanja znala sam da upravo nju želim oživjeti. Vera s razočaranjem opisuje ulazak Nijemaca u Zagreb, a s mladalačkim zanosom svoje prve ilegalne zadatke. Kako vrijeme odmiče, atmosfera u gradu je sve opasnija i sumornija. Odvode se Srbi i Židovi, agenti su na svakom ćošku, a sigurnost ne postoji ni u vlastitom domu. Vera nije super heroina, ona ponekad i griješi, ali preuzima brojne zadatke, sakriva se, prerušava, brine za majku i voli nekoga tko je već u partizanima“, otkriva Nataša.
Dodaje kako je prilagodila Verine dnevničke zapise proširivši ih iskazima drugih ilegalaca iz „Zbornika“, obuhvativši na taj način narative u kojima Vera opisuje tehnike kojima su se služili, načine na koje su krivotvorene propusnice, složenu logistiku potrebnu da bi se kompromitirani drugovi otpremili u partizane i organiziranje medicinskih djelatnika koji su se uključivali u pomaganje partizanskih bolnica.
„Pošla sam od toga da se lakše pamti emocija, nego suha informacija, pa sam podatke vezivala uz događaje, katkada anegdotalnog tipa“, pojašnjava Nataša.
Putevima revolucije
Čitav program „Ilegale“ obavijen je velom misterije, no autorica ne isključuje mogućnost da se sudjelovanje u programu jednog dana omogući svim potencijalno zainteresiranim posjetiteljima.
„Jedan naš sudionik sa prvih izvedbi komentirao je kako predstava počinje od trenutka kada dobijete pozivnicu i to doista jest tako. Čitav proces prijave za program odvija se u tajnosti, čime donekle imitiramo konspirativni rad. Publika jako voli kodirane poruke i upute, a ponajviše ako se po nekoga pošalje kurir koji ga potom odvodi na lokaciju sa koje se počinje. Voljela bih kada bi se program mogao izvoditi za široku publiku, što sam i pokušala napraviti 2019. godine aplicirajući za sredstva jedne strane fondacije koja inače podržava programe ovoga tipa, ali program nije prihvaćen. Ideja je bila odigrati deset predstava za učenike srednjih škola i studente“, navodi Nataša.
Naposljetku je „Ilegalu u Zagrebu“ ponovno financiralo Vijeće srpske nacionalne manjine Grada Zagreba. Međutim, nakon ovogodišnjeg rebalansa gradskog budžeta preostalo je sredstava dovoljno tek za tri spomenute izvedbe.
„Ilegala“ nije obična edukativno-turistička tura, budući da sadrži elemente kazališta koje je sastavni dio programa. Upravo to iziskuje vrlo složenu logistiku i naravno, financijska sredstva. Moglo bi se raditi i u koprodukciji s nekim gradskim kazalištem ili uz financijsku podršku Turističke zajednice grada Zagreba“, ističe Nataša.
Da je riječ o odličnom načinu učenja ili u najmanju ruku poticanja interesa za temu, koji bi se mogao uključiti i u nastavni proces u nekom obliku kreativnog i istraživačkog rada smatra i Marija Trapić, inače profesorica hrvatskog jezika i književnosti.
„Bilo bi zanimljivo vidjeti kako bi učenici uprizorili neki od opisanih “ilegalnih” prizora ili spomenutih likova, koje bi još zanimljivije informacije o njima pronašli, kako bi osmisliti njihov styling da bude u duhu prikazanog vremena, povukli paralelu s borbom protiv mržnje danas. Mogućnosti su neizmjerne!“, zaključuje Marija.
Ističe i kako joj je zbog odličnog spoja kazališne predstave i memorijalne šetnje „Ilegala“ bila posebno iskustvo kakvo u Zagrebu još nije imala prilike doživjeti. Dojma je kako najveću draž programu daje aura misterija koja obavija neosporno važnu temu u sjećanju i razumijevanju grada i koja gledatelja čini uvjerenim da želi biti na pravom tajnom mjestu u pravo tajno vrijeme, sudjelujući u borbi za pravu stvar.
Bolje grob nego rob
Većina ondašnjih građana Zagreba našla se tako između ilegalca, koji su nesumnjivo bili osobe izvanredne hrabrosti, te kolaboracionista koji su se nadali da će im suradnja s okupatorom priskrbiti kakvu korist. Svakodnevnim egzistencijalnim brigama „običnih“ ljudi tog doba odjednom je pridružena i dilema – podržati ilegalu i na taj se način suprotstaviti okupatoru ili biti malograđanin koji gleda svoja posla i čeka bolja vremena.
„Samoj sebi sam bezbroj puta postavila pitanje što bih ja radila u Zagrebu 1941., a potom sam to pitala i sve suradnike na projektu. “Ilegala“ i jest nastala kao neki moj odgovor na postojeći povijesni revizionizam, fašizam i stidljivi odnos Zagreba prema svojoj antifašističkoj povijesti“, ističe Nataša.
Među brojnim anegdotama, koje je publici prilikom zaustavljanja na nekom od značajnih punktova ispričala ilegalka Vera, ističe se i primjer nevjerojatne hrabrosti tadašnjih zagrebačkih srednjoškolaca. Prilikom okupljanja na stadionu Maksimir u svibnju 1941. godine, ustaše su preko razglasa naredili da se svi učenici židovskog i srpskog porijekla izdvoje na drugu stranu stadiona. Nakon što su prvi među njima počeli hodati na drugu stranu, za njima su u znak solidarnosti i kao čin protesta krenuli učenici skojevci i ostali. Nažalost, time nisu spriječena masovna uhićenja Židova, koja su uslijedila već idućeg dana.
Brojni su Zagrepčani riskirali živote skrivajući svoje susjede Židove i Srbe, a mnogi od njih sudjelovali su u diverzijama i preuzimali rizične zadatke. Neki su i sami postajali ilegalci i odlazili u partizane, često prerušeni kao radnici željeznice. Ako bi ih ustaške vlasti otkrile, ilegalci i njihovi simpatizeri, te ostali nepoćudni građani, izvođeni su pred prijeki sud čije su presude imale samo dva moguća ishoda – puštanje ili smrtnu osudu. Osuđenici su odvođeni na zagrebačku Dotrščinu ili u Rakov Potok, gdje bi bili pogubljeni.
Saša Šegrt, inače rođena Zagrepčanka, kaže kako su joj donekle poznati neki od događaja spomenutih u „Ilegali“, prvenstveno iz uspomena njenih bake i djeda koji su također u to vrijeme živjeli u Zagrebu.
„Zamišljam da je njihov život u to vrijeme bio dosta sličan. Nisu nam o tome puno pričali, samo bi ponekad, onako usput, znali ponešto spomenuti: da su kod njih na Trešnjevci, gdje su tada živjeli, često znali spavati ljudi koji su čekali vezu za izlazak iz grada, ili kako su po zadatku ubacivali letke koji su pozivali na otpor (baka bi dodala da su bili mladi i zbog toga mogli izgubiti glavu). Neki njima bliski ljudi i jesu: didin mlađi brat Stipica (Stjepan Miletić), bio je jedan od organizatora akcije Stadion, koji je nakon toga uhapšen, a zatim i stradao tijekom proboja u Jasenovcu. Za neke njihove prijatelje i rođake koje sam poznavala – Mojmira Martina ili Hugu Drobnića, tek sam godinama kasnije saznala da su u mladosti imali hrabrosti za organiziranje otpora u okupiranom gradu, da su proživjeli hapšenja i mučenja, a zatim živjeli tako skromno i normalno. Sad mi je žao što ih nisam tražila da mi o tome više pričaju. Kad sam jednom pitala, baka je rekla da se tog vremena ne voli sjećati. I čini mi se da nisu smatrali da je to nešto posebno, nego da jednostavno nije moglo drugačije“, prisjeća se Saša.
Unatoč brojnim grubim podjelama kojima svjedočimo u današnjem društvu, autorica „Ilegale“ ne smatra kako to znači da bi apatičnih građana bilo više nego onda ili da se ilegalci, zamislimo li ih u današnjem Zagrebu, ne bi imali kome obratiti za pomoć.
„Krizna i turbulentna vremena ne ostavljaju prostora za apatiju, ljudi se tada istinski probude i pokažu humanost. Najskoriji primjer je pomoć stradalima od potresa na Baniji kada je Hrvatska pokazala svoje pravo lice; dobrotu, solidarnost i ljubav“, smatra autorica.
Ilegalke: žene, ratnice, drugarice
Osim već spomenute ilegalke Vere Jurić (glumi je Vanja Budimir) u ulozi vodičice ture iz čije je perspektive ispričana čitava priča, u igrano-scenskom dijelu programa upoznajemo lik Diane Budisavljević (tumači je Dubravka Crnojević Carić), koja prilikom audijencije kod kardinala Alojzija Stepinca (glumac Vilim Matula) apelira za pomoć u spašavanju srpske djece zatočene u ustaškim logorima. Nakon kardinalovog oklijevanja da poduzme konkretne korake upomoć, hrabra Diana odlazi čak i pred notornog upravitelja logora u Jasenovcu, Maksa Luburića (glumi ga Danijel Ljuboja), od kojeg usprkos nalogu tadašnjeg ministra Andrije Artukovića uspijeva iskamčiti puštanje na slobodu tek stotinu djece. Tijekom rata, Diana i njeni pomagači uspjeli su od sigurne smrti sačuvati više od 10 000 dječjih života.
Vera nas u svojim crticama podsjeća i na brojne druge neustrašive heroine pokreta otpora, poput sestara Rajke i Zdenke Baković. Obiteljska trafika Bakovićevih bila je jedna od središnjih ‘javka’, kako su nazivana mjesta na kojima su ilegalci međusobno razmjenjivali informacije, preuzimali materijale i zadatke. Ilegalne aktivnosti sestara naposlijetku su razotkrili agenti Ustaške nadzorne službe (UNS), uhitivši ih obje te ih podvrgnuvši teškim mučenjima, ne bi li ih natjerali da odaju povjerljive podatke. Noćima mučene, sestre su danju odvođene u trafiku na rad, kako ilegalci ne bi posumnjali da se nešto događa i nastavili koristiti javku. Nakon što je izmrcvarena Rajka nakon petodnevnog mučenja prevezena u bolnicu, Zdenka – tada zatočena u zgradi sjedišta UNS-a u Zvonimirovoj ulici br. 2 – koristi trenutak nepažnje svojih čuvara i baca se s četvrtog kata, pri čemu pogiba na mjestu. Medicinski zapisi s obdukcije Rajke Baković kao službeni uzrok smrti navode posljedice mučenja.
Nataša ističe kako je bila svjesna odluka da ženama dodijeli središnju ulogu u programu, budući da je željela istaknuti njihovu prisutnost i važnost u djelovanju ilegale.
„Prvi dokument kojim je u poslijeratnom periodu bila garantirana pravna ravnopravnost žene je Ustav FNRJ iz 1946. godine, ali je važno napomenuti da je tome prethodila Narodno oslobodilačka borba. Za vrijeme Drugog svjetskog rata, više od 100 000 žena borilo se ravnopravno sa muškarcima. Dakle, žene su na ovim prostorima svoju ravnopravnost izborile u ratu, kao bolničarke, liječnice, borkinje i za svoja zalaganja su dobivale činove, među kojima je bilo i potpukovnica. Mogla sam osmisliti „Ilegalu u Zagrebu“ na način da oživim npr. Martina Mojmira i napravim jednu triler turu, ali sam od početka htjela provući i poruku o uključenosti žena i njihovoj važnoj ulozi. Mislim da sam u tome uspjela“, zaključuje autorica.
