Jednoj je obitelji smrt pokucala na vrata, baš kao što upravo sada kuca nekoj drugoj i tako će od vrata do vrata sijati tugu dok ne posjeti baš sve. Sv. Petar još nije stigao odlučiti hoće li zlatnim ključem otključati vrata raja ili željeznim vrelog pakla, suze se nisu ni osušile, praznina tek počinje bujati, a mediji već komadaju intimu obitelji servirajući je rulji koja žedno čeka na svom internetskom pojilu. Malo koga tu zanima gorka bol, žele se osladiti komadićima privatnosti. Ponosno noseći trnje u svojim očima, rulja suosjećanje lako nudi jadnijima od sebe, ali ne i onima kojima je sudba prosipala nešto sretnije okolnosti po putu. Njima će rulja poručiti neka pate: „Ako je živjela visoka, sada će malo štedjet i patit ko’ narod koji živi od minimalca, nije ona kraljica, briga me za nju“!
Danas, jednako kao i u neka davana, mračnija vremena, neke stvari ostaju uvijek iste – rulja traži cirkus, traži igre gladi. U davninama su im ih servirali razni božanski vladari, sada to čine svjetovni mediji. Po raznim platformama besplatno bacaju kosti krvoločnim psima za zabavu, zarađujući onda na njihovim borbama i svačijim patnjama. Da se i na sreći okrenuti pokoja Kuna, dok već nježnost i razumijevanje nisu profitabilni, a edukacija, znanje i prihvaćanje čisti su trošak.
Tko je rulja? Ako za sebe smatram da nisam tog kova, da moji prijatelji nisu, oni da njihovi daljnji prijatelji i poznanici nisu – tko je? U potrazi takvima, promatram ljude svuda oko sebe. Nosimo ista imena, živimo u zajedničkim ulicama, borimo se sa sličnim problemima u nadi da će ipak na kraju sve biti dobro dok stojimo u oporim gužvama svakodnevice. U autobusima, tramvajima, na trgovima, u pothodnicima, zelenim i morskim valovima, gledamo se različiti po visini, boji očiju, količini nekretnina, umjetnina, pročitanih knjiga, putovanja, uspješnih i propalih odnosa, a opet tako slični. Govorimo istim jezikom, ali se ne razumijemo. Ne suosjećamo s boli i mukom susjeda jer ako je bogatiji, neka plaće.
Ljudi koji rade na sebi, osvještavaju mane i slabosti sa snažnom željom da se mijenjaju, razvijaju, rastu, napreduju, kreiraju i grade vlastite ideje i interese. Zajahati i čvrsto egom stegnuti uzde idu i super egu nije lako. Zna to svatko tko je ikada pokušao apstinirati od loših navika, postiti od psovki, odricati se osude i ustezati od dociranja. Lako je bivati u ugodno pasivnom stavu prema svemu u životu, s minimalno truda i zalaganja očekivati rujne plodove da sami padnu u krilo.
Manjak zanimljivosti u vlastitim životima nadomještamo kopanjem po tuđim, tjeskobe smanjujemo ogovaranjem. Sakrivajući i šuteći vlastite strahove, mislimo da umanjujemo mogućnost da ih drugi vide, da o njima pričaju, da nas vide onakvima kavi zapravo jesmo i da to osuđuju. Najbolje je biti prvi u osuđivanju, odmah se okomiti na tuđe postupke, umanjiti vrijednost drugima i tako sebi osigurati tri do pet novih centimetra rasta u visinu. Tri po tri, sve si bliži nebesima. Usmjereni na tuđe živote, stvorili smo osjećaj zadovoljstva vlastitim.
U mnogim dnevnim boravcima, na kauču koji bi već odavna rado zamijenili novim, neki se ljudi isključuju iz realnosti svoga nezadovoljstva komentiranjem drugih, gledanjem filmova, praćenjem serija i vijesti kojima samo potvrđuju vlastitu apatiju. U umjerenoj količini i uz svjesnu kontemplaciju, mogao bi to biti dobar način za rekapitulaciju, preslagivanje misli, stjecanje svježih ideje za unapređenje kvalitete suživota s problemima kao zaštićenim najmoprimcima. Možda bi čak i nešto novo spoznali, unaprijedili trenutno stanje kada izbjegavanje suočavanja s životom i sobom ne bi bilo stil života, kada bi se usudili usisavačem zaviriti ispod tepiha.
Neriješeni problemi otuđuju čovjeka od čovjeka, od samoga sebe. Potiču rađanje zavisti, emocije koja izjeda dušu pretvarajući ljudsko biće u frustriranu osobu koja širi nezadovoljstvo uz isticanje loše sudbine, života koji ju nije mazio, dok je drugima sve dao. Tuđim se životima bave jer životare, lažno bezgrješni koji se sa sjetom prisjećaju propuštenih prilika.
Zabadanje nosa u tuđe živote kršenje je ljudskih prava. Članak 12. Opće deklaracije o ljudskim pravima glasi ovako: “Nitko ne smije biti podvrgnut samovoljnom miješanju u njegov privatni život, obitelj, dom ili dopisivanje, niti napadima na njegovu čast i ugled. Svatko ima pravo na zakonsku zaštitu protiv takvog miješanja ili napada.” Kada bi barem svratili pogled u svoje dane, ispunili svoju dosadu na pametniji način od aktivnog spašavanja drugih, posebno kada za pomoć drugi ni ne pita. Pustimo priče i pustimo ljude da se sa svojim problemima nose kako znaju, da koriste mogućnosti koje im pripadaju na način kako žele. Osim instituciji suda, nitko nikome ne duguje opravdanje za svoje odluke ili postupke, niti izvinjenje, ako mu nije žao. Brini svoju brigu, pomozi ako si u prilici, skloni se ako nisi. Za to dostojanstvo vrijedi dići glas, za to bi vrijedilo i hodati.
