Koliko još dugo može prolaziti ignoriranje svega što događa oko nas od strane, nažalost, većine?
Ne govorim ovdje samo o koroni, već o globalnom zatopljenju, zdravoj zemlji koje nam je preostalo još samo 60 godina, pošumljavanju koje je nužno ne danas, nego već opasno kasnimo s time, podržavanju tvorničke proizvodnje, kako u hrani, tako i u modi, nerecikliranju, ne marenju o tome što i koliko jedemo, plastici, odbijanju veganstva pod parolom da se ne može živjeti bez mesa i tako dalje. Koliko nam još znakova Zemlja treba poslati, koliko još dokumentaraca trebamo pogledati (koje mnogi možda još ni nisu jer – ‘treba bi nešto zabavno za gledanje’), koliko još dugo može prolaziti ignoriranje svega što događa oko nas od strane, nažalost, većine?
Nije ovo samo stvar koronavirusa i poražavajuće atmosfere ‘ionako umiru kronični bolesnici i što će biti s poslovima, to je veći problem’, izjava onih koji očito nemaju djedove i bake, te onih koji i dalje ne shvaćaju da nije poanta ni smrtnosti koliko preopterećenosti zdravstvenog sustava i blokiranje istog po pitanju drugih bolesti i skrbi, ‘easy’ pristupu prema druženjima ili maskama, pravo pitanje je u tome – koliko dugo se još možemo tako akivno baviti svojim životima bez da se svaki dan, ma barem jednom tjedno, ne osvrnemo na cjelokupnu sliku stvari koja je jako, jako loša. Polažemo nade u aktiviste, političare, znanstvenike i prijatelje životinja, ali svi oni su bez nas, bez toga da ako se manjima ne pretvori u većinu, nigdje. Čemu povećanje nataliteta i vlastitih emotivnih drama dok živimo na planeti koju trenutno ne čeka bolje sutra, baš suprotno. Nećemo imati gdje ni biti. I to nije ‘haha’ parola, činjenice su već odavno crno-bijele i stoje na papiru.
Mnogi će reći, ali takvih situacija je uvijek bilo, uvijek je bilo rata kada se rađalo najviše djece ili ‘pa kako su naši roditelji uspjeli su svemu navedenome’. Ne, draga većino, danas su nam statistike puno gore, puno više zabrinjavajuće i doslovce nestaje nade u bolju budućnost, osim ako ćemo joj se toliko prilagoditi da ćemo živjeti s maskama, hraniti se virtualno, kao i voljeti. Ako ste pogledali bilo koji trendi dokumentarac posljednjih dana, od ‘Social Dilemme’ koja upozorava na totalni raskol društva baš zato jer ne postoji više jedna istina jer koliko su nas društvene mreže spojile toliko su nas i zaratile. Ili možda ‘A Life On Our Planet’ Davida Attenborougha u kojem ćete vidjeti da mi realno moramo spasiti sami sebe jer priroda nastavlja dalje ima nas ili ne, ili ‘My Octopus Teacher’ da shvatite koliko genijalna bića smo bahato odredili sebi za hranu i ubijamo ih na tone, ili ‘Kiss The Ground’ koji govori da smo zemlju toliko ubili farmama i pesticidima da imamo šanse zdrave zemlje još 60 godina. A to je samo trenutno aktualan popis. U temu izumiranja nekih od najljepših životinja da ni ne ulazimo.
Koliko ste se još puta spremni probuditi i ići kroz dan ne razmišljajući ili razmišljajući samo o sebi? Ignoriranje nas neće spasiti, parola ‘bit će kako će biti’, također će nas sve zajedno samo odvesti u bespovratni beskraj. Čemu planovi za budućnost, rad na sebi, kreativnost, novac, ljubav, planovi, djeca, druženja, ideje, smijeh, drama, zagrljaj – ako bolje sutra ne postoji?
Foto: Unsplash
