Nakon trenda “tradwife” i popularizacije “soft life” filozofije, društvene mreže sada raspravljaju o novom fenomenu; hub-sons. Riječ je o muškarcima koji umjesto samostalnog života ostaju u roditeljskom domu te u zamjenu za smještaj preuzimaju sve kućanske obveze: od kuhanja i čišćenja do sitnih popravaka. Iako pojam zvuči kao internetska šala, iza njega stoje vrlo stvarne teme s kojima se podjednako susreću i žene i muškarci
Hub-sons teško se može svesti na jednostavno objašnjenje poput lijenosti ili nedostatka ambicije. Riječ je o fenomenu koji zapravo potjeke iz sve složenijeg društvenog i ekonomskog okruženja. Naime, svijetu u kojem su troškovi stanovanja dosegnuli gotovo pa povijesni maksimum, a plaće većine ne prate inflaciju, za većinu mladih samostalnost više nije stvar izbora, već puki luksuz. A povratak (ili ostanak) u roditeljski dom, nekad percipiran kao znak neuspjeha, danas sve češće djeluje kao jedini način preživljavanja u sustavu koji sve manje pruža sigurnost.
No, ono što ovaj trend čini zanimljivim jest promjena u ulozi. Hub-son nije pasivan vječni tinejdžer, nego funkcionalan član kućanstva koji doprinosi na drugi način; radom i brigom oko doma. Time se briše granica između tradicionalnih rodnih i generacijskih uloga, ali i preispituje sama ideja što zapravo znači biti odrastao. Sociolozi to vide kao simptom dublje kulturne promjene. Nakon desetljeća u kojima je individualizam bio ideal, ponovno se vraća važnost zajednice i obiteljske podrške. Dok su prije mladi odlazili iz roditeljskog doma čim bi mogli, današnja generacija otvorenije prihvaća međusobnu ovisnost i dijeljenje resursa.
U tom smislu, pojava hub-sonova nije samo ekonomski pragmatizam nego i oblik tihog otpora kapitalističkoj ideji da se vrijednost mjeri isključivo kroz samostalnost i financijski uspjeh. Ipak, fenomen nosi i određenu ambivalenciju. Dok jedni u njemu vide povratak solidarnosti, drugi upozoravaju na to da bi mogao dovesti do produbljivanja pasivnosti i odgađanja osobne odgovornosti. Drugim riječima; hub-sons su istodobno simptom krize tržišta i odraz neke nove definicije zrelosti u kojoj briga i obiteljska “suradnja” zamjenjuju tradicionalni ideal samostalnosti.
Paradoks moderne samostalnosti
Fenomen hub-sonova ne ostavlja nikoga ravnodušnim, prije svega zato što se mnogi u njemu pronalaze. No za jedne je to znak društvene regresije i produženog adolescencijskog komfora, dok ga drugi vide kao posljedicu neodrživog sustava koji mladima oduzima realne mogućnosti za samostalnost. U toj napetosti između izbora i nužde leži ključni pitanje; kad zajednički život s roditeljima postaje racionalna odluka, a kad prelazi u bijeg od odgovornosti?
U širem kontekstu, hub-son postaje simbol generacijskog paradoksa: društvo koje neprestano zahtijeva samostalnost, ali ne pruža ekonomske uvjete da se ona ostvari. Jer generacija koja je odrasla na mantri “studiraj, radi naporno i uspjet ćeš” sada živi stvarnost u kojoj školovanje i naporan rad nisu jamstvo financijske stabilnosti. U takvim okolnostima, ostanak u roditeljskom domu nije znak slabosti, nego oblik prilagodbe sustav koji ne funkcionira.
Pitanje je, dakle, manje o tome zašto netko ostaje kod kuće, a više o tome što ta odluka otkriva o društvu u cjelini. Ako hub-sons predstavljaju novu normu, možda to ne govori o lijenosti pojedinaca, već o svijetu u kojem se odraslost sve češće mora redefinirati.
Foto: Pexels, Unsplash
