Igračke su istodobno nešto dječje, ali i nešto poprilično odraslo. Kako rastemo, nadilazimo njihovu infantilnu zadaću, a polako naš odnos prema njima simbolizira i gdje se u životu i sami nalazimo. Naposljetku, pa to je i okosnica filma na pijedestalu svih animiranih filmova – Oscarom nagrađivanog Toy Storyja. Osim o nama samima, što igračke i mjesta na kojima su nastajala govore o kolektivu i društvu? Aktualna izložba u Hrvatskom školskom muzeju otkriva vam kompleksan, nostalgičan, a prije svega svestran svijet hrvatskih tvornica igračaka u 20. stoljeću
Ideja za izložbu “Bilo jednom… hrvatske tvornice igračaka u 20. stoljeću” razvijala se kroz dva velika projekta. Prvi, “Slatko sjećanje na djetinjstvo”, pozvao je prijatelje Muzeja, ali i sve zainteresirane građane, da – među ostalim – poklone Muzeju svoju igračku. Tom je prigodom prikupljeno oko 600 različitih igračaka, prvenstveno iz hrvatskih tvornica, ali i drugih proizvođača iz cijelog svijeta“, govori nam Sanja Nekić, viša kustosica muzeja i autorica izložbe.
Kako je nastala nova izložba posvećena tvornicama igračaka?
Stasala je sasvim nova priča, izložba posvećena domaćim tvornicama dječjih igračaka. Ponajviše zagrebačkim tvornicama Uzor i Biserka, legendarnoj splitskoj Jugoplastici, labinskim tvornicama 25. maj i Labinprogres te tekstilnim tvornicama kao što su krapinski TIK TIK i osječki Lio.
Vidjeti igračke izrađene po „starom“ principu – fizičke primjerke, ogoljene od digitalnih tehnologija i bilo kakvih suvišnih mogućnosti, bez zvučnih instalacija ili svjetlosnih efekata – jest svjedočiti drugim navikama, dječjim željama i industrijama.
Biserka je jedina imala Disney licencu, Jugoplastika je izvozila i u SAD, a u 25. maju nastale su prve jugoslavenske plišane igračke
Priče o tvornicama postaju srce ove izložbe. “Većina prvih pogona za proizvodnju igračaka započinjala je kao zadruga ili manufakturna radionica, koje bi se s vremenom razvile u prepoznatljive industrijske subjekte. Iako su bile relativno male u usporedbi s drugim granama industrije, te su tvornice igračaka uspjele izgraditi reputaciju na temelju visoke kvalitete, atraktivnog dizajna i inovativnog pristupa. Karakteristična je za ovu proizvodnju bila kombinacija serijske i ručne izrade koja je svakom proizvodu davala unikatnu vrijednost i prepoznatljivost. Iako je takav način rada bio zahtjevan i skup, on je danas, iz perspektive kolekcionarske i muzeološke vrijednosti, postao element luksuza i autentičnosti”, otkriva Sanja.
U tvornicama je radio nekvalificirani ili niskokvalificirani kadar, a arhivskim izvorima i fotografijama dominiraju žene, osim u kultnoj Jugoplastici. U zagrebačkoj tvornici Uzor, govori Sanja, razvijala su se tri područja – igračke, keramika i prerada drveta.
“Od ukupno 250 zaposlenih u sva tri proizvodna pogona, samo je oko 10 % radilo u pogonu za igračke. Od njih 25 u pogonu za igračke bilo je samo do troje kvalificiranih stručnjaka – primjerice radnik zadužen za pripremu mase za kalupe i tehničar koji je izrađivao nacrte za kalupe. S današnje točke gledišta, taj bi se tehničar mogao smatrati dizajnerom igračaka jer je svojim radom određivao i funkcionalne i estetske karakteristike gotovog proizvoda. Najveći broj zaposlenih u tom pogonu činile su radnice koje su bile uključene u tzv. pogon za ručno bojanje i pakiranje igračaka.”
U Zagrebu se nalazila i Biserka, jedina tvornica koja je isključivo proizvodila igračke, ali, ističe Sanja, i “jedina u jugoistočnoj socijalističkoj Europi koja je 1962. godine dobila Disneyevu licencu i mogla legalno proizvoditi i izvoziti Disneyjeve likove, što ju je pozicioniralo na europsku, pa i svjetsku kartu tvornica igračaka. Ne znam možemo li pričati o okretanju Zapadu ili je to već bila politika nesvrstanih pa ‘uzmi ono što ti se pruži’, ali stoji činjenica da su se i iza ‘željezne zavjese’ legalno proizvodile zapadne američke igračke i od toga su svi imali koristi – i djeca, i tvornice i država. Licenca se obnavljala svake godine, stručnjaci iz Disneya dolazili su provjeravati igračke, kvalitetu, boju, dizajn. Ništa nije bilo prepušteno slučaju.”
Industrija nije bila centralizirana pa su značajne tvornice postojale i u Istri i Dalmaciji. Primjerice, 25. maj, koji se kasnije preimenovao u Tila, bio je prepoznatljiv po luksuznim lutkama koje su se izvozile u Italiju. Bila je to prva tvornica koja je sedamdesetih u Jugoslaviji proizvela vlastite plišane igračke. Iza nekih od legendarnih likova i igračaka, kao što su maskota Univerzijade Zagi ili maskota Olimpijskih igara Vučko, stajale su i tvornice iz Krapine (TIK TIK) i Osijeka (Lio), a surađivale su i stvarale identitet tvornica poput Ledo Medo, Kraš ili Podravka, informira nas Sanja.
“Jugoplastika je bila malo posebnija jer, iako je i ona, poput drugih hrvatskih tvornica koje su se bavile proizvodnjom igračaka, samostalno izrađivala kalupe – temelj svakoga novog proizvoda – ona je 1965. godine u svim svojim pogonima osnovala modelarnice, a u svakoj su zaposleni mladi stručnjaci, uglavnom netom završeni učenici Škole primijenjene umjetnosti. Mladi i kreativni stručni kadar pokazao se kao iznimno dalekosežan potez koji je tvornici donio višestruke koristi u narednim godinama. Kombinat Jugoplastika bio je doista gigant koji je proizvodio oko 3000 različitih artikala – naravno, dio su bile igračke, ali je izvoz išao do SAD-a.”
Zasebnu su cjelinu na izložbi u Hrvatskom školskom muzeju, kaže Sanja, posvetili igraonicama i igrotekama koje je osnivao Savez društava Naša djeca Hrvatske. Savez je, primjerice, pokrenuo i projekt Centar za igračke, čiji je cilj osigurati da svako dijete ima pristup igračkama, bez obzira na materijalno stanje. U trećoj cjelini ćete dobiti pregled i razvoj didaktičkih i asistivnih igračaka kroz koju je, dodaje Sanja, cilj da ova tema „dođe do izražaja i bude razumljiva svima te potakne veći interes za ovu problematiku“. Cijela je izložba prilagođena i slijepim i slabovidnim osobama koje uz QR kod mogu slušati cjelokupni sadržaj.
Igračke nekad i sad
U prethodno spomenutim mašinerijama nastajale su igračke koje su obilježile generacije. Što ih sve razlikuje od onih današnjih? One pripadaju, kako Sanja govori, “različitim vremenima i pedagoškim shvaćanjima. ‘Stare igračke’ često su bile jednostavnije – autići nisu imali otvarajuća vrata, lutke nisu imale savitljive udove, a njihova je odjeća bila skromnija. Ipak, materijali su dugo ostali prirodni, čvrsti i iznimno postojani, pa se može reći i dugotrajniji od mnogih današnjih.”
Cijene su varirale od pristupačnijih za figurice te manje lutke, dok su veće lutke s mehanizmom i složenije igračke bile znatno skuplje.
Ako danas živimo u ikakvim vremenima, živimo u vremenima hiperprodukcije sadržaja. Ovaj trend dira i djetinjstvo – igračka postaje dio videoigara, animiranih filmova, glazbenih spotova ili tematskih parkova. Sama po sebi postaje tehnički, estetski i narativno naprednija u odnosu na staromodna izdanja.
“Jednostavnost otvarala je širok prostor dječjoj mašti. Djeca su morala nadopunjavati igru vlastitim idejama, što je tim igračkama davalo izraženiji edukativni karakter i poticalo kreativnost”, objašnjava Sanja.
Jednostavnost je i kod odraslih postala najpoželjniji koncept danas kad je svaka donesena odluka opterećena onim što sami želimo, onim što se očekuje i onim kako će to izgledati. Dječja igra i igračke antidot su toj složenosti, a ova izložba prilika da uronimo natrag u jednostavnost.
Izložbu pogledajte u Hrvatskom školskom muzeju do rujna 2026. godine.
Foto: Postav muzeja / Marko Milovac, igračke iz zbirke / Zbirka igračaka Hrvatskog školskog muzeja
