Iza njega stoji Hrvatica Vjera Furman (nekoć Vjera Viličnik), koja danas živi i radi u Londonu, a prije nekoliko je sezona aktivno prikazivala svoje kolekcije i na jednom hrvatskom Tjednu mode
Danas njezin brend nosi #positivefashion priznanje British Fashion Councila i ponosi se etičnom proizvodnjom, timom punim talentiranih žena i ručnim radom koji u suvremenoj modnoj industriji gotovo izumire
Već se nekoliko godina nismo družili na domaćem terenu, no čujemo da ipak pripremaš povratak pred hrvatsku publiku i neka iznenađenja. O čemu se radi?
Tako je, htjela bih se predstaviti hrvatskoj publici i pozvati sadašnje i buduće klijentice na pop-up event. Još uvijek tražim prostor, po mogućnosti dućan koji je zainteresiran ugostiti me na jedan dan, gdje će kupci moći vidjeti, isprobati i kupiti komade iz kolekcije. Također, htjela bih predstaviti hrvatskoj publici ideju demi couture narudžbi – bit će u mogućnosti isprobati, izabrati veličinu i taj željeni komad naposljetku potpuno personalizirati – boju, dužinu, podstavu, boju ručnog rada…
Živiš i radiš u Londonu, gdje i nastaje priča modnog brenda Vjera V. Koliko brend već postoji te kada i kako je sve počelo?
Brend je počeo davno, a ja odmalena radim prijateljicama odjeću za izlaske. Tada je čak bila aktualna “Papaya”, pa sam od starih krpa i plahti radila nove kreacije. Svako ljeto sam se vraćala doma praznih kofera jer su prijateljice, nove i stare, uvijek htjele komade za sebe. Što se tiče ozbiljnijeg pristupa, 2016. godine sam odlučila kreirati kolekcije, predstaviti se široj publici na London Fashion Weeku, raditi s British Fashion Council i PR agencijom. Jedini sam brend hrvatskog podrijetla koji je dio službenog Tjedna mode u Londonu uz podršku British Fashion Councila – organizacije koja je glavna i najviša takva agencija za podršku modne industrije Londona i Engleske.
Kakva je, iz tvoje perspektive, londonska modna scena? Pretpostavljamo velika, živa, vibrantna, ali i konkurentna?
London je moja inspiracija i velik dio brenda. Scena je ekstremno velika, međunarodna, konkurentna kao nikada prije i prolazi kroz najveće promjene. Kupci žele transparentnost, kvalitetu, priču i proizvod koji im nešto znači. Experience shopping postaje izuzetno važan kod kupaca i tu sam prepoznata kao luksuzni londonski brend u koji treba uložiti i koji treba podržati. British Fashion Council mi je dodijelio priznanje #positivefashion – pozitivna moda – koje znači da proizvodim komade koji se rade od tkanina koje slijede najviša pravila za zaštitu okoliša, radim u timu samo sa ženama koje su plaćene više od standarda te koristim ručni rad koji polako izumire. Svi ti razlozi su i zašto sam imala čast prezentirati svoj rad Kraljici Elizabethi i Princu Phillipu.
Za što bi rekla da je zaštitni znak tvog brenda?
Estetika brenda se provlači kroz svaki komad, bio to kaput, hlače ili modni dodaci. Moja žena je uvijek dotjerana, snažna u svojoj ženstvenosti, sigurna u svojim odlukama, romantična i nepokolebljiva. I taj potpis, nosiva romantika (wearable romance), često je vezana za brend.
S obzirom na dosta ručnog rada koji se provlači Vjera V kolekcijama, o koliko sati posla govorimo? Koliko ti je najdulje trebalo za kreirati jedan odjevni komad?
Svaki komad je drukčiji i ovisi o vrsti perla i kristala, kao i o tkanini na kojoj šivam. Svaki ručni rad je prvo potrebno namjestiti na couture okvir i tada počinje rad. Jako volim raditi sa Swarovski kristalima, perlama, ručno rađenim cvijećem od satenskih vrpci i stvarati cvjetove od svile. Polako stvaram vrt, šumu, grm i ideja postaje stvarna, gotovo je kao meditacija. Tada mi se rađaju najbolje ideje i jako volim raditi u tišini, sama. Trenutačno radim na haljini za privatnu klijenticu iz Rusije, koja će trebati par tjedana pripreme te onda par stotina sati ručnog rada.
Iza tebe je školovanje na školi Ecole Lesage, za koju čitamo kako je jedina preostala škola couture ručnog rada. Jesmo li u pravu i koja si dragocjena znanja ponijela od tamo?
Rano na fakultetu, profesorica Modne povijesti je prepoznala da volim raditi s rukama, stvarati i kreirati drukčije od tada popularnog trenda ilustracija na računalu. Odrasla sam uz baku koja je imala čarobne ruke koje su pričale najljepše priče i slikale divlje cvijeće koncem. Uvijek sam htjela naći svoj put i kada sam na preporuku profesorice primljena na trening u Ecole Lesage – bio je to san. Gotovo godinu dana sam radila kod njih i učila tehnike, provodila sate gledajući toliko talentirane žene kako izvezuju Chanel couture, Dior ili LacroiX haljine… Bilo je jako zahtjevno i, iako su rekli da pričaju engleski, nitko nije komunicirao nikako drukčije nego na francuskom, koji ja jako slabo znam. Ali naučila sam – pogotovo riječ “ispočetka”, jer ako je bila greška od svega par milimetara, morala sam sve ispočetka.
Roksanda, Tom Ford, Max Mara… Sve su to velike modne kuće za koje si radila. Kakvo je bilo iskustvo raditi u tako velikim sustavima?
Naučila sam da talent jako malo znači ako nije popraćen trudom te radom i borbom za uspjeh. Da dizajneri koji opstaju, prežive, jer imaju nešto važno za reći – jer stvaraju, jer moraju i znaju pretočiti emociju u kvalitetan, nosivi komad odjeće. Naučila sam biti iskrena i sve što kreiram radim najbolje što mogu.
Rad čijih modnih kuća i dizajnerskih imena ti se najviše sviđa ili je najbliži tvojoj osobnoj estetici? Čije ćeš kolekcije uvijek rado pogledati?
Erdem je jedan od londonskih brendova čiju viziju volim, kao i onu modne kuće Schiaparelli u Parizu.
Tko čini tvoj tim i gdje se proizvodnja odvija?
Moj tim su talentirane krojačice s kojima surađujem i zajedno radimo kolekcije. Sve se odvija u Londonu, tkanina stiže iz Japana, Italije i Francuske, a u timu su žene iz cijeloga svijeta. Bitno mi je da podržavam pozitivnu modu, dakle stvaram poštujući sve ljude u procesu stvaranja komada. Svojim klijenticama točno znam reći kako se zovu ljudi koji su sudjelovali u proizvodnji i koliko sati što traje.
Pročitali smo da radiš i kao dizajnerica za Voodoo Wixen. O čemu se radi?
Riječ je o novijoj priči i brendu za koji sam radila kao kreativna direktorica prije par godina, a koji se sada prodaje na više od 500 adresa internacionalno. Inspiriran je odjećom i stilom 50-ih i 40-ih godina prošlog stoljeća. Otišla sam s pozicije kad sam dobila prvog sina i sad se vraćam jer je brend potrebno modernizirati.
Kako u Londonu najradije provodiš vrijeme kada ne radiš? Čime te ovaj grad stalno iznova očarava?
Najviše volim provoditi vrijeme s obitelji. Tjedno svi rade iznimno dugo, tako da je vikend naše zajedničko vrijeme. London je grad koji može biti sve što ti treba – od obiteljskog jutra, preko poslijepodneva u muzeju u kojem možete pogledati Diorovu izložbu, pa do kraja dana, kada možete otići na večeru u novi peruanski restoran. Grad je to koji ne staje i ta energija se prelijeva i pokreće.
Bi li mogla zamisliti svoj povratak u Hrvatsku ili je ipak London taj koji danas zoveš domom?
Zagreb je moj dom i uvijek će biti mjesto u koje se veselim vratiti. Svaki put kad dođem, iznenadi me ljepota grada, stil ljudi, stalno se nešto novo događa, to je mjesto kao nigdje drugdje. Otići na kavu može se samo kod nas, to je vještina življenja koja mi, recimo, nedostaje. Tu je moja obitelj i prijatelji, i veselilo bi me da i moja djeca tako sretno vide moj grad. Za sada sam u Londonu, a tko zna što nam život nosi.
Planovi za skoriju budućnost – izlazi li neka tvoja nova kolekcija?
Kao što sam spomenula, modna scena prolazi kroz najveće promjene u posljednjih godinu dana. Kolekcije više nisu toliko važne, nema više modnih insajdera koji bi čuvali tajne, danas je bitno biti iskren, izravno povezan s kupcima. Više ne proizvodim takozvane kolekcije jesen/zima i proljeće/ljeto, nego se fokusiram na to da svakih par tjedana ponudim nešto novo. Manje, ali kvalitetnije, pozitivno za okoliš i humano napravljeno. Stvaranje nikad ne prestaje.
OVAJ INTERVJU IZAŠAO JE U TISKANOM IZDANJU ČASOPISA GRAZIA IZDANJE 239
