Godinama smo od high street brendova očekivali isto: pristupačnost, brzu isporuku trendova i dovoljno solidnu kvalitetu da komad potraje barem jednu, eventualno dvije sezone. Nismo tražili čuda, niti vrhunsku izradu jer high street nikad nije imao ambiciju konkurirati premium i luxury segmentu. Bio je to prostor impulzivne kupnje, modnog eksperimentiranja i komada kojima unaprijed opraštamo kraći rok trajanja jer su pristupačni, uvijek dostupni i poprilično zamjenjivi
No unatrag nekoliko godina taj se odnos dramatično mijenja. U razdoblju kad sve brže konzumiramo trendove, a svijest o prekomjernoj kupnji i otpadu raste, ironično je da upravo high street, simbol brze mode, počinje dizati cijene do razina koje su donedavno bile rezervirane isključivo za premium brendove. I dok se potrošači pokušavaju prilagoditi ovom novom licu masovnih brendova, logično se nameće pitanje: plaćamo li sada stvarnu kvalitetu ili samo sofisticiranije etikete? High street nas ponekad uistinu zna iznenaditi komadom koji traje godinama, no jesu li ovako visoke cijene opravdane ili smo upali u novu fazu brze mode, odnosno onu u kojoj se premium estetika naplaćuje premium cijenom, ali bez premium izrade? Upravo tu nastaje najveći problem: kako razlikovati istinski kvalitetan komad od onoga čija je jedina svrha dobar marketing?
View this post on Instagram
Rast cijena u modnoj industriji sam po sebi nije iznenađenje; poskupjeli su materijali, transport i ostali segmenti, što se odražava na sve brendove. No, iako se skuplja cijena može opravdati materijalima poput vune, kašmira ili prave kože, kod kupaca se javlja sumnja: možemo li biti sigurni da ti materijali u masovnoj proizvodnji nude trajnost i izdržljivost koju njihova cijena sugerira? Drugim riječima, nije nužno problem cijena, nego povjerenje.
Primjerice, Zara i Mango posljednjih godina sve otvorenije koketiraju s premium imidžem; uvode capsule kolekcije, minimalističku estetiku i naglašavaju bolje materijale, stvarajući dojam brendova koji žele zakoračiti u viši rang mode. No kako cijene rastu, novi identitet postaje sve kontroverzniji. Mango danas prodaje kožni kaput za 1.799,99 eura, bundicu za gotovo 800 eura te haljine koje dosežu cijenu i po 500 eura, dok se i “pristupačniji” modeli kreću oko 300 eura. Zara, pak, nudi suknje od 99 do 189 eura, pod etiketom limited capsule collection. Stoga, gdje je granica između stvarne kvalitete i marketinški napuhanog dojma luksuza u masovnoj proizvodnji?
Nadalje, vrijedi naglasiti da ni pravi premium segment više nije ono što je nekad bio. Visoka cijena u pravilu je značila vrhunske materijale, majstorsku izradu i transparentnu proizvodnju, no taj se standard posljednjih godina vidljivo urušava. Sve je više kupaca koji primjećuju pad kvalitete i kod etabliranih dizajnerskih brendova dok cijene istovremeno nastavljaju rasti.
A kad čak ni premium ne nudi dugotrajnost i preciznost izrade koja se nekoć podrazumijevala, potpuno je razumljivo zašto se povjerenje potrošača smanjilo. U tom kontekstu high street ulazi na još skliskiji teren. Cijene koje konkuriraju premium iznosima očekivale bi i jednaku razinu kvalitete, no high street i dalje ne nudi dovoljno transparentne informacije o porijeklu materijala, stvarnim udjelima vune, kože ili drugih kvalitetnijih vlakana, niti o uvjetima u kojima je proizvod nastao, a čak i kad su ti podaci navedeni, kupci im teško vjeruju.
U konačnici, cijene koje danas viđamo u high street trgovinama sudaraju se s duboko ukorijenjenim očekivanjima kupaca. Godinama smo te brendove doživljavali kao pristupačnu modu, pa je sasvim razumljivo da komadi od nekoliko stotina eura izazivaju zbunjenost i nepovjerenje. Iako se sve više govori o održivosti i promišljenoj kupovini, te iako mnogi potrošači svjesno biraju manje, ali kvalitetnije, high street taj smjer može pratiti samo ako ponudi nešto što mu trenutačno nedostaje: transparentnost.
Jer dok premium segment i sâm gubi korak s vlastitim obećanjima, high street pokušava zakoračiti prema luksuzu, ali zasad bez dovoljno uvjerljivih dokaza da kvaliteta prati rast cijena. A kupci to osjećaju te postaju oprezniji, informiraniji i znatno manje spremni plaćati visoke iznose “na lijepe oči”. Sve to potiče sumnju nalazi li se high street u stvarnoj fazi razvoja ili tek pokušava izgledati luksuznije bez konkretnih pomaka u kvaliteti? Istovremeno, potrošači mijenjaju navike: postaju manje spremni plaćati visoke iznose bez jasnih dokaza vrijednosti. High street zato više nije impulzivna kupnja, nego promišljena odluka i brendovi će se morati prilagoditi novom, zahtjevnijem tipu kupca.
I posljednje pitanje; biste li (ako financijski možete) platili kaput u Mangu 1.000 eura? Mi uz sve moguće “dokaze” ne bismo.
Foto: Zara, Mango, Instagram/@hannaschonberg
