Godinama smo od high street brendova očekivali isto: pristupačnost, brzu isporuku trendova i dovoljno solidnu kvalitetu da komad potraje barem jednu, eventualno dvije sezone. Nismo tražili čuda, niti vrhunsku izradu jer high street nikada nije imao ambiciju konkurirati premium i luxury segmentu. Bio je to prostor impulzivne kupnje, modnog eksperimentiranja i komada kojima unaprijed opraštamo kraći rok trajanja jer su pristupačni, uvijek dostupni i poprilično zamjenjivi.
No unazad nekoliko godina taj se odnos dramatično mijenja. U razdoblju kada sve brže konzumiramo trendove, a svijest o prekomjernoj kupnji i otpadu raste, ironično je da upravo high street, simbol brze mode, počinje dizati cijene do razina koje su donedavno bile rezervirane isključivo za premium brendove. I dok se potrošači pokušavaju prilagoditi ovom novom licu masovnih brendova, logično se nameće pitanje: plaćamo li sada stvarnu kvalitetu ili samo sofisticiranije etikete? High street nas ponekad zaista zna iznenaditi komadom koji traje godinama, no jesu li ovako visoke cijene opravdane ili smo upali u novu fazu brze mode, odnosno onu u kojoj se premium estetika naplaćuje premium cijenom, ali bez premium izrade? Upravo tu nastaje najveći problem: kako razlikovati istinski kvalitetan komad od onoga čija je jedina razlika dobar marketing?
View this post on Instagram
Rast cijena u modnoj industriji sam po sebi nije iznenađenje; poskupjeli su materijali, transport i ostali segmenti, što se odražava na sve brendove. No, iako se skuplja cijena može opravdati materijalima poput vune, kašmira ili prave kože, kod kupaca se javlja sumnja: možemo li biti sigurni da ti materijali u masovnoj proizvodnji nude trajnost i izdržljivost koju njihova cijena sugerira? Drugim riječima, nije nužno problem cijena, nego povjerenje.
Primjerice, Zara i Mango posljednjih godina sve otvorenije koketiraju s premium imidžem; uvode capsule kolekcije, minimalističku estetiku i naglašavaju bolje materijale, stvarajući dojam brendova koji žele zakoračiti u viši rang mode. No kako cijene rastu, novi identitet postaje sve kontroverzniji. Mango danas prodaje kožni kaput za 1.799,99 eura, bundicu za gotovo 800 eura te haljine koje dosežu 500 eura, dok se i “pristupačniji” modeli kreću oko 300 eura. Zara pak nudi suknje od 99 do 189 eura, pod etiketom “limited capsule collection”. Stoga, gdje je granica između stvarne kvalitete i marketinški napuhanog dojma luksuza u masovnoj proizvodnji?
Nadalje, vrijedi naglasiti da ni pravi premium segment više nije ono što je nekad bio. Visoka cijena u pravilu je značila vrhunske materijale, majstorsku izradu i transparentnu proizvodnju, no taj se standard posljednjih godina vidljivo urušava. Sve je više kupaca koji primjećuju pad kvalitete i kod etabliranih dizajnerskih brendova, dok cijene istovremeno nastavljaju rasti.
A kada čak ni premium ne nudi dugotrajnost i preciznost izrade koja se nekoć podrazumijevala, potpuno je razumljivo zašto je povjerenje potrošača oslabilo. U tom kontekstu high street ulazi na još skliskiji teren. Cijene koje konkuriraju premium iznosima očekivale bi i jednaku razinu kvalitete, no high street i dalje ne nudi dovoljno transparentne informacije o porijeklu materijala, stvarnim udjelima vune, kože ili drugih kvalitetnijih vlakana, niti o uvjetima u kojima je proizvod nastao, a čak i kada su ti podaci navedeni, kupci im teško vjeruju.
U konačnici, cijene koje danas viđamo u high street trgovinama sudaraju se s duboko ukorijenjenim očekivanjima kupaca. Godinama smo te brendove doživljavali kao pristupačnu modu, pa je sasvim razumljivo da komadi od nekoliko stotina eura izazivaju zbunjenost i nepovjerenje. Iako se sve više govori o održivosti i promišljenoj kupovini, te iako mnogi potrošači svjesno biraju manje, ali kvalitetnije, high street taj smjer može pratiti samo ako ponudi nešto što mu trenutačno nedostaje: transparentnost.
Jer dok premium segment i sam gubi korak s vlastitim obećanjima, high street pokušava zakoračiti prema luksuzu, ali zasad bez dovoljno uvjerljivih dokaza da kvaliteta prati rast cijena. A kupci to osjećaju te postaju oprezniji, informiraniji i znatno manje spremni plaćati visoke iznose “na lijepe oči”. Sve to potiče sumnju nalazi li se high street u stvarnoj fazi razvoja ili tek pokušava izgledati luksuznije bez konkretnih pomaka u kvaliteti? Istovremeno, potrošači mijenjaju navike: postaju manje spremni plaćati visoke iznose bez jasnih dokaza vrijednosti. High street zato više nije impulzivna kupnja, već promišljena odluka i brendovi će se morati prilagoditi novom, zahtjevnijem tipu kupca.
E sada, posljednje pitanje; biste li (ako financijski možete) platili kaput u Mangu 1000 eura? Mi uz sve moguće “dokaze” ne bismo.
Foto: Zara, Mango, Instagram/@hannaschonberg
