Uredski prostori. Tvrtke i biznisi. Obično ih zamišljamo kao sterilne, predvidljive zone, lišene duše i osobnosti. Ali što ako u tu svakodnevicu upadne ekipa mladih umjetnika, naoružana kreativnošću i željom za subverzijom? Ova zamišljena slika, scenarij, nije scena iz nekog distopijskog filma, već stvarnost projekta TAKEOVER, koji će trajati od 6. svibnja do 6. lipnja
TAKEOVER
Hrvatsko društvo likovnih umjetnika (HDLU) već drugu godinu zaredom organizira ovaj mali festival suvremene umjetnosti, a sve u sklopu EU projekta CreART 3.0. Zamislite to kao kulturni “upad” u svijet odraslih, ali s dopuštenjem, ili formalnije – dozvolom. Mladi umjetnici dobivaju priliku da svoje radove izlože unutar renomiranih tvrtki, ne u galerijama, već u samom srcu korporativnog života – u uredima, hodnicima, kantinama, pored aparata za vodu, u onom najboljem “corner officeu”.
Ove godine, odabrana umjetnička ekipa – Marlen Ban, Sanda Črnelč, Josip Kresović, Stela Mikulin i Branimir Štivić – dobila je zadatak “zauzeti” prostore tvrtki koje djeluju u kulturnim i kreativnim industrijama. Od arhitektonskih studija do dizajnerskih agencija, umjetnost se infiltrira u mjesta gdje se svakodnevno kreiraju ideje i proizvodi. Kustosica Antonela Solenički imala je ključnu ulogu u odabiru umjetnika i radova, pazeći na to da postoji stvarni dijalog između umjetnosti i okoline. Nije se radilo samo o dekoraciji prostora nego i o izazivanju reakcija i preispitivanju ustaljenih normi.
Ovdje umjetnost postaje dio radnog procesa; zaposlenici se susreću s njom u prolazu, između sastanaka i pauza za kavu. Brišu se oštre granice između “poslovnog” i “umjetničkog”, stvarajući neočekivane susrete i nove perspektive.
Što onda mladi umjetnici imaju za reći u ovim korporativnim džunglama
Marlen Ban radom “No Time for a Revolution, 2025” postavlja provokativno i uznemirujuće pitanje: zašto smo tako pasivni? “Nobody is going to start a revolution,” poručuje rad kao da dijagnosticira apatiju koja se uvukla u suvremeno društvo. Nema tu direktne političke parole, ali ima poziva na preispitivanje, na buđenje iz kolektivne letargije.
Sanda Črnelč u “Otkrila sam nešto između dvije cigle, 2025” istražuje prostor i objekt, ali ne na doslovan način. Ona apstrahira formu, igra se bojama i volumenima, pokušavajući prevladati “strah od zauzimanja prostora”. To je rad o autorefleksiji, o pronalaženju vlastitog mjesta u svijetu.
Josip Kresović instalacijom “Ti si bija baš sritno dite, 2025” uranja u osobna sjećanja, u “materijalizirana osjetilna iskustva”. To je rad o nervozi, tjeskobi, potisnutoj energiji koja traži izlaz. Čak i ako ne čujemo glazbu koju umjetnik spominje, osjećamo ju u trncima koji prolaze tijelom pri sjećanju na davno zaboravljen miris.
Stela Mikulin u “Intimnom dijalogu, 2025” stvara “prostor za susret” kroz taktilnu platformu s otvorenim pitanjima. To nije dijalog u klasičnom smislu, već “iščekivanje odnosa”, kako kaže umjetnica. Nema gotovih odgovora, samo poziv na zajedničko oblikovanje značenja.
Branimir Štivić generativnom video-instalacijom “DOTWORK , 2025” igra se tehnologijom, “fizikalnošću piksela”. LED ekrani postaju materijalni objekti, a svjetlo postaje ambijentalna rasvjeta. To je spoj digitalnog i fizičkog, visoke tehnologije i sirove estetike.
Antonela Solenički uspjela je stvoriti intrigantnu selekciju radova koji ne samo da dekoriraju prostor već ga i redefiniraju. TAKEOVER nije samo izložba; to je eksperiment u kojem se umjetnost infiltrira u svakodnevni život, u rutinu radnog dana.
I što se događa kad se to dogodi? Možda se rodi neka nova ideja, možda se zaposlenici zamisle nad svojim životima, možda samo na trenutak zastanu i pogledaju svijet drugim očima. U svakom slučaju, TAKEOVER je događanje koje pokazuje da umjetnost ne mora biti rezervirana za galerije; ona može biti svugdje, čak i u uredu. A to je, složit ćemo se, prilično zanimljiv koncept.
