Ime ovog novinara, dopisnika, televizijskog voditelja i urednika ne treba posebno predstavljati budući da spada u kategoriju “institucije” hrvatskog novinarstva – a postao je posebno prepoznatljiv po svojim putopisima kao što su serijali “Idemo na Sjever”, “A sad u Europu”, ili recentnijih “Alk/hemija Balkana”, “What’s up America” i “What’s up Paris, London, Berlin“. Budući da u okviru svojih dokumentarnih serijala, osim ekonomsko-političkih, otkriva i svakojake kulturne i društvene specifičnosti u tim dijelovima svijeta u odnosu na Hrvatsku, uspjeli smo ovog neumornog poliglota uhvatiti za razgovor o njegovoj dugogodišnjoj karijeri – ali i aktualnim temama na temelju njegovih impresija u okviru svojih brojnih putovanja na kojima mu itekako zavidimo
Nisam bio siguran koji posao želim nakon studija prava”, odgovara nam Goran Milić na pitanje je li, s obzirom na njegovu obiteljsku pozadinu i oca diplomata, kojeg nerijetko navodi kao svoj životni uzor, imao jasnu ideju što želi postići u svojoj karijeri. “Počeo sam kao vježbenik kod jednog beogradskog odvjetnika. Obilazeći sudnice, činilo mi se da su čak i teorijske pravne knjige zanimljivije od sudskih rasprava. Ništa nije bilo nalik američkim filmovima, nadmudrivanju tužitelja i advokata, uvjeravanju porote složene od dva umirovljenika koja su dremuckala – a najveći šok bili su svjedoci. Moj mentor, iskusni vlasnik odvjetničkog ureda, podučavao ih je kako govoriti, što prešutjeti, gdje “dosoliti”, pa čak i slagati ako treba.” No kako ističe, još mu je mučnije bilo naplatiti usluge od stranki u nepovoljnoj životnoj i financijskoj situaciji. Stoga mu je mentor otklonio sve dvojbe rekavši da ako nema želudac za to, odvjetništvo nije posao za njega.
Od London Calling do God save the journalists
Njegova karijerna razmišljanja išla su u smjeru međunarodnih poslova u okviru velikih tvrtki ili UN-a, za što je trebalo naučiti engleski jezik. Kako objašnjava, razlog tome nije bila “mala i neprivlačna” sredina tadašnje države, već nepisano, ali u praksi poštovano pravilo da sin diplomata ne može postati diplomat – što je bez iznimki vrijedilo sve do 1980. godine. “Naravno, to ne znači da su djeca diplomata bila diskriminirana već da se, posebno u Beogradu, izbjegavalo “nasljeđivanje” istih poslova u državnim službama.
Stoga je nakon odslužene vojske godinu dana radio na poslovima raznošenja namještaja u Londonu i kako kaže, naučio engleski s užasnim grčkim naglaskom jer je dijelio stančić s cimerom s Cipra (kojeg je četiri godine kasnije igrom slučaja sreo kao vojnika u Nikoziji, kad je izvještavao o tursko-ciparskom ratu), da bi 1970. aplicirao za stipendiju za doktorat na Pomorskom pravu, koja mu je odobrena godinu dana kasnije. “Mogao sam za to vrijeme solidno živjeti kod roditelja i zarađivati od prevođenja ljubića i krim-romana, davanja sati francuskog i (tada otkrivenog) španjolskog jezika, ali moja majka Dubrovkinja to nije mogla prihvatiti. Rezala je kupone iz novina za sve natječaje koji su se njoj činili primamljivima i slala prijave.” No kako Murphyjev zakon nalaže, nastavlja Milić: “Kad nećeš posao, on ti sam dolazi.” Tako je bio primljen za sekretara BITEF-a, pravnog referenta u beogradskoj općini Palilula te za istraživača na RTV Beograd. “A kad sam vidio tu magiju telefaksa, telopa, kamera, vrpci, montaže – ostao sam u tom poslu, s manjim prekidima od prosinca 1970. godine sve do danas.”
O high-level intervjuima
Za vrijeme 52-godišnjeg rada u novinarstvu, Milić je razgovarao s brojnim svjetskim političarima i slavnim ličnostima iz različitih domena kulturnog i društvenog života. A među njima, ističe da će uvijek pamtiti dva posebna sugovornika – Vernona Waltersa i Vladimira Poznera.
Waltersovu karijeru teško je obuhvatiti jednom crticom – bio je, između ostalog, američki ambasador u UN-u, Moskvi, Bonnu (pred rušenje Berlinskog zida), Braziliji, dopredsjednik CIA-e, major pri Titovom štabu u NOB-u, pukovnik u Grčkom i general u Korejskom ratu. “S Waltersom sam razgovarao, na preporuku Georgea Busha starijeg, u Madridu 1993. godine i dobio njegovu prognozu za ratove koje su Srbi pokrenuli po Jugoslaviji.” Kako nam prepričava, Walters ga je podsjetio na ulogu Rusije kao važnog igrača kojeg SAD nije smio “razbjesniti” te mu objasnio da će rat završiti bez pobjednika, čemu se neće veseliti nitko od uključenih strana te da će posljedično doći do selidbe stanovništva iz regije.
S druge strane, najpoznatiji ruski novinar Pozner rođen je u Parizu, diplomirao je u Los Angelesu i u svojim tridesetim godinama otišao u SSSR te postao vodeći propagandist. “Ovaj čudesan erudit godine 2008. u Moskvi rekao mi je: ‘I danas mislim da je komunizam poštenija ideja od kapitalizma, ali sam shvatio da je u praksi neprovediv jer je protiv ljudske prirode‘.”
Kao novinarki, logično pitanje koje se pritom nametnulo jest kako se Milić priprema za ove high-level intervjue. “Pripremam se podrobnije za one sugovornike i teme o kojima malo znam. A u slučaju da je tema općepoznata i aktualna, kao i moj gost, tražim nešto nepoznato, drukčije, neočekivano. Primjerice, idućih dana trebam intervjuirati Ćiru Blaževića, koji je dao više intervjua od Hamde Kreševljakovića na Olimpijskim igrama u Barceloni. Stoga mi je palo na pamet da zasvira klavir i priča na francuskom, da prošetamo do Muzeja čokolade u Zagrebu, da ga iznenadi jedan imitator koji ga je sto posto “skinuo” i još ponešto kako bi se taj razgovor začinio detaljima koji su jednako važni kao i ozbiljniji dio intervjua.”
Kozmopolit na hrvatskom jugu
Milić je živio u SAD-u, gdje je bio dopisnik u New Yorku pet godina; u Argentini, Urugvaju ili Francuskoj, gdje je živio s obitelji, i već spomenutoj Velikoj Britaniji te sveukupno posjetio više od 70 zemalja. Ali ako bi mogao birati, odlučio bi se za Split kao grad za život jer kako kaže kroz smijeh, to je jedini grad koji dolazi u obzir zato što u njemu dosad nije živio. “Gradovi mojih mladenačkih ljubavi kao što su Buenos Aires i Montevideo prilično su propali ili, točnije rečeno, zaostali u razvoju. Europske metropole nisu mi privlačne za duži boravak, naporne su, neudobne i preskupe. U Sarajevu mogu boraviti nekoliko mjeseci, ali ne zauvijek, kao i u Zagrebu, koji mi dosadi nakon nekoliko mjeseci. Srećom, imam stančić u Slanom kod Dubrovnika pa se deplasiram barem pet puta godišnje, a i snimam po svijetu, tako da mi brzo prođe godina.”
Pričajući generalno o kvaliteti života u Hrvatskoj, prisjetio se izjave jednog francuskog povjesničara u Strasbourgu. “Njemačku je ocijenio kao ekonomski uspješniju od Francuske, ali je ujedno i naglasio da je kvaliteta života ipak bolja u Francuskoj. Isti je slučaj i s Hrvatskom. Prema ekonomskim statistikama, ispred nas je otprilike 40-45 država. Ali, po parametru poželjnosti življenja, mislim da smo u prvih 25-30. Ipak, sve to može biti subjektivno – kao što nekome može izgledati da se bolje živi u Puli negoli u Splitu, ili Čakovcu naspram Šibenika. Ali ako usporedite cijene nekretnina, nije bez razloga kvadrat stana u “gradu slučaju” Splitu dosta skuplji od kvadratnog metra u prosperitetnom Varaždinu ili “kulturnoj prijestolnici” Rijeci.”
Putovanja i predrasude
U svojim prijašnjim intervjuima Milić je naglasio kako su ga život, putovanja, susreti s drugima i drukčijima naučili da su narodi, vjere i rase različiti, ali da to ne smije biti povod za sukob ni dokaz da su jedni bolji od drugih. Stoga nas je zanimalo u kojoj mjeri je na svojim brojnim putovanjima razbio određene predrasude i koja je zemlja u tom smislu ostavila na njega najveći dojam.
“Narodi su različiti, a ti strahovi od generaliziranja koje razvija nacionalizam i netrpeljivost razumljivi su mi jer dugo živim i puno sam vidio, ali tko će reći da nema golemih razlika između Srba i Japanaca, Hrvata i Indijaca, Talijana i Norvežana? Te su razlike uvjetovali razni čimbenici, ali je glavna pogreška generaliziranja da se jedni narodi priznaju kao bolji, a drugi kao inferiorniji.“
Stoga Milić ističe da je svako njegovo putovanje i seljenje iz grada u grad i države u državu razbijalo neke predrasude, a druge učvršćivalo. Pritom dodaje kako smatra da mnoge stvari, kad je riječ o toleranciji i slobodama, traže vrijeme za sazrijevanje. “Smiješne su mi pobune protiv interneta, Facebooka, Twittera, novih tehnologija i strah od umjetne inteligencije. Kakva nezahvalnost! Kad sam 1980. godine izvještavao o ubojstvu Johna Lennona iz telefonske govornice tražeći da poziv plati redakcija u Beogradu na collect call, mislio sam da je to vrh. Čovjek je ubijen prije pola sata, a ja prekidam noćni program i izravno se uključujem! A sada, okrenem WhatsApp, slikam psa Bona kojeg šećem, sugovornik mi pokazuje slike s broda koji oplovljava Manhattan, pričamo bez gledanja na sat, ton je odličan, slika kvalitetna i sve besplatno.”
Na mladima svijet ostaje?
Budući da je u recentnom dokumentarnom serijalu “What’s up Paris, London, Berlin“ Milić posjetio ova tri grada u državama među kojima postoje velike povijesne, filozofske, kulturne i etičke razlike, ali i povijesni antagonizmi, te prezentirao kako funkcioniraju u vrijeme pandemije, restrikcija, migranata, socijalnih nesigurnosti i Brexita, upitali smo ga za usporedbu odnosa među ovim narodima s odnosima država na Balkanu – poglavito kad je riječ o percepciji mlađe generacije i njihovom interesu za politiku.
Naime, Milić je snimio čak sto emisija za serijal “Alk/hemija Balkana“ u okviru kojeg je razgovarao sa stotinama studenata iz bivše Jugoslavije, među kojima su i studenti političkih znanosti. “Velika, uvjerljiva većina rekla je da se ne želi baviti profesionalno politikom jer im se “politika gadi“. Zašto onda studiraju političke nauke? Nisam to želio elaborirati, ali odavno je na to pitanje netko iz vaše generacije trebao dati suvisao odgovor – umjesto onog: ‘Svi su tamo lopovi i budale, a ja sam pametan i pošten’…“ Upravo zato ni ne čudi da u tekstu za svoju novinarsku kuću Al Jazeera Milić stanje u Hrvatskoj opisuje kao malaise odnosno kolektivni pesimizam. Ipak, na pitanje u kojoj je mjeri on rezultat “balkanskog mentaliteta“, odgovara da je potrebno odmaknuti se od teorija o balkanskoj kompleksnosti i umjesto toga dokazati se na primjerima jednostavnosti.
U ovom komparativnom kontekstu, budući da Milić jako dobro poznaje SAD i općenito ekonomsko-političke prilike na Zapadu, zanimalo nas je kako komentira američki meritokratski sustav koji izgleda kao nemilosrdni sustav selekcije u novoj prekarnoj kulturi te činjenicu da millennialsi i pripadnici generacije Z imaju znatno lošiju kvalitetu života u odnosu na baby boomere. “Ljudima koji nisu živjeli u Americi teško je shvatiti, a još teže usvojiti taj vladajući protestantski darvinizam koji po kriterijima balkanske etike nije human, favorizira samo šačicu moćnih i najsposobnijih (neki će reći i one koji riskiraju po cijenu kriminala, gaženja preko mrtvih) dok ostali žive samo da bi plaćali račune, često radeći i po dva-tri posla. To se u dobroj mjeri danas događa u cijelom svijetu, samo što SAD i još neke države imaju tu fleksibilnost prilagodbe. Koliko god nikome nije ugodno mijenjati poslove, seliti se iz grada u grad, mijenjati škole u koje idu njihova djeca ili gubiti susjede koje ste jedva upoznali nakon nekoliko godina. Amerikanci s time žive, oni to lakše podnose, lakše se oporavljaju od ekonomskih posrtanja, lakše prihvaćaju nova pravila rada i života.”
A upravo su različite vrijednosti u korijenu egzaktne podjele zemalja na uspješne i neuspješne, što se manifestira u mnogim općeprihvaćenim navikama. “U posljednjoj emisiji serijala “What’s up Paris, London, Berlin” intervjuirao sam jednog Engleza koji živi već 20 godina u Dubrovniku. Rekao je da prepisivanje testa u engleskoj školi nikome nije padalo na pamet jer ga je okolina učila da je “kraći put” možda nekad poželjniji, ali dugoročno loš.” Stoga zaključuje da je lako usporediti zemlje u kojima učenici i studenti prepisuju od malih nogu i one u kojima se to ne radi. Drugi primjer, kako ističe, jest odnos prema novcu. “Uspješni ljudi priznaju da je novac važan, odnosno da je važno mjerilo čovjekova uspjeha, ali da ga se ne smije trošiti više nego što se zarađuje. U neuspješnim zemljama novac, navodno, nije važan jer on pokazuje čovjekovu pohlepu – ali ga u tim zemljama neodgovorno troše.”
Medijski meni i bolje društvo
S obzirom da brojna istraživanja pokazuju kako ljudi imaju sve manje povjerenja u medije, kako u Hrvatskoj tako i u inozemstvu, željeli smo saznati Milićevo razmišljanje o današnjem stanju u medijima te je li se u kontekstu suvremenog digitaliziranog društva i ograničene koncentracije na 20 sekundi zapravo teže baviti novinarstvom u odnosu na njegove početke.
Otkrivajući da su mu draže i pametnije njegove današnje emisije nego one koje je radio prije 40 godina, Milić objašnjava: “Mediji su uvijek imali neku “zadaću” – političku, ideološku, ekonomsku, marketinšku ili profitnu, samo što je bilo manje medija i onda su sve zadaće bile prepoznatljivije i ne toliko diverzificirane. Sada imate 100-200 puta više informacija nego prije, što ljudi teško mogu pratiti pa onda reagiraju kao netko na velikom kruzeru koji svakoga dana može birati između 100-150 jela. S time što jela poznajemo, ili uživamo kušati nova, a informacije kojima nas zasipaju nisu ugodne, već više izazivaju odbojnost.”
A kad je riječ o nestašici hrane, ekonomskom protekcionizmu, klimatskoj krizi i još uvijek aktualnom ratu u Ukrajini, na pitanje kakva nas budućnost očekuje i kako uopće stremiti ka boljem i pravednijem društvu, Milić nas uvjerava: “Ne bojte se, hrane će uvijek biti više nego što možemo pojesti, a evo niti Afrika više nije gladna, osim u dijelovima gdje se ratuje. S manje struje se može, kao i s manje vode. Dakle, ostaju ratovi.” Stoga Milić zaključuje: “Nažalost, tehnološki napredak, pamet i školovanje ne čine ljude plemenitijima i manje surovima.“
A mi se nadamo da ćemo njegove memoare imati priliku uskoro čitati u knjizi koja mu je u planu već više od deset godina – ali kako nam kaže, prije nje mora se još upoznati s nekim zemljama, ljudima i kulturama. Možda tek onda zatvori svoj puni putopisni krug.
Ovaj intervju objavljen je u tiskanom izdanju časopisa Grazia 272.
