Glavne prepreke provođenja Zakona o medicinski potpomognutoj oplodnji

Željeti dijete je sasvim prirodno i lijepo. Ne moći imati dijete također je prirodno, ali u tome nema baš ničeg lijepog. Kalvariju kroz koju parovi koji ne mogu zanijeti prolaze mnogi ne mogu niti zamisliti. No, zamislite da možete pomoći nekom tko želi, a ne može imati dijete, ali vas u tome sprječava ne čak niti zakon, nego neprovođenje istog. Besmisleno, naravno. 

Sad već davne 2009. godine u Hrvatskoj je donesen Zakon o medicinskoj oplodnji, koji je podignuo popriličnu prašinu. Taj je zakon dopustio heterolognu oplodnju, odnosno oplodnju doniranim jajnim ili sjemenim stanicama. Nešto liberalniji Zakon o medicinski potpomognutoj oplodnji iz 2012. je heterolognu oplodnju također zadržao, ali u praksi ta mogućnost već više od 10 godina ne postoji. Ponajprije zato što u Hrvatskoj, iako to isti taj zakon nalaže, ne postoji banka gameta u koju bi potencijalni donori mogli donirati svoj biološki materijal koji bi se potom čuvao za osobe kojima je takav oblik liječenja potreban.
No, osim banke, nakon donošenja Zakona o MPO-u izostala je primjerena kampanja koja bi sve pojasnila i ubrzala proces. “Prije svega, nikad nije razrađen proces prema kojem bi se donacije u Hrvatskoj obavljale (u prvom redu potrebna testiranja donora), a nužna bi bila i sveobuhvatna kampanja koja bi potencijalnim donorima objasnila što je to donacija gameta, zašto je ista potrebna te zašto je izrazito velikodušno i nužno donirati jajne stanice ili spermu”, pojašnjava Klaudija Kordić, voditeljica programa Medicinski potpomognuta oplodnja u udruzi RODA (Roditelji u akciji).

“U Hrvatskoj tako uopće nije razvijena svijest ni za osobe kojima je donacija potrebna u liječenju a još puno manje u općoj populaciji, među kojima bi bilo zasigurno osoba voljnih donirati iz altruističkih razloga.”

Među osobama koje se bore s neplodnošću, procjenjuju stručnjaci, između osam i 10 posto je onih kojima bi donacija gameta ili čak donacija zametka pomogla da postanu roditelji. Umjesto da pomoć, sukladno zakonu, dobiju u Hrvatskoj, ovim se parovima ili pojedincima nudi opcija odlaska u inozemstvo po rješenje problema. No dobar dio parova ne ode u inozemstvo i tu njihova priča i mogućnost da postanu roditelji nerijetko završava. 

Anonimnost ili ne?

Usprkos izostanku kampanje, oni koji se izbliza upoznaju s iti jednom od brojnih nesretnih priča o neplodnosti požele donirati svoje spolne stanice. S brojnim takvim pričama upoznala se 32-godišnja Tamara, a ona najbolnija je ona – njezina. I sama se godinama bori s neplodnošću, a većina od brojnih ginekologa koje je posjećivala smatralo je da razlog njezine nemogućnosti zanošenja leži u policističnim jajnicima. “U svojim odlascima ginekolozima i poliklinici u kojoj mi već neko vrijeme pokušavaju pomoći da zatrudnim susrela sam brojne žene koje se bore s problemom neplodnosti, a među njima i jednu poznanicu u 40-ima koja koja žarko želi bebu. Međutim, uza sve terapije, hormone i stimulacije, ona po ciklusu jedva ima jednu jajnu stanicu. Ja ih po ciklusu “naberem” dvadesetak – po jajniku”, priča Tamara svoju priču. Usprkos brojnim jajnim stanicama, Tamara ne može zatrudnjeti.  Tamara je već majka i želi još jedno dijete, ali svjesna je da je zbog svog sina daleko opuštenija od poznanice koja u 40-ima želi prvo dijete. I od svake od nebrojenih žena sa sličnom pričom. Upravo je zato razmišljala o doniranju jajnih stanica – kojih ima i više nego dovoljno. U detalje se o proceduri nije niti raspitala budući da ju je zaustavila činjenica kako doniranje spolnih stanica u Hrvatskoj nije anonimno. “Toliko bih voljela donirati stanice, barem toj poznanici koja toliko silno želi postati mama. No, moram priznati da me na samom početku zaustavila činjenica da takva donacija nije anonimna. Suosjećam s tim ženama, ali ne mogu prijeći preko toga kako bi jednog dana taj netko mogao saznati da sam mu ja mama”, priznaje Tamara. 

Budućnost donacije jajnih stanica

Upravo je ovakva donacija, između prijatelja, poznanika, a posebno članova obitelji ono što bi, smatraju u udruzi RODA, trebalo uvrstiti u Zakon o MPO-u. Osim toga, smatraju i da donaciju treba omogućiti ženama u istospolnoj vezi te ženama bez partnera. Time bi se zasigurno moglo pridonijeti ionako lošoj demografskoj slici Hrvatske. No, ističe ponovno Klaudija Kordić, prije svega je potrebna kampanja koja bi s vremenom polučila dobre rezultate.  U udruzi smo prije smatrali da je anonimnost donora preduvjet za donacije, ali nas je iskustvo drugih država poučilo drukčije”, pojašnjava Klaudija, aludirajući na slučaj iz Njemačke gdje je 20-godišnjakinja, čija je majka zatrudnjela pomoću doniranih jajnih stanica, podigla i dobila tužbu protiv klinike u kojoj je začeta – zbog nemogućnosti da dozna išta o svom biološkom podrijetlu.  “Vjerujemo da donacije gameta treba ostaviti takve kakve jesu – neanonimne. Mnoge europske države su zbog sličnih slučajeva već promijenile svoju legislativu te je sad u tim državama samo još moguća takozvana “open donation”, uz mogućnost da dijete sazna nešto o svom biološkom podrijetlu, i donori to znaju.” Anonimne donacije i dalje se provode u nekim europskim zemljama kao što su Češka i Španjolska, ali velika je vjerojatnost da će i tamo vrlo brzo biti pretvorene u “otvorene”. Činjenica je, naime, da će uz tehnologiju DNK testova, koja je danas na izrazito visokoj razini, uskoro postati besmislena. Svatko bi teoretski, ako poželi, uz određenu svotu novca mogao doznati tko su mu roditelji – bile donacije anonimne ili ne.

No, činjenica je, isto tako, da će bez prethodnog potrebnog znanja i motivacije mnogi a priori odbiti mogućnost donacije koja nije anonimna. 

A kako bi takav proces izgledao?

Cijeli proces može trajati između 15 i 20 dana, tijekom kojih žena donorica uzima lijekove za stimulaciju jajnika kako bi razvila više jajnih stanica. Poznato je da je u prosjeku potrebno 12 jajnih stanica za jedno živorođeno dijete. Nakon stimulacije jajnika sprema se za takozvanu punkciju jajnika, prilikom koje joj liječnik ginekolog, subspecijalist za humanu reprodukciju, punktira pod općom anestezijom specijalnom iglom folikule koje je razvila tijekom stimulacije jajnika, iz kojih kasnije embriolog izdvoji jajne stanice, zrele za oplodnju. Tu prestaje put donorice jer se dobivene jajne stanice spajaju sa sjemenim stanicama muškarca para koji je u postupku. Zahvat punkcije jajnika je bolan, to je činjenica, a izvantjelesna oplodnja dugotrajan i kompleksan proces. No, ono što opravdava sve je uspješnost ovakvih trudnoća – 50 posto. I svaka beba koja je plod jedne od tih 50 posto trudnoća dokaz je da sve, bez obzira, vrijedi truda.