Od prosvjeda na beogradskim ulicama tijekom 90-ih, preko bandi i ovisnika u mračnim četvrtima Brooklyna, pa sve do kampanja za brendove kao što su Nike, adidas, Air Jordan i Puma te samostalnih izložbi u svjetskim metropolama, Vladimir Milivojević Boogie nesumnjivo je došao do titule jednog od najboljih svjetskih fotografa, a mi smo dobili priliku razgovarati s njim
Beograd devedesetih danas se najčešće opisuje riječju “sumoran”. Pritisnute teretom političkih igara i represije, njegove su betonske ulice u tom periodu odisale konfliktom i tenzijom, a njegovi stanovnici melankolijom i brigom koja se uvlači u kosti. Na dnevnom su se redu ovog velegrada tada izmjenjivale neimaština, korupcija, sankcije i posvemašnja devastacija. Imidž vibrantne, živahne metropole kakvu danas uživa, za tadašnju je svakodnevicu Beograda pod velom nasilja bio tek fatamorgana.
Upravo je na tim mračnim beogradskim ulicama, okupiranim protestima i nadom u bolje sutra, svojim fotoaparatom komadiće realnosti počeo bilježiti mladi Vladimir Milivojević. Danas poznatiji kao Boogie, kako kaže, svojim se fotoaparatom tada branio od surove realnosti od koje se nije moglo pobjeći, koja se uvlačila u svaku sekundu svakog dana tih devedesetih. A iako se na polju fotografije dotad službeno nije obrazovao, mrak kojem je svjedočio tih formativnih godina u Beogradu bio je Boogiejev najoštriji učitelj, pa čak i faktor koji će obilježiti njegov stil, karijeru i pogled na svijet.
”Pokojni otac i djed bili su amaterski fotografi, fotografija je na neki način uvijek bila dio mog života. Uvijek su se po kući vukli neki fotoaparati. Međutim, tek 90-ih sam krenuo slikati, a najveći utjecaj tu je imao moj otac. Mislim da sam počeo fotografirati da bih se distancirao od realnosti. Dok fotografiraš, nekako kao da nisi dio onoga što se događa, nisi sudionik nego
promatrač. Mislim da mi je fotografija pomogla da sačuvam zdrav razum. Ključni moment bio je kad sam razvio prvu fotografiju. Kad se počela polako pojavljivati u razvijaču, čista magija”, otkriva nam danas cijenjeni fotograf.
Surove, bolno realistične, ponekad neugodne, zaslužne za nemir koji se uvlači u želudac, a opet intimne, beskompromisno ljudske i natopljene emocijom, Boogiejeve fotografije koje su nastale u ovom periodu 90-ih u Beogradu ujedno su i neobično poznati prizori očima koje su stasale na ovom našem brdovitom Balkanu. Prizori koji se usjecaju u pamćenje, pogledi zauvijek uhvaćeni jednim klikom fotoaparata, slike koje pričaju o jednom periodu, još uvijek vrlo živom u mnogim sjećanjima… Sve su one, čini se, bile tek uvertira i dobar životni trening za ono što će uslijediti kad je o Boogiejevoj fotografiji i karijeri riječ.
S fotoaparatom na margini
“Mislim da je to što nije bilo interneta, novaca, knjiga i ostalog, bio blagoslov. Nekako sam se razvijao bez puno utjecaja sa strane. Doslovno nisam znao što drugi fotografi rade, foto knjige nisam imao, niti sam imao novaca da ih kupim. Mislim da je u neku ruku sada mnogo teže naći svoj glas, svoj pečat u fotografiji. Sve je dostupno instantno, na klik. To je i problem, mnogo je teže oduprijeti se utjecajima, naći svoj glas”, govori nam Boogie o mnogima danas nezamislivom periodu, onome tijekom kojeg je sâm stasao kao fotograf. Isti je to period u kojem je, slučajno ili ne, ovisno o tome vjerujete li u slučajnosti, Boogie osvojio zelenu kartu koja je njegov put usmjerila ka New Yorku i novim počecima. “Dobio sam zelenu kartu na lutriji američke vlade, i kamo ću otići nego u NYC, ‘belly of the beast’. Nikoga tamo nisam poznavao, bila je to klasična emigrantska priča. Nisam imao ni novac ni kontakte, klasičan emigrant iz istočne Europe. Svi mi mislimo da tamo negdje samo nas čekaju, i da je najveći problem otići, a kad već odeš, uspjet ćeš sigurno. To naravno nije tako. Naravno da sam imao ideju baviti se fotografijom, i mislio sam da sam u fotografiji jako dobar, hahaha … Gluposti. Mislim da, što god radiš u životu, treba proći nekih 10 godina da bi bio dobar.”
Kada se govori o dokumentarnoj fotografiji, prva pomisao je kako ključ uspjeha leži u bivanju na pravom mjestu u pravo vrijeme. No, za dobru dokumentarnu fotografiju, onu koja ima moć uzburkati hormone stresa i sreće u tijelu, one koja se urezuje u sjećanje, koja mijenja pogled na svijet, izmiče tlo pod nogama i koja, naposljetku, aktivira te inspirira promjene, bilo na individualnoj ili kolektivnoj razini, dodat ćemo, potrebna je i velika doza osjetljivosti i empatije. Empatija u oku i biću promatrača koji drži fotoaparat, istinska zainteresiranost za sav svijet oko sebe, manjak lažnog osjećaja nadmoći tako čestog među čovječanstvom, kao i osjetljivost zahvaljujući kojoj je lakše vidjeti to nešto u tuđem oku, pokretu, pogledu, nešto na uglu ulice usred milijunske betonske džungle. To čini svu razliku na svijetu. A sve je to sa sobom, poput nevidljive devize u svojoj torbi s fotografskom opremom, Boogie iz Beograda ponio i u mračne dijelove New Yorka koji su, u jednu ruku, njegovu karijeru lansirali u nebesa.
Dio ekipe
“U New Yorku sam odustao od fotografije, dvije godine nisam slikao. Dogodio se i 11. rujna, a ja uopće nisam fotografirao. Jednostavno sam izgubio vjeru u sebe. Ali sad kada gledam na to, ta pauza mi je trebala, poslije nje sam bio puno bolji. Počeo sam ponovno fotografirati gotovo iz dosade. Tako sam napravio neku web-stranicu s 20 svojih fotki i poslao link okolo. Reakcije su bile luuuudilo, pa sam sebi rekao: ‘Hej, možda ja ipak imam malo talenta, mogao bih ponovno početi fotografirati’. To je bilo to. U svijet gangstera i ovisnika sam, pak, ušao igrom slučaja. Šetao sam po tom nekom kao malo opasnijem dijelu Brooklyna, naletio na neke ovisnike, pitao ih mogu li slikati i pustili su me. Poslije su me pitali hoću li ih slikati kako se drogiraju. I tako, jedna je stvar vodila ka drugoj. Nakon par tjedana, stojim na WC školjki i slikam jednu ženu kako se bode u venu, a njezina djeca s druge strane vrata je zovu da im pomogne s domaćim zadatkom za školu… I tako te stvari. Heavy shit. Onda mi je to dosadilo pa sam odlučio otići u obližnje public housing projects i vidjeti ako mogu slikati neke gangstere. Otišao, šetao se okolo, oni su me vidjeli i pozvali me, pričali smo malo, ja sam im se svidio i ostalo je povijest. Pustili su me skroz u svoje živote, gotovo da sam postao dio ekipe.”
Crno-bijele fotografije pripadnika bandi i ovisnika koji su se našli pred Boogiejevim objektivom, odvode na šetnju podzemljem, upoznaju nas s marginaliziranim društvenim skupinama i svim njihovim akterima. Šetnja je to koja u oku promatrača budi strahopoštovanje prema životu, a upravo je takva, moćna i impresivna, ukoričena. Naime, fotografije iz ove serije čine prvu od devet Boogiejevih monografija – “It’s All Good”, koja je na njegov rad itekako usmjerila pažnju velikih igrača u industriji. Nakon New Yorka, Boogie je sa svojim fotoaparatom posjetio i Moskvu, Kingston, Bangkok, Brazil, Tokio, Mexico City, Caracas, Istanbul… Fotografije su se nizale, kao i lica na njima, gradovi su se izmjenjivali, no svima je jedno bilo zajedničko – Boogie je sa svojim fotoaparatom redovito ulazio tamo gdje se mnogi nisu usudili ili pak nisu imali pristup, ravno u srž socijalno osjetljivih, marginaliziranih, siromašnih i obespravljenih. Je li do slučajnosti ili do logike – tko traži, naći će? “Mislim da je kombinacija, možda nekako privlačim ljude s margine. Na neki način se razumijemo, vole me. Ja ih ne osuđujem, gledam ih kao ravne sebi samome, što oni i jesu. Nikada ne znaš kako ćeš završiti, jedna pogrešna odluka i lako se završi na dnu…”, kaže, dodajući: “Poprilično sam osjetljiv. Mislim da je sve u energiji koju imaš s ljudima koje slikaš. Nebitno je li u pitanju komercijalni posao ili ulica. Energija je ključ, riječi dosta često nisu ni potrebne.”
Spoj “oka dokumentariste s umjetničkim senzibilitetom”, kako stoji u opisu jedne od njegovih knjiga, osim mora fotografija koje i sam danas teško može pobrojati, hvaljenih monografija podijeljenih na gradove koje je Boogie obišao neumorno fotografirajući, kao i samostalnih izložbi u gradovima poput Pariza, New Yorka, Tokija, Milana, Istanbula i Los Angelesa, rezultirao je i impresivnim komercijalnim projektima. “Negdje oko 2004. usred tog ludila s bandama i narkomanima, pozvao me Nike te sam za njih radio reportažu o uličnoj košarci u New Yorku. Kasnije je od toga napravljena izložba koja je ujedno bila i Nike event za Paris Fashion Week 2004. Mene klijenti uvijek angažiraju zbog mog stila, ali nikada tu ne radiš baš što god hoćeš. Klijent mora biti sretan, a i ti, naravno.”
Danas je iza Boogieja više od 20 godina uspješne karijere. Kućnom adresom naziva i onu u Beogradu, i onu u Brooklynu, a fotografije, kako kaže, više ne “juri”. Pušta da mu dođu same, baš kao i ekstremne situacije po kojima je postao poznat. Fotografira jednako strastveno i posvećeno kao i na početku, eventualno tu i tamo fokus malo pomakne s ljudi na samu ulicu. No i dalje ga na tom putu, kako kaže, isključivo vodi srce. “Ulica je ipak neka moja sredina, tu se osjećam ‘kao kod kuće’, ulica me je na neki način stvorila, beogradska ulica. A putovanja su bitna jer gdje god da živiš, nakon određenog vremena mjesto te prestane inspirirati. Korisno je otputovati i napuniti baterije, vidjeti kako drugi ljudi, narodi, žive… Tada nekako bolje ocijeniš gdje se ti nalaziš, vidiš ljude koji bolje žive, vidiš ljude koji gore žive… Premda, i to je sve relativno. Ali nekako počneš više cijeniti svoju situaciju. Svijet se mijenja, ja se mijenjam, tehnika se mijenja. Uvijek ima inspiracije koliko hoćeš…” A hoće li je biti i nakon što aktualna situacija ostane iza nas, nakon što okovi pandemije popuste? Ako je za pitati Boogieja, stvari nikada više neće biti kao prije. No, premda budućnost izgleda mračno, možda, znajući kako je Boogie upravo mrak okrenuo u svoju korist, ipak možemo krajičkom oka uhvatiti tračak pozitive. I škljocnuti vlastitim fotoaparatom.
Članak je objavljen u tiskanom izdanju Grazije br. 251, 2020.
