Kao da je u ruci imala Thorov čekić, 2020. godina za finale je ostavila najjači udarac. Protresla je, urušila domove, te nam slomila srca do kraja dok gotovo bespomoćno gledamo tragične sudbine Petrinje, Siska i svih okolnih sela
Osjećam se kao da tapkam u mraku dok tražim smisao u zadnjima danima 2020. Trudila sam se zdušno, vadeći Jokere pozitive za koje nisam ni znala da ih imam cijeli špil na raspolaganju, za svaki test, izazov, prepreku, tragediju, strahotu koju nam je ova godina servirala. Pokušala sam pronaći lekciju, pouku. Jer zato se to sve događa, zar ne? Mora biti pouka tu negdje. Makar zakopana, duboko, skrivena. Ako ju ne znamo odmah, znat ćemo ju sutra.
No čini se da je jedina pouka da pouke nema. Nema smisla u smrti djeteta i onima na početku staze života; izgubljenim životima, tragediji koja se poput kule od karata slaže na već doživljene nesreće i “životne lekcije” što su ti ljudi prošli. Nema smisla u uništenim, a već godinama raspadnutim domovima. Jedino što nam na kraju svega preostaje jest empatija, jedinstvo i zajednički napori. Napraviti sve što je u našoj moći kako bismo dokazali da je ljudski duh najjači kad su mu temelji složnost i solidarnost. Jači čak i od bolne stvarnosti koja nas okružuje. Pokažimo joj zube. Stanimo jedni uz druge.
Fotografije: Antonio Bronić/Reuters
