Fotografkinja Aida Redžepagić iz Sarajeva svojim je fotografijama obuhvatila mnoge modne trenutke i portrete koji su krasili stranice raznih časopisa, ali njezina priča o fotografiji ide dalje. Aida nas svojim fotopričama osvještava o važnim društvenim pitanjima, zaustavljajući trenutak zbilje kako bi preslikala dubinu ljudske duše, koju ne možemo ni jezikom izraziti
Kako i kad vas je zainteresirala fotografija?
Prvo sam se zaljubila u slikarstvo još kao dijete jer je mama prekrasno slikala (iako nikada profesionalno, na žalost) pa sam ja maštala da budem kao ona, ali sam u jednom trenutku shvatila da nemam njen talenat ili sam jednostavno previše nestrpljiva za proces slikanja pa mi je fotografija bila brži medij. Tek nekad sredinom 20-ih, nakon završenog fakulteta jezika i književnosti, otkrila sam da je fotografija moja istinska ljubav i posvetila joj se u potpunosti i nakon nekog vremena hrabro odlučila dati otkaz na tadašnjem poslu, vjerovati u vlastiti talent i upustiti se u freelance avanturu. Nikada se nisam pokajala. Mislim da bih žalila cijeli život da to nisam barem pokušala. Ja sam od onih osoba koje će se mnogo lakše osvrnuti i pogledati sve greške i pokušaje koje sam napravila, bez imalo žaljenja, jer sve je to iskustvo, ali nikako ne bih mogla podnijeti da nikada sebi nisam dala šansu za nešto.
Što ili tko vas najviše inspirira? To jest, što ili koga volite najviše vidjeti ispred objektiva?
Kako najčešće fotografiram ljude, rekla bih da su ljudi i njihove priče definitivno moja najveća inspiracija. Upijam sve oko sebe i aktiviraju me nekad i najobičnije stvari i daju ideju za fotografije i projekte koje radim. Često sebi bilježim ideje koje mi nadolaze u toku dana i u svakom trenutku imam spremno barem 4-5 projekata koje želim raditi kada završim ono na čemu sam u tom trenutku. Ponekad mi je to i najteži dio posla – fokusirati se samo na jednu stvar i ne rasuti se na 58 drugih strana. Pejzaži su mi divni i rado pratim radove nekih fantastičnih pejzažnih fotografa, ali mene ni malo ne privlači fotografiranje takvih prizora. U prirodi želim uživati, ali ne naročito i fotografirati ju.
Po čemu odlična fotografija odskače od prosječne fotografije i što uopće smatrate kvalitetnom fotografijom koja vama upadne u oko?
Fotografija koja priča priču. Svako od nas će brzo kliknuti ”lajk” na lijepu fotografiju, ali vrlo često ćemo je kroz minutu, dvije skrolanja i zaboraviti jer lijepa fotografija je samo to – kratkotrajni vizualni stimulans. Za dobru fotografiju se ipak treba malo više potruditi, izvući priču koju ćete ispričati u samo jednom djeliću sekunde. Tako nastaju fotografije koje pamtimo, koje utiču na nas, koje nam nekada u tom jednom kadru govore više od dvosatnog filma.
Koja je po vama uloga fotografije?
Mnogostruka. Fotografija nam čuva sjećanja, vraća nas u djetinjstvo, otvara prozor nekih novih svjetova koje nikada nismo vidjeli ranije, pokazuje nam neke svjetove oko nas kojih nekada nismo ni svjesni dok ih ne vidimo očima drugih ljudi. Uči nas. Životu, ljubavi, patnji, sreći…
Kako biste opisali svoj fotografski stil i estetiku?
Iako sam okarakterizirana kao modna i portretna fotografkinja, jer od toga živim i to zaista najčešće i radim, ja bih ipak rekla da je dokumentarna fotografija moja najveća ljubav i na te fotografije sam najviše ponosna. Gotovo sve nagrade koje sam osvojila, kao i izložbe koje sam imala, vezane su upravo za dokumentarnu fotografiju.
Kako po vama društvene mreže danas utječu na umijeće fotografije?
Društvene mreže su svakako povećale interes za fotografijom. Često se stavlja u negativan kontekst fotografija kada je stavimo pod ruku s društvenim mrežama, jer automatski zamišljamo beskrajno mnogo ispraznih selfija, međutim, ja viđam prekrasne izražaje mladih ljudi koji fotografiraju prirodu, hranu, portrete, dokumentarnu fotografiju… Hvataju odlične momente i kadrove, a ponekad sve od opreme što imaju je kamera na telefonu.
Fotografije u boji ili crno-bijele. Što volite kod jednog što kod drugog i je li proces fotografiranja drugačiji?
Ponekad jednostavno osjetite da nekoj fotografiji trebate ”oduzeti” boje kako biste istakli neke stvari na njoj, prikazali je realnije, a nekada je to naprosto šteta. Nema pravila, sve je do osobnog osjećaja.
Koji fotografi/fotografkinje su na vas najviše utjecali?
Ne bih mogla izdvojiti samo jednog fotografa ili fotografkinju, rekla bih da su se u zavisnosti od mog perioda razvoja mijenjala i moja interesiranja pa sam tako i mijenjala fokus i pratila različite stilove i fotografe. Vrlo je važno poznavati i pratiti radove drugih fotografa. To vam je kao s piscima koji mnogo čitaju i time šire vlastiti vokabular i potpiruju neke nove ideje. Svako otkrivanje novih talentiranih fotografa je vizualno hranjenje i inspiracija.
Fotografi koji su moji evergreeni su definitivno Annie Leibovitz, Richard Avedon, Peter Lindberg, Dorothea Lange, Brandon Stanton…
Imate li svoj omiljeni rad? Ako da, koji i zašto?
Iako sam ja portretna i modna fotografkinja, tj. to su fotografije koje najčešće radim, ja bih ipak rekla da su dokumentarne fotografije one koje najviše volim, u kojima najviše uživam i one na koje sam najponosnija.
Jedna od najdražih fotografija, tj serija dokumentarnih fotografija koju sam ikada napravila je ona koju sam radila za spisateljicu Martinu Mlinarević. Veliki sam Martinin fan već godinama, pročitala sam svaku njenu knjigu. Kada mi je sredinom 2019. godine stigla poruka: Ej, ćao Aida, Marta je. Uskoro izlazi moja nova knjiga, najpotresnija priča koju sam ikada objavila do sada. Željela bih da upravo ti radiš fotografije i nitko drugi., bila sam presretna! Martina i njen partner Goran došli su u studio s ciljem da ih fotografiram zajedno. Proveli smo sate u razgovoru i ja sam odbila raditi studijsku fotografiju. Bilo mi je previše “sterilno” i pozirano. Željela sam uhvatiti njih. Suštinu njihove priče. Tada sam predložila da provedem jedan dan s njima u stanu, da zaborave da sam tu, obavljaju dnevnu rutinu kao da me nema s njima. Tako je i nastala iskrena fotopriča umjesto studijskog portreta, za koju je Martina rekla da je savršen soundtrack za knjigu Bukača.
Upravo s tom serijom fotografija osvojila sam prvo mjesto na Rovinj Photo Festivalu 2020. godine. 
Jedan od projekta na kojem ste radili bila je i Plastična operacija. Možete li nam opisati kako je tekao taj projekt i koja poruka stoji iza toga?
Već godinama se trudim promijeniti svoje životne navike i živjeti ekološki prihvatljivije, kupovati manje odjeće, manje plastike, stvari koristiti duže i ne mijenjati ih novima ako za to ne postoji prijeka potreba. Iz toga je proizašla želja da i drugima skrenema pažnju na količinu smeća koje u posljednjih nekoliko decenija pravimo.
Neusporedivo je kako su ljudi živjeli samo prije 50 godina i sada. Sada nam je nezamisliv život bez jednokratne plastike, bez kesa, slamki, raznih kutija i pakovanja koja bacamo čim ih upotrijebimo. Odjeću kupujemo sedmično, a nekada je to bilo samo po potrebi i odjeća je bila dugotrajnija i kvalitetnija pa se prosljeđivala na više osoba. Sada u jednoj godini proizvedemo 300 milijuna tona plastike godišnje. To je skoro jednako težini ukupne ljudske populacije! Ako nastavimo ovim tempom, zatrpat ćemo se do 2050 godine. Kao modna fotografkinja, željela sam kreirati seriju fotografija koja će biti vizualno lijepa i upravo kao takva privući pozornost na temu koja je jako važna za sve nas. Kreirala sam tri fotografije: prva govori o problemu brze mode, druga o jednokratnoj plastici, a treća o problemu viška hrane koju bacamo i nepotrebnom pakovanju hrane u plastiku. Odjek koji je kampanja imala u BiH, ali i regiji je nevjerojatan. Nisam mogla ni zamisliti da će imati toliki efekt i pokrenuti tako velike diskusije koje nadam se vode ka mijenjanju naših loših navika na bolje.
Naslovna fotografija: Edvin Kalić
Foto: Aida Redžepagić
