Rođena Labinjanka, prije nego što je pronašla svoju stalnu adresu u Zagrebu, živjela je u raznim dijelovima svijeta; od SAD-a, Francuske, do Italije gdje je studirala na Tršćanskom fakultetu za prevoditelje i tumače.
I baš taj kozmopolitski duh prisutan je u svijetu Marine Benković, onom mentalnom i vizualnom. Više od 10 godina Marina radi kao freelance turistički pratitelj, pa je najveći dio vremena na putovanjima, savršenom okruženju za njen istraživački duh i neizmjernu ljubav prema impresivnim krajolicima. Završila je intenzivni New York Institute of Photography – Professional Photography Course i tečaj fotografske agencije Magnum, Alec Soth: Photographic Storytelling te Chris Burkardov – Business of Photography, a završila je i školu umjetničke fotografije Drugi Kadar. Njezina izložba još danas se može pogledati u baru Botaničar, a mi smo poželjeli njezin vizualni dnevnik zapisati i digitalno na Grazia.hr. Uživajte u nastavku.
Vratiš li se na same početke svoje karijere, kako i kada te je zainteresirala fotografija?
Počeci mojeg intenzivnijeg interesa za fotografiju neraskidivo su isprepleteni s mojim lutanjima. Prije 7 godina sam za rođendanski poklon dobila svoj prvi fotoaparat s izmjenjivim objektivom, što se taman poklopilo s činjenicom da sam kratko nakon toga krenula na prvo veliko solo putovanje u Patagoniju. Ostalo je, kako se kaže, povijest! U tom neprestanom kretanju kroz fizički svijet, od Maroka, daleke Indije, preko hladnog Islanda, nepreglednog američkog prostranstva, do Novog Zelanda i Himalaje, počela sam stvarati svoj vizualni dnevnik, nekakav meditativni svijet spokoja, tišine i mirovanja.
Te su fotografije s vremenom sve manje bile puke razglednice sa raznih dijelova svijeta, a sve su više postajale osobni doživljaj posjećenih mjesta i prije svega vrlo duboki izraz zahvalnosti,zahvalnosti za viđeno, doživljeno i iznad svega, stvoreno.
Što bi definirala kao svoju najveću inspiraciju? Koga ili što najviše voliš vidjeti ispred svog objektiva?
Moj je dosadašnji rad negdje na razmeđi između klasične pejzažne fotografije i road trip fotografije. Iza mog fotografskog čina krije se zajednička ljubav i divljenje prema prirodi, te otvorenom i netaknutom prostoru. S druge strane, izborom motiva poput ceste, automobila, puteva, i drugih simbola smjerova i putovanja, sveprisutan je osjećaj mogućnosti, slobode, otkrića i bijega, mjesta na kojima se možeš izgubiti i istovremeno pronaći.
Nemogućnost putovanja za vrijeme pandemije, izmijenila je moju fotografiju i s pustih i često golih pejzaža moj se fokus našao na ljudima i ljudskom tijelu, isto tako ponekad golom, sa svim svojim ljepotama i ranjivostima. To je definitivno i smjer u kojem ću dalje ići.
Moje su fotografije mala vizualna ljubavna pisma. Prema pustinji, prema cesti, prema planini, prema savršenom valu, prema ljudskom tijelu, prema napuštenom vozilu, prema zvjezdanom nebu… prema životu.
Po čemu odlična fotografija odskače od prosječne fotografije i što uopće smatraš kvalitetnom fotografijom koja je u stanju i tebi samoj upasti u oko?
Odlična fotografija je za mene sirova emocija s dodatkom nekakve mekane melankolije. Prolaznost trenutka koji je nestao, ali je opet nekako ostao lebdjeti baš tu. A i mi smo barem nakratko ostali sa njime tu, okruženi tom emocijom, nešto nam je od tog trenutka ostalo i negdje nas je to odvelo.
Što je po tebi glavna uloga ili poanta fotografije?
Ovo je jako teško pitanje jer postoji toliko različitih smjerova fotografije; od dokumentarne, modne, reportažne, umjetničke… i svaka od njih na to pitanje ima vlastiti, drugačiji odgovor.
Kako društvene mreže danas utječu na umijeće fotografije?
Danas je moderno kritizirati društvene mreže kao nešto skoro pa zlo, ali društvene mreže su uvelike demokratizirale distribuciju fotografija, kako svačijih tako i mojih. Fotografija na papiru je jedna totalno druga dimenzija od fotografije na ekranu, i iako ja iznimno volim časopise, neizbježna je činjenica da se danas skoro sve odvija online. Sa svih smo strana konstatno bombardirani vizualnim informacijama svakakvih oblika, a što ćemo mi od svega toga uzeti ostaje u potpunosti na nama. Mislim da je najvažnije ne pogubiti se u moru podražaja već u njemu naći i razvijati svoj vlastiti stil.
Fotografije u boji ili crno-bijele. Što voliš kod jednog, a što kod drugog i je li proces fotografiranja drugačiji?
Jako volim crno-bijele fotografije. One su bezvremenske, mistične i dramatične. No bez obzira na to, ispalo je da su moje fotke poprilično snažno obojene (koliko ih se god nekad trudila ublažit). Valjda jer su one odraz jednog glasnog, intenzivnog i strastvenog života.
Koji fotografi/fotografkinje su najviše utjecali na tebe i tvoj rad?
Od moderne arhitekture koja je sredinom 20. stoljeća uljepšala pustinjske dijelove SAD-a, preko road trip književnosti koja je inspirirala jako puno mojih putovanja, i moja se fotografska estetika vrti oko autora koji su stvarali u tom periodu i bavili se sličnim tematikama. William Eggleston i Steven Shore su definitivno dva fotografa čiji me radovi iznova fasciniraju, a od mlađih autora Dino Kužnik, briljantan slovenski fotograf koji živi i radi u Americi.
Rado pratim i domaće fotografe, a obzirom da je moda smjeru u kojem bih se voljela razvijat, moram reći da mi se jako sviđa sve što se u zadnje vrijeme u našoj modnoj fotografiji događa, a posebice bih tu izdvojila radove Filipa Koludrovića i Matković/Vild dua.
Imaš li svoj omiljeni rad? Ako da, koji i zašto?
Nekako mi je uvijek najdraža serija fotografija, upravo ona posljednja.
