Kada smo krajem prošlog mjeseca pripremali novi monthly moodboard, prirodno se izdvojio slogan new rhythm. Taj smo novi ritam željeli preslikati i na sadržaj – otvoriti prostor za uvid u razna životna iskustva i svakodnevicu kreativnih imena na neposredniji, ležerniji način, udaljen od tendencija društvenih mreža koje često naginju poliranju stvarnosti. Tim vam povodom predstavljamo serijal Firsthand, osmišljen kao niz razgovora s kreativcima kroz koje nam pokazuju od čega su satkani njihovi profesionalni, ali i privatni dani – izravno iz svog camera rolla
Početkom ove godine jedna od najpretraživanijih riječi bila je whimsy – trend koji je jednostavno ilustrirao potrebu da u suvremenoj svakodnevici, koja nije pošteđena loših vijesti, romantiziramo ono naizgled “obično”. Tom bismo filozofijom mogli sažeti CakeMe, brend estetski otkačenih torti koje ste zasigurno barem jednom vidjeli na rođendanu ili nekoj drugoj proslavi (i vrlo vjerojatno, poput nas, odmah poželjeli).
U drugom razgovoru za serijal Firsthand razgovaramo sa Sabrinom Smoković Herak, kreativkom iza CakeMe torti koju smo upoznali prije nekoliko godina u sasvim drukčijem poslovnom okruženju. Tada se bavila kulturnom produkcijom, točnije filmskom i kazališnom, pa nas je i same tranzicija prema tortama iznenadila. No tek na prvi pogled – jer svestranost je prva stvar koju primijetite u razgovoru sa Sabrinom. CakeMe je, kako nam govori, započeo kao još jedna u nizu njezinih kreativnih ideja, a s vremenom je prerastao u ozbiljan posao.
Na samim počecima torte su nastajale u stanu od 15-ak kvadrata, a kako nam govori, tamo su bili ona, njezin partner, zec i – torte. Prvu je komercijalnu narudžbu dobila za osam torti, a do tada ih je u jednom danu uspjela napraviti maksimalno tri.
Danas svakodnevica izgleda drukčije – radi u novom prostoru, razvija nove okuse, kreira marketinške kampanje i, osim zanimljive gastro priče, gradi i jednu impresivnu o pozicioniranju brenda. No iza CakeMe stoji cjelodnevni rad u kuhinji, u kojoj je sve daleko od poliranog – od nedavnih radova na pripremi prostora do neprestanog učenja u procesu. Između svega toga pronalazi vrijeme za prijatelje, svog zeca (za kojeg nam je priznala da zauzima većinu njezina camera rolla) i male svakodnevne trenutke koji je vraćaju u ravnotežu.
Firsthand: Između kuhinje i estetike sa Sabrinom Herak Smoković
Vratimo se kratko na početke. Ovo je vjerojatno najčešće pitanje, ali stvarno – kako netko iz filmske i kazališne produkcije uopće dođe do slastičarstva?
Iskreno – mladost + ludost. Obećala sam sama sebi da ću u 20-ima isprobati što je moguće više stvari, eksperimentirati i maksimalno iskoristiti svaki dan. Uvijek sam bila ekstremno “nabrijana” na ideje – doslovno svaku koja bi mi pala na pamet sam pokušala realizirati. CakeMe je zapravo krenuo kao jedna takva ideja. Jedan dan mi se činila kao dobra Instagram objava, drugi dan kao zanimljiv profil, a onda se, potpuno organski, počela pretvarati u nešto ozbiljnije. U jednom trenutku shvatila sam da to više nije samo eksperiment, nego nešto što ljudi stvarno žele. Mislim da moj background u produkciji tu igra veliku ulogu – naučio me kako od ideje napraviti konkretan rezultat, kako organizirati kaos i kako razmišljati vizualno. U tom smislu, CakeMe mi nikad nije bio “samo slastičarstvo”, nego mali produkcijski projekt koji je s vremenom prerastao u brend. Ako moram to sažeti u jednu rečenicu: jedna ideja krenula je kao igra, a završila kao posao.
Kad pogledaš sebe na početku CakeMe priče i usporediš s ovim trenutkom – tko su te dvije osobe i kakve su to torte koje predstavljaju?
Na početku sam imala 26, a za koji dan ulazim u 30 – i ta razlika osjeti se u svakom segmentu. I prije sam bila ambiciozna i sigurna u svoje ideje, ali danas iza toga stoji iskustvo koje sve čini stabilnijim i jasnijim. Na početku me bilo strah kritike i prepreka. Danas ih doživljavam potpuno drukčije – kritika je alat, a prepreke su sastavni dio procesa, nešto što te zapravo gura naprijed. Mislim da je najveća razlika upravo u tom pomaku – iz emocije u strukturu. Danas sebe vidim kao ozbiljnu poslovnu ženu, dok sam na početku bila mlada osoba s idejom koju tek treba dokazati. I zanimljivo je koliko se to reflektira i na okolinu – danas se moje ideje, čak i one najjednostavnije, odmah doživljavaju kao nešto vrijedno pažnje. A to se vidi i u tortama. Na početku su bile više spontani izraz – danas su promišljene, precizne i imaju jasnu estetiku. I dalje su razigrane i ženstvene, ali iza njih stoji puno više kontrole, iskustva i samopouzdanja.
Nedavno si se uselila u novi prostor. Kako si odlučila da je pravo vrijeme za povećanje kapaciteta i kako je izgledao proces pripreme prostora?
Iskreno – nisam to doživjela kao odluku u klasičnom smislu. Od početka sam imala vrlo jasnu sliku kako CakeMe prostor treba izgledati i kakvu energiju treba imati. I u trenutku kad sam pronašla taj prostor, sve se jednostavno poklopilo – nije bilo puno razmišljanja. Proces pripreme mi je bio poseban na jedan potpuno neočekivan način. Imala sam osjećaj kao da napokon živim nešto što sam jako dugo zamišljala. To je bio jedan od rijetkih perioda u kojem nisam bila pod stresom, nego sam stvarno uživala u svakom koraku – od uređenja do stvaranja atmosfere. Mislim da se to i osjeti u prostoru. Nije nastao samo kao funkcionalno rješenje za veći kapacitet nego i kao realizacija jedne vrlo osobne vizije.
Jednom si spomenula da je prije preseljenja dodatan hladnjak stajao usred stana. Kad vratiš film unazad, kako je tvoj život tada funkcionirao?
Da, bilo je stvarno svega. Živjela sam u stanu od 15 kvadrata – dečko, ja, naš zec… i torte. U jednom trenutku dobila sam prvu komercijalnu narudžbu za brend – osam torti za isti dan. A do tada u životu nisam napravila više od tri. To je bio potpuni kaos, ali i neka vrsta uzbuđenja koje te tjera naprijed. Mali prostor, bez ikakvih uvjeta, dodatni hladnjak usred garsonijere – doslovno smo živjeli oko njega. Sve je bilo improvizacija, ali s jako jasnom željom da uspije. Kada danas gledam na to razdoblje, mislim da je upravo to bilo ključno – ta faza u kojoj nemaš idealne uvjete, ali imaš iznimnu volju. Tu se zapravo gradi mindset.
Možeš li nas provesti kroz jedan svoj radni dan u CakeMe kuhinji?
Dolazim oko 08:00 i, iskreno, gotovo svaki put imam isti osjećaj – laganu paniku da ništa neću stići. To je valjda moj default. Ali čim napravim prvu kremu, sve sjedne na svoje mjesto i dan krene u pravom ritmu. Nakon toga je dosta intenzivno – rad, rad i još malo rada. Sve je vrlo precizno tempirano jer svaki korak ovisi o prethodnom, pa nema baš puno prostora za kaos iako izvana možda tako izgleda. Negdje usred dana je kratka pauza za kroasan – to je moj mali ritual i, realno, blaga ovisnost. I onda opet natrag u tempo do večeri. Oko 18:00 zatvaram prostor, ali osjećaj je uvijek kao da dan prođe u sekundi. Moj dan zapravo je kombinacija discipline i stalnog adrenalina – i mislim da bez tog adrenalina ne bi bilo ni CakeMe brenda.
CakeMe je do maksimuma odraz tvoje vlastite estetike. Budući da je ovaj brend u potpunosti tvoj, misliš li da bi ikad bila spremna prepustiti izradu torti ili komunikaciju nekome drugome i proširiti tim u skorijoj budućnosti?
CakeMe nikad nisam zamišljala kao veliki sustav niti kao klasičnu proizvodnju. To jednostavno nije taj tip brenda. Oduvijek sam ga vidjela kao nešto malo, ali jako – s jasnim potpisom i kontrolom nad svakim detaljem. Ne vjerujem u to da se ovakav tip proizvoda može u potpunosti delegirati. Estetika, osjećaj za mjeru, način na koji torta “izgleda i komunicira” – to su stvari koje se ne uče preko noći i koje su jako osobne. I iskreno, nitko neće uložiti istu razinu pažnje i energije kao osoba koja je taj brend izgradila od nule.
Naravno, tim može rasti i već imam pomoć u kuhinji, ali ključne stvari želim zadržati pod svojom kontrolom. Ne iz potrebe za kontrolom, nego zato što znam koliko je detalj važan. Isto tako, mislim da ljudima jako puno znači taj osobni kontakt – kad ih dočeka upravo osoba koja je tu tortu napravila, kad im je predaš, predstaviš i razmijeniš par rečenica. To je dio iskustva koji se ne može prenijeti i koji, po meni, ima veliku vrijednost. Nedavno sam bila u restoranu gdje je vlasnik osobno došao do stola i pitao jesmo li zadovoljni – i to je neprocjenjivo! Ta razina prisutnosti i odgovornosti ono je što ja želim zadržati i u CakeMe brendu. Rast me zanima, ali ne pod svaku cijenu. Ako gubiš identitet, onda to više nije rast.
Kako osmišljavaš nove okuse i vizualne koncepte? Kako proces funkcionira i čije ti je mišljenje važno? Možeš li podijeliti neki moodboard, skice ili razrade s nama?
Možda se tako ne čini, ali CakeMe ne vodim po strogim pravilima ni unaprijed definiranim procesima. Više funkcioniram intuitivno – radim ono što mi u tom trenutku ima smisla i što me vizualno ili okusom uzbuđuje. Ako osjetim da je vrijeme za nove okuse, jednostavno ih osmislim i vrlo brzo ih predstavim. Ne volim previše komplicirati ni analizirati unaprijed jer imam osjećaj da se tada stvari razvodne i izgube onu početnu energiju zbog koje su uopće nastale. Naravno, iza toga stoji iskustvo i osjećaj za balans, ali trudim se zadržati tu spontanost kao ključni dio procesa. Mislim da je upravo to ono što CakeMe drži svježim.
Što se tiče vizualnih koncepata, oni dolaze iz svakodnevnih inspiracija – modnih referenci, arhive, boja, tekstura. Ne radim klasične moodboarde u formalnom smislu, više sakupljam reference u hodu i onda ih interpretiram kroz tortu. A što se tiče mišljenja – najvažnije mi je moje. Ne zato što ne cijenim tuđe, nego zato što vjerujem svom osjećaju i znam kad nešto “ima to nešto”. Ako bih to sažela – ne radim po pravilima, ali radim s vrlo jasnim osjećajem. I to mi je najvažnije.
Često nas iznenadiš izvrsnim marketinškim kampanjama, primjerice, za Valentinovo. Kako zapravo izgleda proces osmišljavanja kampanje i dani snimanja? Kako uspijevaš sve to organizirati i koje sve uloge pritom preuzimaš na sebe?
U poslu je ključno pronaći ljude koji razmišljaju slično kao i ti. Moje kampanje uvijek kreću od mene – ja postavim smjer, ideju i atmosferu – ali izvedbu svjesno prepuštam kreativcima s kojima radim. Vjerujem da se najbolje stvari događaju upravo u tom prostoru slobode. Kad ljudima daš jasnu početnu ideju, ali im ne ograničiš interpretaciju, tad nastaju stvari koje ni sama ne bih mogla isplanirati.
Valentinovska kampanja odličan je primjer toga – dala sam osnovnu uputu i onda sam rekla: radite što god želite. I upravo iz tog povjerenja nastao je rezultat kojem smo se svi na kraju divili. S organizacijske strane, tu se vraća moj produkcijski background – navikla sam voditi projekte, koordinirati ljude i držati sve pod kontrolom, čak i kad izvana izgleda vrlo spontano. U tim trenucima sve sam pomalo – od kreativnog direktora do producenta. I iskreno, tu dolazi i jedna velika prednost mog brenda u odnosu na korporacije – nemam slojeve odobravanja ni potrebu ikome polagati račune. To mi daje slobodu da radim stvari koje osjećam i koje želim vidjeti. Mislim da se ta sloboda jako vidi u finalnom rezultatu – i da je upravo ona razlog zašto kampanje imaju “ono nešto”.
Sasvim nam je jasno da ti vizualna komunikacija i imidž brenda te produkcija kampanje prirodno leže. Ali što je s gastronomskim dijelom priče?
Gastronomski dio definitivno je kompleksan – ali ja sam ga svjesno odlučila pojednostaviti. Nisam željela imati desetke okusa kao klasične slastičarnice, nego nekoliko jako dobro razrađenih koji funkcioniraju i u okusu i u produkciji. Na početku je, naravno, bilo nespretnosti. Učila sam kroz praksu, kroz pokušaje i pogreške, i kroz sate provedene u kuhinji. Ali vrlo brzo sam shvatila da moram razviti sustav koji meni odgovara – nešto što je stabilno, ponovljivo i učinkovito. Danas radim tako da iz jedne baze, primjerice, jedne vrste kreme, mogu razviti više različitih okusa. To mi omogućava brzinu i konzistentnost, što je ključno kad imaš velik broj narudžbi, ali ne želiš kompromitirati kvalitetu. Mislim da je upravo ta kombinacija – razumijevanje kompleksnosti i sposobnost da ju svedeš na jasno strukturiran sustav – ono što mi je najviše pomoglo.
Sviđa nam se tvoj put jer je potpuno slobodan i pokazuje da se ne moramo držati nevidljivih uzda samo zato što smo krenuli određenim putem. Kako si se sama osjećala kad si skrenula u sasvim novu karijeru – pritom onu poduzetničku, koja nosi brojne izazove i birokraciju sama po sebi?
Zapravo sam i prije bila poduzetnica; već u dobi od 22 godine imala sam vlastitu produkcijsku kuću, ali ovo je nešto potpuno drukčije – i, iskreno, puno kompleksnije. Ovdje ulaziš u svijet u kojem postoje vrlo jasna pravila, od zakona i birokracije do operativnog dijela koji je svakodnevno ekstremno intenzivan. Nije to bio lagan prijelaz, ali meni je prirodno donositi takve odluke. Nikad nisam imala potrebu ostajati u nečemu samo zato što je to “siguran” ili očekivan put. Ako osjetim da me nešto vuče u drugom smjeru, idem za tim. Naravno da dolaze i izazovi – od administracije, velikih novčanih izdataka, pa do velikog opsega posla – ali mislim da je ključ u tome kako ih interpretiraš. Osobno ih ne doživljavam kao prepreke, nego kao dio igre koju sam sama odabrala i koju moram savladati. I zapravo, ta sloboda koju ljudi vide izvana nije došla slučajno – ona je rezultat jako puno rada, discipline i odluka koje nisu uvijek bile jednostavne. Sloboda u poslu ne znači da je lakše – znači samo da si ti ta koja snosi odgovornost za sve. I meni to odgovara.
Foto: CakeMe
