Kada smo krajem prošlog mjeseca pripremali novi monthly moodboard, prirodno se izdvojio slogan new rhythm. Taj smo novi ritam željeli preslikati i na sadržaj – otvoriti prostor za uvid u razna životna iskustva i svakodnevicu kreativnih imena na neposredniji, ležerniji način, udaljen od tendencija društvenih mreža koje često naginju poliranju stvarnosti. Tim vam povodom predstavljamo serijal Firsthand, osmišljen kao niz razgovora s kreativcima kroz koje nam pokazuju od čega su satkani njihovi profesionalni, ali i privatni dani – izravno iz svog camera rolla
Slike Maše Barišić doimaju se poput fragmenata sjećanja, kao da kroz ključanicu kriomice promatramo figure uhvaćene u intimnim, prijelomnim trenucima. Obilježene snažnim koloritom, njezine slike nisu prigušene, naprotiv, zavodljivo nas uvlače u prizor dinamikom i bogatstvom detalja.
Od talijanske L’Aquile, preko studija u Engleskoj, do zagrebačkog ateljea i rodnog Hvara, njezin se kreativni proces oblikuje kao sažetak proživljenog, dok su finalne slike interpretacija istog. Trenutačno radi na novoj izložbi koju će predstaviti u zagrebačkoj Laubi, a serija radova donosi behind the scenes pogled na jedan od najsnažnijih queer i drag kolektiva u Hrvatskoj i regiji – House of Flamingo. Kako nam je i sama potvrdila, okosnica njezina rada jest transformacija, ali ne isključivo na fizičkoj razini.
Maša nam je, kroz razgovor o umjetnosti, navikama i radu u ateljeu, iz prve ruke približila svakodnevicu umjetničkog života.
Firsthand: Proces pripremanja nove izložbe s Mašom Barišić

Ulovili smo Vas na rodnom Hvaru. Kako izgledaju Vaši dani tamo u odnosu na zagrebačku svakodnevicu? Općenito, koliko Vas je taj mentalitet oblikovao kroz život i osjeća li se on u slikarstvu?
Mislim da je najveća razlika između mog života u gradu i na Hvaru u vremenu koje provodim na zraku, što zbog sunca, što zbog mora. U Zagrebu sam većinom u ateljeu, dok sam na otoku stalno vani. Dalmatinski običaj šetnje uz more za mene je prava meditacija. Čini mi se da je Zagrepčanima Sljeme ono što je nama more – prostor za disanje. Sad imam i vrt, pa mi neizrecivu sreću donosi onaj trenutak kad se, recimo, lavanda “uhvati” i procvjeta. Teško je reći koliko me sve to točno oblikovalo, ali zasigurno je utjecalo na mene, baš kao i svi ljudi koji nam prođu kroz život. Ako smo mi mozaik svega proživljenog, onda je slikarstvo moj način da taj mozaik posložim u smislenu cjelinu.
Vašim slikama, nama osobno, primarno dominiraju dvije stvari – energija određenog iskustva u kojem se možemo pronaći i intimnost. Koliko Vaš rad reflektira osobna iskustva?
Za mene je slikarstvo jako osobna stvar, ponekad mi se čini kao da umjesto da pišem dnevnik, ja ga slikam. Iako kad se čita, ili u ovom slučaju gleda, drugi ljudi donesu svoja tumačenja i njima to može pričati jednu sasvim drugu priču, ali to je ono što je i zabavno. U ovoj seriji koju slikam trenutno protagonisti su mi performeri, ali preobrazba kroz koju prolaze je ono s čim se poistovjećujem – ne doslovno, nego u prenesenom smislu.

Kako zapravo izgleda proces kad krenete raditi – od prve ideje do trenutka kad kažete da je rad gotov?
Proces je ponekad gladak, ponekad zapinje, uvelike ovisi o tome kako se osjećam. Kako je slikarstvo disciplina za koju treba podosta vremena, od pripreme pa do samog ulja kao materijala koji se jako sporo suši, ta krivulja “kreativnosti” varira. Ovu zadnju seriju slika slikam već malo više od dvije godine i unutar tog perioda svašta mi se u životu dogodilo, pa i slikarstvo to sve prati. Ne znam primijeti li se na slikama razlika, ali ja je osjećam. A rad je gotov kad sjednem ispred njega i nemam više što “popraviti”.
“Kreativnost je za mene sposobnost da se nešto naizgled “obično” pretvori u pitanje, a znatiželja je tu glavni sastojak.”

Čini se da ste neprestano u ateljeu. Kako izgledaju Vaši dani tamo – koliko vremena provodite u ateljeu, jeste li sami i kako se osjećate u tom prostoru?
Jako puno vremena provodim u ateljeu. Slikarstvo je, osim što je poziv i fascinacija, i moj posao koji radim svaki dan. Čak i ako ne slikam, dođem u atelje; ponekad i samo gledanje u sliku znači pomak. Atelje je za mene pomalo sveti prostor u kojem se moram dobro osjećati da bih stvarala. U samom radu potrebna mi je samoća kako bih se mogla koncentrirati, ali isto tako kuhinju dijelim s dvije prijateljice. To mi je super jer mogu uzeti odmak od vlastite glave; lijepo je s nekim podijeliti ručak.
Kakva je atmosfera u ateljeu – što slušate, kako izgleda radni ritam i što radite u pauzama?
Atmosfera u ateljeu je mirna. Dan obično započinjem vježbanjem u teretani, tako da je prva stvar koju napravim kad dođem u atelje – kava. U ateljeu sam otprilike osam sati, uz pauze za ručak ili kavu u parku ispred ako je lijep dan. Glazbu biram prema raspoloženju: ponekad je to klasika, ponekad country, a ponekad punk. Dosta često slušam i podcaste. Za rođendan sam dobila noise-canceling slušalice, pa kad ih stavim u uši, sve oko mene nestane, a kad se to poklopi s takozvanim “kreativnim flowom”, imam osjećaj da vrijeme stane.

Koliko je logistike potrebno za bavljenje slikarstvom i koliko je to, ujedno, financijski izazovno?
Slikarstvo jako ovisi o prostoru za rad. Kad sam tek počinjala slikati, imala sam atelje u Medici, kao i mnogi naši slikari, što je bilo super za to razdoblje. No vrlo brzo osjetila sam potrebu za više prostora, boljim svjetlom i više tišine. Tada je krenula potraga, ali kao što svi znamo, cijene nekretnina su porasle i to je velik izazov. Uz to, postoje i razne specifičnosti na koje treba paziti, poput visine vrata te mogu li veći formati slika proći kroz njih i kroz stubište.
Gdje ste kad niste u ateljeu – kako izgleda Vaš “izvanstudijski” dio života?
Teško je zamisliti da nisam u ateljeu, ali zato ljeti uzimam dugački odmor i provodim ga s partnerom u Bobovišću na moru. To je nešto čemu se veselim cijele godine. Provodimo cijelo ljeto s prijateljima i obitelji, a dan se uglavnom organizira oko hrane. Glavni događaji u mjestu su rat vodenim balonima, ali organiziramo i kino na SUP-ovima te razne druge događaje u koje su uključeni gotovo svi mještani, i mali i veliki.

Što Vam je trenutačno najveći kreativni izazov? Imate li dane kad jednostavno ne ide i kreativne blokade – i kako ih savladavate?
Kreativne blokade uobičajene su i mislim da kroz njih prolaze svi umjetnici: štoviše, one su možda čak i nužan dio procesa stvaranja. U početku su mi padale jako teško, ali s vremenom, nakon što ih par puta prođeš, postanu podnošljivije jer iz iskustva znaš da su prolazne. Postoji jedna fina, nevidljiva linija koju treba poštovati – ne siliti previše, ali ne ni odustati. To je zapravo osjećaj, teško ga je opisati. Sinéad O’Connor je u jednom intervjuu to jako lijepo opisala rekavši: “Da se glazba može opisati riječima, ne bi ni postojala.”

Što tražite u svojoj svakodnevici i što Vas najčešće inspirira?
U svakodnevici najčešće tražim harmoniju i sklad, ili barem težim tome, jer znam koliko je to teško održivo. Inspiriraju me ljudska stanja, kulturološke norme i rituali, boja i teksture – zapravo, ta je lista beskrajna. Mislim da za inspiraciju ne treba ništa grandiozno ni glamurozno: trik je u samom promišljanju, a ne u stvari koja nas pokreće. Kreativnost je za mene sposobnost da se nešto naizgled “obično” pretvori u pitanje, a znatiželja je tu glavni sastojak.

Živimo u svijetu u kojem feedback, bilo poslovni ili privatni, online često definira percepciju samih sebe. Osjećate li da Vas takvi komentari ili reakcije publike oblikuju?
Smatram da je to cjeloživotno pitanje. Kao prvo, uzmem vremena da raščlanim što je moje mišljenje, a što tuđe, i što to znači za mene kao osobu ili moje slikarstvo. Kao što sam prije spomenula, mi ljudi jesmo mozaik svega, pa tako i društva unutar kojeg živimo, i stalo nam je do tuđeg mišljenja. Međutim, što sam starija, shvaćam da generalno svi imaju mišljenje o svemu i unutar tog mora ljudi pametno je pronaći par ljudi čije mišljenje uvažavate (i kojima vjerujete), a s ostalima se ne zamarati toliko. Ponekad mi je teško prihvatiti nešto o sebi što mi se ne sviđa, ali s godinama i iskustvom mi i prihvaćanje same sebe ide sve bolje.

Možete li nam otkriti više o novoj izložbi na kojoj radite – koja je inicijalna ideja i kakvu priču možemo očekivati?
Riječ je o novoj izložbi koja će biti održana u Laubi i datum još nije određen, ali okvirno će biti najesen. Riječ je o kreativnom procesu, transformaciji i identitetu. Slike pružaju intiman, “iza kulisa” pogled na queer kolektiv House of Flamingo i njihovu preobrazbu. Nema puno smisla da pričam o slikama, one se trebaju gledati, pa je možda najbolje da dođete na izložbu!
Foto: Privatna arhiva

