Serijalom razgovora Firsthand htjeli smo otvoriti prostor za uvid u razna životna iskustva i svakodnevicu kreativnih imena na neposredniji, ležerniji način, udaljen od tendencija društvenih mreža koje često naginju poliranju stvarnosti. Osmišljen kao niz razgovora s kreativcima kroz koje nam pokazuju od čega su satkani njihovi profesionalni, ali i privatni dani – Firsthand nas vodi izravno u njihov camera roll
Vizualnu umjetnicu i scenografkinju Katarina Juričić zatekli smo usred rada na aktualnim projektima, nedugo nakon rezidencije u Meksiku. Iako živi u Amsterdamu, njezin umjetnički rad često je dovodi u Hrvatsku, a među recentnijim primjerima upravo je i instalacija Fountain of Rising Sun na zagrebačkom Tomislavcu, nastala u sklopu projekta UP Art. Instalacija u kontekstu njezine karijere predstavlja zanimljiv iskorak – riječ je o Katarininoj prvoj umjetničkoj intervenciji u javnom prostoru.
Njezino nas je stvaralaštvo privuklo zbog igre koja, kako nam govori, stoji u središtu njezina odnosa prema umjetnosti koja nadilazi okvire logike i klasičnih pravila. Nakon studija novinarstva, odlazi na studij fotografije u Nizozemsku, gdje postupno razvija interes za u izričajem u čijem je fokusu igra fizikalnosti materijala i prostora. S Katarinom smo razgovarali o njezinu radu, svakodnevici i svemu što oblikuje njezin umjetnički svijet.
Kako si otkrila u čemu si zaista dobra? S obzirom na to da si krenula sa studijem novinarstva u Zagrebu, a mi smo te uhvatili nakon umjetničke rezidencije u Meksiku, čini se kao da je između toga stajao velik proces upoznavanja same sebe. Možeš li nam približiti taj put?
Vjerujem kako je proces upoznavanja samog sebe cjeloživotni s obzirom da se konstatno mijenjamo kako izvana tako i iznutra. Ne bih rekla da sam otkrila u čemu sam zaista dobra, već što me zaista zanima i uzbuđuje, smjer u kojem se želim razviti, u čemu pronalazim smisao i kako se prepustiti tom beskonačnom procesu samospoznaje.
To pitamo i zato što smo, upoznajući se s tvojim radovima, ostali iznenađeni njihovom svestranošću. Od fotografije, preko mozaika i instalacija – umjetnost, koja se često svjesno ili nesvjesno elitizira, kod tebe djeluje kao spontana igra. Je li tako oduvijek bilo?.
Bez obzira na različite medije mojih radova, vjerujem da postoji određena konstanta koja se kroz njih provlači – prvenstvno interes za boju, formu i materijale. Umjetnošću se prvenstveno i bavim iz razloga što nadiazi sve racionalne i logičke okvire, i time omogućuje prostor za spontanu igru.
“Homeseack” i “Orange&Blue” fotografski su radovi kojima evociraš toplinu, boje i ugodu otoka Brača. U jednom si razgovoru rekla da je potonji nastao i kao pokušaj rekreiranja tog osjećaja nakon povratka u pomalo sivu Nizozemsku. Kako mjesta u kojima boraviš utječu na tebe, ali i na tvoj rad?
Mjesta na kojima boravim uvelike utječu da moj rad, kao što i prostor izlaganja radova utječe na njihove finalne prezentacijske forme. Navedeni radovi su dobri primjeri toga s obzirom da je “Homeseack” nastao na Braču i utjelovljuje sjećanja i emocije koje vežem za otok, te koristim motive iz okoline. Dok je ‘Orange&Blue’ nastao u Nizozemskoj koja je generalno jako izdizajnirana i ‘nema dušu’ . Ta neka čistoća, minimalizam i dizajn se reflektiraju u mom radu koji je na koncu poprimio apstraktni izričaj.
Kako je u tom smislu izgledala svakodnevica u Meksiku? Kako su ti prolazili dani i kako si se pronašla u meksičkoj kulturi?
Meksiko je nevjerojatno inspirativan i senzorički bogat. Najbolje bi ga opisala kao ‘Latino Balkan’, eklektična energija, ljudi puni ljubavi i uvijek spremni na pjesmu i ples. Okolina u kojoj se osjećam ‘živo’ i gdje se osjećam da ‘umjetnički pripadam’ s obzirom da je, u usporedbi sa zapadnom Europom, veći fokus na radu sa starim zanatima i prirodnim materijalima. Početkom godine bila sam na rezidenciji u CDMX gdje sam nastavila istraživati medij mozaika koristeći crvena, crna, bijela i žuta zrna kukuruza. Tih dva mjeseca su bila definitivno jedan od najuzbudljivijih perioda u životu i jedva čekam da se opet tamo vratim.
Serija “Pneuma”, primarno se vrtila oko mozaika. Što ti je kod rada s mozaikom toliko privlačno i zanimljivo?
Interes za mozaik razvio se kroz proces istraživanja materijalnosti fotografije i želje da nadiđem njezinu plošnost. U ovoj seriji mozaika nastavljam istraživati vizualiziranje fotografijom nezabilježivih aspekata stvarnosti, te odnos između digitalnih slika i mozaika. Vođena konceptom Pneume, oživljavam apstraktne mentalne slike – najprije ih oblikujem kao digitalne skice, a zatim ih pretačem u mozaike. Mozaiku pristupam kao drevnoj formi stvaranja slike, svojevrsnom antipodu digitalne fotografije.
Tvoji se radovi velikim dijelom vrte oko senzacija, posebno onih koje se ne mogu zabilježiti, primjerice, kamerom. Što za tebe predstavljaju senzacije i trenuci kojima si možda čak i pomalo opsjednuta u svom umjetničkom radu, ali i koje tražiš u svakodnevnom životu?
Senzacije koje me generalno inspiriraju u svakodnevnom životu i koje nastojim evocirati svojim radovima su zapravo vrlo bazične i familijarne, male stvari koje često i ne primjećujemo, ali nas ispunjuju nekim kontemplativnim i smirujućim osjećajem.
Kako izgledaju tvoji klasični radni dani? Gdje i kako nastaju radovi?
Svakom projektu predhodi dugi period istraživanja kroz koji konceptualiziram radove, te provodim dane eksperimentirajući dok ne pronađem formu i materijal koji najbolje odgovaraju. Sama produkcija radova se događa ili u studiju u Amsterdamu ili u Zagrebu.
Kako izgleda samo postavljanje izložbe i dani koje provodiš u galerijskom prostoru uoči otvorenja?
Ukoliko se radi o prostornim instalacijama postavka može biti jako kompleksna, te nije neobičajeno da koliko god sve bilo dobro isplanirano na kraju uvijek naiđem na neki novi izazov koji zahtijeva da smislim riješenje na licu mjesta. Ali to ima svoju čar i vidim to kao skupljanje novog iskustva.
Bavila si se i scenografijom, primjerice za spot benda Porto Morto za singl “Čekam ih”. Na setovima, ali i na shootinzima koje također radiš, ključni su suradnja i timski rad, koji često mogu biti vrlo kaotični – u najboljem smislu. Kako se snalaziš u takvim situacijama?
Jedan od razloga zbog kojeg sam se počela baviti scenografijom je taj što sam se u svojoj umjetničkoj praksi počela osjećati usamljeno, falio mi je moment timskog rada i to da sam dio neke veće cjeline kojoj svi doprinosimo na svoj način i zajednički kreiramo. Naravno da je svaki timski rad izazovan jer finalni rezultat uvelike ovisi o doprinosu svih uključenih u projekt te ovisimo jedni o drugima. Svaka kolaboracija je iskustvo za sebe iz kojeg uvijek naučim nešto novo, ponajviše od međuljudskim odnosima i kako navigirati sve izazove koji se nađu na putu.
Kako izgledaju tvoji dani izvan umjetničkog rada? Možeš li nam izdvojiti neke koncerte ili filmove koji su se u posljednje vrijeme “kupili”?
Koncert Plesača Sporog Stepa u Tvornici povodom promocije novog albuma će mi ostati još dugo u sjećanju. Radi se o novom glazbenom projektu mog tate na kojem je radio posljednjih 7 godina i koji donosi novi osvježavajući zvuk.
A kad govorimo o knjigama?
Trenutno čitam ‘’Narcocorrido – Putovanje u glazbu oružja, droge i gerile’’. Knjiga prati autora Elijah Walda na putovanju kroz Meksiko i jugozapad SAD-a dok istražuje svijet narcocorrida – popularnih balada koje odražavaju društvene probleme, nasilje, migracije i kulturu pograničnih područja Meksika.
Kojem ste trenutku nadolazećeg ljeta već sad veseliš?
Ljeto ću provesti radeći na Braču tako da se veselim svakom slobodnom trenutku u kojem ću moći pobjeći u hlad na plaži.
Foto: privatna arhiva
