Sama pomisao na Filmski festival u Cannesu budi onaj specifični nemir iščekivanja, slatku tjeskobu pred otkrivanjem nečeg novog, drukčijeg, često i “pomaknutog”. Nije to ona površna fascinacija crvenim tepihom i blještavilom – iako, priznajem, i to ima svoju draž – već ona duboka, visceralna čežnja za filmovima s umjetničkim predznakom. Pravim filmovima. Onima koji se usude biti drukčiji, koji ne podilaze masama, a opet, ironično, pronalaze put do srca šire publike svojom sirovom iskrenošću i originalnošću
Filmski festival u Cannesu – novi iščekivani filmovi
Cannes je poput avangardnog butika u moru trgovačkih centara. Dok se holivudski blockbusteri natječu za našu pažnju svojim eksplozijama i poznatim franšizama, Cannes hrabro gura naprijed one “druge i drukčije” glasove, one koji šapću priče koje nas tjeraju na razmišljanje, na osjećanje, na preispitivanje svega što znamo. Ti filmovi, iako često izbjegavaju konvencionalne narativne okvire, posjeduju onu magnetsku privlačnost istinske umjetnosti. Oni su mainstream s onim neodoljivim art predznakom, koktel koji rijetko gdje drugdje tako savršeno funkcionira.
I znate što je najbolje? Sve te filmove, koje s tolikim uzbuđenjem pratimo na Azurnoj obali, uskoro ćemo imati priliku gledati u tami kina. Svake godine nestrpljivo čekam taj trenutak kolektivnog uranjanja u svjetove stvorene s vizijom i strašću. U moru filmova, ovih pet naslova već sada intrigiraju i nekako sam već sad sigurna da će nas natjerati na to da sjedimo na rubu sjedala, onog u kinu.
“Die, My Love”
Lynne Ramsay se vraća, i to s Jennifer Lawrence i Robertom Pattinsonom u glavnim ulogama. Ovo je stvarno dovoljno uzbudljiva rečenica. Adaptacija psihološkog trilera o mladoj majci koja tone u postporođajnu depresiju i psihozu zvuči kao mračna, klaustrofobična studija uma na rubu. Ramsayina vizualna poetika i sposobnost da izvuče sirove emocije iz svojih glumaca, u kombinaciji s intenzitetom Lawrence i Pattinsona, obećavaju film koji će nas progoniti dugo nakon odjavne špice. Jedva čekam uroniti u tu uznemirujuću, ali nesumnjivo fascinantnu psihu.
“Urchin”
Harris Dickinson debitira kao redatelj s pričom o lutalici koji se bori za integraciju u društvo, a u glavnoj ulozi je karizmatični Frank Dillane? O, da! Ovaj film miriše na onu vrstu neovisne produkcije koja ispod površine naizgled jednostavne premise krije duboke slojeve ljudske ranjivosti i otuđenosti. Dickinsonova izjava da se film bavi mentalnim zdravljem i onima koji “padaju između pukotina” sustava rezonira s mojim uvjerenjem da se najsnažnije priče često kriju na marginama. Dillaneova prisutnost daje mi dodatnu sigurnost da ćemo gledati nijansiranu i potresnu izvedbu.
“The Chronology of Water”
Kristen Stewart iza kamere, adaptirajući memoare Lidije Yuknavitch o pronalasku glasa kroz pisanje i spas kroz plivanje? Ovo je kombinacija koja me neodoljivo privlači. Stewart, koju pratim od njezinih indie početaka, posjeduje onu rijetku senzibilnost i autentičnost koja me tjera da vjerujem u njezinu viziju. Priča o ženi koja pronalazi snagu u ranjivosti i transformira bol u umjetnost zvuči kao himna otpornosti. Imogen Poots u glavnoj je ulozi šlag na kraju – njezina eterična prisutnost savršeno se uklapa u ovaj narativ o unutarnjem putovanju.
“Eleanor the Great”
Scarlett Johansson režira June Squibb u priči o neočekivanom prijateljstvu između 90-godišnje žene s Floride i 19-godišnje studentice u New Yorku? Ovaj koncept zvuči istovremeno dirljivo i osvježavajuće. Johansson, koju cijenim kao glumicu s iznimnim rasponom, sada se okušava u režiji, i to s pričom koja naglašava važnost ljudske povezanosti bez obzira na generacijske razlike. June Squibb je ikona, a zamisliti njezinu Eleanor kako pronalazi novu iskru života kroz ovo neobično prijateljstvo budi toplinu u mom srcu. Jedva čekam vidjeti kako će Johansson ispričati ovu priču o gubitku, tranziciji i pronalasku radosti na neočekivanim mjestima.
“Honey Don’t!”
Nakon “Drive Away Dolls”, Ethan Coen nastavlja solo put s neo-noirom koji zvuči… pa, ludo zabavno. Privatna detektivka, misteriozna smrt povezana sa sumnjivom crkvom, Chris Evans kao karizmatični prevarant/pastor te Margaret Qualley i Aubrey Plaza u kombinaciji koja obećava eksplozivnu kemiju? Da, ovo je onaj guilty pleasure s art vibrom koji mi treba. Iako “Drive Away Dolls” nije u potpunosti ispunio očekivanja, sama ideja “lezploitation” B-filma s Coenovim potpisom dovoljno je intrigantna. A casting Qualley i Plaze? To je čista magija. Ako ovaj film isporuči barem dio te obećane kemije i crnog humora, bit ću oduševljena. Ponekad nam treba film koji se ne shvaća preozbiljno, ali je istovremeno pametan i stilski dotjeran. Nadam se da će “Honey Don’t!” biti upravo to.
