Riječ je o vrlo načelnoj tvrdnji, no velike su šanse da ste barem jednom u životu od prijatelja ili poznanika, pri pogledu na određeno djelo suvremene umjetnosti, čuli negodovanje u smjeru: “Što je ovdje umjetnost?” ili “Ovo je mogao napraviti bilo tko.” Neke nježnije varijante svode se jednostavno na nemogućnost shvaćanja toliko tražene “poante” u nekom djelu, čemu je većina sklona
Dok na djela klasične umjetnosti većinom izostaje ova reakcija, pa i na ona moderne, suvremena umjetnost gazi u nelagodu kojoj smo posebno skloni u doba kad nam je gotovo sve servirano u jednom captionu ili je barem one Google search away. Frustracija neshvaćanja danas je ionako u pozadini brojnih razvikanih javnih diskusija. Najčešće do otpora prema suvremenoj umjetnosti ne dolazi zato što nam nedostaje znanja, nego zato što smo naviknuli na jasnoću, prepoznatljive motive ili tradicionalnu ljepotu. Drugim riječima, prisnije nam je diviti se samoj izvedbi, tehnici, bogatstvu detalja i igri sjena, kolorita, odnosno tehničkom trudu uloženom u ono što nam se predstavlja, najčešće slici ili skulpturi. Suvremena umjetnost umjesto toga traži od nas da prihvatimo i istražimo samu ideju, koncept ili emociju koja nije odmah prezentirana, što ne znači da razna djela suvremene umjetnosti nisu i tehnički impresivna, no većinom odudaraju od klasičnog “čitanja”.
Društvene su mreže u tom pogledu bile pogonsko gorivo instant gratifikaciji, no istovremeno su odličan alat širenja znanja i put do novih umjetnika. Način su na koji smo i sami saznali za Felixa Gonzaleza-Torresa, kubanskog vizualnog umjetnika koji je pretežno radio u New Yorku. U samo deset godina stvaralačkog rada istaknuo se kao važan konceptualni umjetnik, a s obzirom na razdoblje u kojem je djelovao, važno je istaknuti da je često obrađivao teme seksualnosti i gubitka te stigme koja je u vrijeme AIDS krize pratila homoseksualnost.
Među njegovim najpoznatijim radovima ističe se serija candy works, iz koje je najprepoznatljiviji “Untitled (Portrait of Ross in L.A.)”. Ono što se na prvi pogled čini kao nasumična hrpa slatkiša mijenja se onog trenutka kad se upozna kontekst. Naziv rada aludira na Rossa Laycocka, umjetnikova partnera koji je preminuo od posljedica AIDS-a. Težina originalne instalacije iznosi 80 kilograma, što simbolizira prosječnu težinu zdravog muškarca. Posjetitelji izložbi na kojima je djelo postavljeno pozvani su da uzmu slatkiš, a postupno nestajanje bombona simbolizira Rossov gubitak i njegovo postupno iščezavanje zbog bolesti. Djelo se pritom svakodnevno ponovno nadopunjuje na izvornu količinu, čime se uspostavlja ciklus nestajanja i obnavljanja. Na taj način posjetitelji aktivno sudjeluju u konceptu gubitka, ali i postaju svjesni neprestane mogućnosti povratka i regeneracije. Iako svako od djela iz serije slatkiša nosi vlastitu dimenziju značenja, Portrait of Ross ostaje možda najintimniji i najosobniji osvrt umjetnika.
Ross je bio česti protagonist ili pozadinski akter Gonzalez-Torresovih djela, što se ogleda i u drugom najpoznatijem radu, “Untitled (Perfect Lovers)”, nastalom 1991. godine. Nedugo nakon što je Rossu bolest dijagnosticirana, umjetnik je, suočen s preostalim vremenom koje imaju zajedno, tu meditaciju pretočio u dva identična sata. Simboliziraju dva ljubavnika, dvije bliske osobe koje su u jednom trenutku savršeno usklađene, no kako i satovi simboliziraju, na koncu će sinkronizacija prestati – satovi neće kucati identično ili će neki u potpunosti stati. Potonje je bio scenarij kojeg je umjetnik bio svjestan u svom odnosu s Rossom. Perfect Lovers postao je Gonzalez-Torresova priča o suočavanju s prolaskom vremena, koje je u jednom trenutku savršeno naklonjeno nama, no svjesni smo ograničenosti tog trenutka. Kako je i sâm izjavio, što ističe MoMA: “Vrijeme je nešto što me straši… ili me barem strašilo. Djelo s dva sata najstrašnija je stvar koju sam napravio. Htio sam se suočiti s vremenom. Htio sam ta dva sata, ispred sebe, otkucavajući.”
Dimenzija njegovog umjetničkog rada nastavila se i nakon smrti partnera, a ključno je reći da je nadilazila okvire njihovog osobnog odnosa. Sve privatno je i javno – jedno je neodvojivo od drugog, što je bilo ključno u doba rapidnog širenja homofobije u SAD-u tijekom 80-ih i početka 90-ih. Gonzalez-Torresova djela nisu bila ograničena na galerijske prostore, što je pokazao serijom plakata s fotografijom praznog kreveta, izloženima u MoMA-i, ali i na 24 lokacije u New Yorku. Na fotografiji je vidljiv trag ljudskog prisustva – udubljenja tijela na jastuku i krevetu – no umjesto prisutnosti, slikom dominira upravo odsutnost. Aluzija na izgubljenu blisku osobu postaje istovremeno osobna, ali i maksimalno javna.
Foto: naslovna fotografija / Sang Tae Kim, Samsung Museum of Art / Felix Gonzalez-Torres Foundation
