Neurokirurgija je jedan od najtežih dijelova medicine. Bavi se liječenjem različitih bolesti mozga, kralježničke moždine i perifernih živaca. Uklanjanje  tumora i liječenje tako ozbiljnih patologija kao što su Parkinsonova bolest i epilepsija, koje se smatraju praktički neizlječivima, svakodnevica je neurokirurga.

Operacije koje izvode ovi talentirani profesionalci mogu promijeniti kvalitetu, ali i spasiti živote. Zanimljivo, u Hrvatskoj imamo oko 100 neurokirurga, a npr. samo Rebro ima  više od 100 internista.

Sa zadovoljstvom sam porazgovarala s jednim od najboljih, doc.dr.sc. Fadijem Almahariqom, dr. med. specijalistom neurokirurgije; temperamentnim, emotivnim obiteljskim čovjekom, zafrkantom koji voli ugodno veselo društvo, ali nije partijaner. Sretna sam što ga mogu nazvati prijateljem i prenijeti vam dio dobre priče ovog sjajnog čovjeka.

Rođen i živio u Dubaiju do 18 godine. Tata ti je Palestinac/Jordanac, a mama Zagorka. Što se doma jelo? Štrukle, purica s mlincima, orehnjača ili falafel, humus i šavarma?

Jeli smo svašta, ali doma, da, mlinci s puricom i sve zagorsko je često bilo na meniju. Ali i arapsko. Mama je imala jednu dobru prijateljicu u Dubaiju koja ju je učila pripremati arapsku hranu, nju je to jako zanimalo i baš joj je išlo. Zamisli, nakon nekoliko godina su mlade cure, Arapkinje, dolazile k mojoj mami učiti pripremati arapska jela. Moja mama je bila referent za cure koje su se htjele udavati, one bi dolazile kod tete Ankice naučiti kuhati.

Jesu li to Hrvatice bolje kuharice od Arapkinja? Mogu li domoljubno zaključiti da je teta Ankica donijela domaći talent, a tamo ga još izbrusila.

To je istina. Mama je zadržala sve svoje običaje u Dubaiju. Za Božić bi pozvala sve susjede, svi su s nama slavili Božić, a zapravo su dolazili zbog hrane koju je pripremala.

Njihovi su deserti slavni i okusom podsjećaju 1001. noć zbog mednih datulja, aroma pistacije, ružine vodice… Što ih naše oduševljava?

Kod nas su obožavali orehnjaču i makovnjaču, baš zato što ti kolači nisu toliko slatki kao njihovi, a za štrudlom od višnje i krafnama su ludi.

Tamo onda trebamo otvoriti artisan pasticceriu s upravo ovih nekoliko slastica. Mama ima recepte i može obučiti tim slastičare, uključimo i Igora Gudca…

Da! Dobro razmišljaš, to bi sigurno prošlo.

Onda partnerstvo! Ti znaš jezik i ljude, moramo razraditi poslovni plan. Kad sam već spomenula jezik, govoriš tečno i arapski i hrvatski kad si odlučio studirati  ovdje na Hrvatskom?

Jezik je bio problem. Nisam nikad službeno učio hrvatski, samo ono što sam s mamom naučio, a to je onaj za po doma.

Čekaj, pa ti si došao s kajkavskim naglaskom? Nego kaj?

Da i mislio sam da je to hrvatski. Vokabular mi je bio oskudan, puno mi je riječi falilo i bilo mi je jako teško, posebno prve dvije godine. Kad sam čuo riječ kisik, morao sam ju prevesti na engleski da razumijem. Uvijek sam uza sebe imao rječnike, nije bilo Google translate. hrvatski–engleski, engleski- arapski, arapski–engleski, engleski–hrvatski.

Tebi je studij bio duplo teži, a medicina nije laka.

O da! Zezali su me: „studiraš li ti jezike ili medicinu“ jer bi uvijek u NSK-a sjedio uz knjigu iz anatomije i još dva rječnika. Da sam znao koliko će biti teško… Bio sam mlad, pun energije i volio sam to; htio sam to završiti, ali da je bilo lako, nije i još bez roditelja koji su 6.000 km daleko.

Pa dobro, klinci studiraju u Americi, po Europi. Zato si postao svoj čovjek.

To je istina. Hrvatska me naučila biti samostalan.

Da si ostao u Dubaiju, bi li bio razmaženi sin? Ide li to tako s muškom djecom, jesu li sinovi povlašteni?

Ne bi rekao povlašteni, malo razmaženi da. Ne osjeti se razlika između muške i ženske djece unutar obitelji, ali bi sigurno bio manje snalažljiv jer tata bi rješavao jedan dio stvari, mama drugi, a na meni je samo da učim. Ne bi imao drugih obaveza, osim školskih, pa kad dođu problemi, često je mlad čovjek nespreman.

Ali tu si diplomirao u roku i sve je to bilo po PS-u?

Da. Fakultet šest godina, pa godina dana staža, onda sam dobio posao u Domu zdravlja zagrebačke županije ispostava Velika Gorica. Baš sam htio raditi na selu  i to mi se ostvarilo.

Jesi li dobivao jaja, kokoši?

Jesam! I jaja, i kokoši, purane, sir, vrhnje, svega je bilo. Bili su to lijepi, slatki dani. Medicina na selu je teška medicina, nije jednostavno. Paralelno sam volontirao na Rebru na neurokirurgiji jer sam od prvog dana želio biti neurokirurg.

Koliko je teško dobiti željenu specijalizaciju? Bi li to bilo lakše da dolaziš iz ugledne domaće doktorske familije? 

Vjerojatno… ali se u svakom slučaju treba truditi. Volontirati, pisati radove, pokazati veliki interes. Uspio sam dobiti što sam htio. Mogu reći da sve što sam postigao, postigao sam sam. Išlo je težim putem, ali sve se isplatilo. Mislim da zaista dobiješ ono što želiš, ako to stvarno želiš.

Neurokirurgija je iznimna vještina, uz znanje, zahtijeva potpuno mirne ruke, preciznost, fokusiranost, vjerujem i neku vrstu mentalne i fizičke pripreme. Kako to naučiti, kako glavu i ruke izvježbati za taj stres koji u sali može trajati satima?

Tijekom fakulteta se stječu teoretska znanja, savladaš anatomiju, fiziologiju i kako kirurgija funkcionira. Na četvrtoj sam godini prvi put uživo vidio neurokirurški zahvat i to mi je izgledalo strašno, skoro sam se srušio, a htio sam biti neurokirurg. No, čovjek se brzo adaptira, pa i na scene koje na prvu izgledaju strašno. Počeo sam volontirati na Rebru, gledao sam operacije, a kad su mi prvi put dali da zašijem kožu, bio sam sretan kao malo dijete. Vježba se na svinjskim nogicama, na kokošjoj koži, ali kada to prvi put radiš na čovjeku, to je ludilo, ali pod strogim nadzorom specijalista. To ti je osnova. Potom dođe red na asistiranje, pomažeš kirurgu. Dobiješ sauger pa saugaš krv, tufaš ranu. Uživo je sve zahtjevnije, sve je krvavo. Gle, u atlasu je sve u bojama, arterije su crvene, vene plave, a uživo sve izgleda isto. Nakon nekih 50-ak asistencija, specijalist donosi procjenu da ideš dalje pa dobiješ nož da ti zarežeš ranu, odvojiš mišić od kosti.

Filetiraš?

Da, filetiraš. Onda prvi put sam radiš rupicu na lubanji, odnosno kraniotomiju i imaš osjećaj da si postigao svoj cilj u životu. Danas to radim rutinski, zapravo je to rutina. Onda zatvaraš ranu, zašiješ mišić, potkožu pa kožu što je prvi put isto teško. Znaš što radiš, sve ti je jasno, ali ruke su nekako teške, ne slušaju. Specijalist je gotov za 10 minuta, a meni treba pola sata. Vještina i manualne sposobnosti dolaze korak po korak, tek nakon četiri godine specijalizacije možeš se približiti mozgu s pravim osjećajem ruke, a i tada radiš veoma oprezno. Ima trenutaka kada malo staneš, pa te specijalist navigira, pa nastaviš. Neurokirurgija je drugačija od, na primjer, ortopedije ili abdominalne kirurgije, naši su koraci puno sitniji i zapravo je to mikrokirurgija. Nama jedan milimetar puno znači, što u abdomenu i nije baš tako. Naše operacije su uvijek pod mikroskopom, moraš imati 3D orijentacije i znati operirati pod mikroskopom.

Moj naklon dragi Fadi!

Nije problem odraditi operaciju kada sve ide dobro, ali je problem ako se dogodi komplikacija, a uvijek se može jer tumor zna biti obavijen oko krvnih žila, oko vena. U trenutku pomisliš da nije tu ili da je daleko, a odjednom krene krvarenje koje prekrije operacijsko polje, a ti nemaš prostora za manevar jer imaš tu malu rupicu kroz koju moraš odraditi posao. Ako ima pet centimetara, to je već velika rupa. Najružnija komplikacija koja se može dogoditi općenito u medicini je unutar neurokirurgije, a to je tetraplegija, odnosno kad čovjek bude oduzet od vrata prema dole. Zamisli da dišeš, vidiš, svjestan si, živiš, a ne možeš ništa, ne možeš si pomoći, ne možeš se ni ubiti da hoćeš.

Kako se postiže ta vaša savršena smirenost?

Većina kirurga koji paze na sebe bavi se nekim sportom. Drugo, mentalne su vježbe jako bitne, moraš naći svoj ispušni ventil ili hobi da imaš kuda pobjeći kada ti se nakupi puno stvari. Šetnja prirodom, sviranje, pjevanje, meditacija – svatko od nas ima svoje mjesto kuda pobjegne. U Americi na primjer, svaki kolega kirurg ima svog psihologa. Treba sve to izdržati, tužne se priče svakodnevno ponavljaju, fizički zahtjevne operacije mogu trajati i po devet sati, sve pod mikroskopom, u sterilnim uvjetima.

Koje je tvoje mjesto oduška?

Slušam arapsku, istočnjačku glazbu, ali i Olivera, Gibonnija. Najdraže mi je sjesti u auto i u vožnji do posla uroniti u glazbu, isključiti se iz stvarnosti i uključiti u melodije. Ipak, nabolje se osjećam kada puno radim. Tada sam fokusiran i nemam vremena za razmišljanje i distrakcije. Kao kirurg moraš biti koncentriran za operaciju i kada te probude usred noći. Mi imamo „Zlatni sat“  što znači da je čovjeku potrebna pomoć unutra sat vremena.

Dozvoli da ti se ovim putem, u ime svih nas građana, svečano zahvalim što si odabrao medicinu i ostao u Hrvatskoj.

Hahahah… hvala! Reći ću ti da zaista nema boljeg osjećaja od onog kada odradiš dobru operaciju, spasiš pacijenta i znaš da si pomogao. To  je nešto što te ispuni, što u tebi ostaje. Na kraju krajeva, zdrav čovjek ima milijun želja, bolestan samo jednu i ne kaže se to bezveze, ja sam to vidio. Imao sam puno pacijenata koji bi sve dali, i slavu i novce samo da su zdravi. Trenutak kada nekom vratiš zdravlje, znaš da si mu vratio ono najdragocjenije što ima.

Je li neurokirurgija „muški“ posao?

Ne bi volio reći da je ženski ili muški, ali statistički većina neurokirurga jesu muškarci.

Želim istaknuti da smo 2016. godine dobili prvu neurokirurgiju u Hrvatskoj, dr. Nikolinu Cesar koja je otvorila vrata pa sada sve više cura pokazuje interes za struku. Primljene su cure na neurokirurgiju u Vinogradskoj, na Rebru, kod nas na Zavodu imamo dvije specijalizantice, za koji dan će dr. Raguž postati specijalist i imati ćemo prvu specijalisticu na Zavodu za neurokirurgiju KBC Dubrava.

A kako vi neurokirurzi usklađujete privatan život, očinstvo i posao? Je li ti ikad itko postavio to pitanje?

Nije. Ali stvari se mijenjaju. Kolege sve češće  uzimaju roditeljski dopust, čuvaju djecu.

Kad i gdje stigneš upoznati komada kad si stalno u bolnici? Je li lakše pronaći partnera u bolnici, u kolegici koja je isto doktorica pa je veća vjerojatnost da te bolje razumije, da razumije taj način života ili ste samo neka mala medicinska sekta koja se ženi međusobno?

Živa istina. Mi se međusobno družimo, te slatke ljubavi kreću još na fakultetu, na praksi, na stažu, na specijalizaciji jer dijelimo iste sudbine. Iako, čak i u ovim slučajevima zna biti teško jer ne možeš ništa planirati. U jednom trenutku planiraš godišnji, a u drugom se promijeni raspored i sve propadne. Negdje sam pročitao istraživanje prema kojem je baš kod kirurga veća stopa razvoda, nego u drugim strukama.

Srećom, veliki se broj žena “loži” na doktore. Te vaše bijele kute i znanje izazivaju strahopoštovanje, nije vam neki problem naći prvu, drugu, novu, mlađu…

A da, to je lijepi dio priče. No, kad malo zagrebeš, vidiš da je to mukotrpan posao s puno problema i više nije sve bajka.

Ali je urbana legenda o noćnim smjenama u bolnicama. Kada sve utihne, pacijenti zaspu, doktori i sestre ostanu prepušteni sami sebi…

I to je dio ispušnog ventila, anti stres. Ja sam za ljubav i zabavu, ali posao mora štimati. U svakom velikom sustavu, s velikim brojem zaposlenih dolazi do iskrica, simpatija, ljubavi… Urbana legenda vrijedi i za pilote i stjuardese.

Doktore, što je s onom legendarnom „ženskom glavoboljom“?

Ah, da, izgovori. Vi žene i imate malo tu hormonalnu problematiku i promjene koje mogu uzrokovati puno boljki.

Možete li izmisliti neku metodu kojom bi nekim psihički nestabilnima, bolesnima, opasnima za društvo i život ugradili čip ili elektrodu u određenu točku u mozgu pa da ih ispravite?

Na našu nesreću, nema toga. Čak i duboka mozgovna stimulacija koja se uspješno izvodi kod psihijatrijskih bolesnika, liječi depresiju i opsesivno kompulzivne poremećaje u Hrvatskoj je zabranjena zakonom. Psihijatri bi mogli pokrenuti tu inicijativu jer to je metoda koja se na zapadu izvodi i pokazuje dobre rezultate.

Foto: Zvonimir Ferina