Postoji nešto začudno na slikama Emanuele Lekić, slikarice koju pratimo još od njezina diplomskog rada “Lica iz klupe”. Slikarski se radovi krčke umjetnice ne mogu, niti se žele svrstati unutar konkretnih referenci, no ples na rubu poznatog i nepoznatog, prožet obiljem detalja, djeluje na nas tako da poželimo proniknuti u ono istinito na što se referira premda ono uvijek ostaje izvan dohvata
Otvara nam pukotinu u određeno sjećanje, prizor, emociju ili situaciju, a spomenuta začudnost postaje udica kojom nas Emanuela vodi u realan svijet, među opipljive i poznate elemente, toliko obavijene mistikom i atmosferičnošću da poprimaju novo značenje.
Naziv jednog njezinog rada, do sada najvećeg projekta koji je nastao u sklopu izložbe u galeriji Klet, to opisuje bolje nego što možemo mi sami. Predstavila je tada veliku ručno oslikanu kulisu kroz koji smo morali fizički proći. Izložba i rad nosili su naziv “Kulisa lijepih eksponiranih tajni”, savršeno kontradiktoran naslov koji upućuje na spoj skrivenog i tajnog, na nešto toliko lijepo kako, ipak, djeluje kao da nas vreba. Tom minucioznošću Emanuela pristupa svakom radu koji, unatoč količini nijansi koje možemo pronaći na njima, djeluju vrlo precizno i planirano složeni.
Večeras u Galeriji Kranjčar slikarica predstavlja novu izložbu, ponovno efektnog naziva koji je na nas (ponovno) djelovao poput udice. Serija radova “Marvelous Problems” bila je predstavljena u Beču i Budimpešti. Kako govori kustosica Jelena Tamindžija Donnart, nova je serija hommage samom slikarstvu, a “autorica propituje probleme slikarstva kao medija, ali i intelektualne koncepcije”. Djela ćemo moći razgledati do 20. svibnja.
Uoči samog otvorenja izložbe razgovarali smo s Emanuelom o tome što su ti “marvelous problems”, otkud polazi atmosferičnost njezinih slikarskih radova, detaljima izložbe i njezina rada.
“Marvelous Problems” predstavili ste na svojoj prvoj internacionalnoj solo izložbi u Beču, a uskoro seriju radova imamo priliku razgledati i u Zagrebu. Kako je nastajala, što je ovoga puta bila polazišna točka i inspiracija?
Serija “Marvelous Problems” razvijala se iz interesa za prostorima i strukturama koji nisu stabilni ni jednoznačni, nego u sebi nose određenu napetost, koji istovremeno mogu djelovati zaštitno, ali i ograničavajuće. Polazište je bio motiv papirnatog kazališta (paper theater), umanjene, često ručno izrađene scenografije od papira ili kartona koja kroz slojeve kulisa oponaša strukturu pravog kazališta, a koja ovdje funkcionira kao krhka i slojevita konstrukcija metafore granica koje sami gradimo oko vlastitih života. Te granice nikad nisu neutralne, one određuju što pokazujemo, a što skrivamo, gdje se osjećamo sigurno, a gdje postajemo ranjivi.
“Radovi se razvijaju iz napetosti između želje za pripadanjem i straha od izloženosti.”
U tom smislu radovi se razvijaju iz napetosti između želje za pripadanjem i straha od izloženosti. Kazališni elementi dodatno pojačavaju osjećaj artificijelnosti, trenutak u kojem nešto postaje “prelijepo” zapravo označava prijelaz u nelagodu jer savršenstvo počinje djelovati neprirodno, gotovo prijeteće.
Kao referenca spominje se Magritte i njegovo djelo “La Trahison des images”. Zašto upravo ovo djelo, što ste povukli iz njega?
Iskreno, Magrittova “La Trahison des images” nije mi bila svjesna polazišna točka. Ta se poveznica otvorila kroz suradnju s kustosicom Jelenom Tamindžijom Donnart. Ono što ona prepoznaje, taj odnos slike i stvarnosti, ideju da slika nije objekt nego njegova konstrukcija već je bilo prisutno u radu, ali ne kao direktna referenca, nego kao logika samog procesa. Kroz makete i kazališnu scenografiju ulazim u prostor slojevite iluzije, pa povezivanje s Magritteom ima smisla, ali više kao naknadno prepoznavanje negoli početna inspiracija.
Koji su to “Marvelous Problems” za Vas u slikarstvu, a koji generalno u suvremenom društvu i kako se isprepliću? Otkud zapravo i ideja za sâm naziv izložbe?
Naziv “Marvelous Problems” došao je dosta spontano. Ponekad su mi određene riječi okidači za vizualizaciju ideja koje nisu opisne, nego u sebi nose neku dvojaku energiju. Tako je bilo i s riječju “marvelous”, koja istovremeno sugerira nešto zavodljivo, gotovo savršeno, ali i pomalo sumnjivo, kao da u toj ljepoti postoji pukotina.
“Okruženi smo reprezentacijama i pažljivo konstruiranim stvarnostima koje djeluju “marvelous”, ali često prikrivaju nestabilnosti.”
U slikarstvu su ti “problemi” upravo vezani uz tu ambivalentnost medija. S jedne strane, slika ima moć graditi uvjerljive, privlačne svjetove; s druge, ta ista zavodljivost lako postaje zamka, i za gledatelja i za mene kao autoricu. Na razini suvremenog društva, ti problemi postaju još širi. Okruženi smo reprezentacijama i pažljivo konstruiranim stvarnostima koje djeluju “marvelous”, ali često prikrivaju nesigurnosti, strahove ili nestabilnosti ispod površine. U tom smislu, ono što me zanima jest kako se ti slojevi preklapaju; kako slikarstvo, kao medij koji je svjestan vlastite iluzije, može reflektirati šire društvene mehanizme u kojima granica između stvarnog i konstruiranog postaje sve tanja.
Vaši se radovi oslanjaju i na nadrealizam, na tankoj liniji stvarnog i imaginarnog. No što je ono stvarno iz čega nastaje Vaša verzija imaginarnog? Od kojih stvarnih iskustava, predmeta i doživljaja krećete?
Razumijem zašto se može povući ta poveznica s nadrealizmom, ali moram naglasiti da mi nije glavna inspiracija. Postoji puno različitih utjecaja koji se isprepliću, ali ne konstruiram slike s namjerom da budu začudne same po sebi. Ta “začudnost”, ako se pojavi, više je nusprodukt odnosa elemenata unutar slike nego cilj. Polazim od vrlo konkretnih stvari kao što su prostor i fragment svakodnevice koji kroz proces rada prolaze određenu transformaciju. No ta transformacija nije vezana za jedan pravac ili stil. Čini mi se da u današnjem kontekstu takve kategorizacije lako postanu ograničavajuće i mogu voditi prema maniri. Više me zanima zadržavanje određene fluidnosti i otvorenosti unutar slikarstva.
Zašto je zapravo kazalište, stvarnost (ili ono imaginarno) iza zastora čest motiv vaših radova?
Kazalište me zanima kao način razmišljanja o slici, prostoru koji je istovremeno konstruiran i privremen. Kroz makete zapravo gradim neku vrstu scenografije u kojoj se odnosi svjetla, sjene i objekata već unaprijed oblikuju. Zastor i ono iza njega uvode ideju neizvjesnosti, tako da uvijek postoji nešto što je tek djelomično otkriveno ili ostavljeno u iščekivanju. Ne radi se o doslovnoj priči, nego o atmosferi i osjećaju da se scena stalno može promijeniti. U tom smislu kazalište mi je više alat nego motiv, ono postaje način da sliku promatram kao prostor u kojem se stvarnost i konstrukcija stalno preklapaju.
Spomenuli ste u jednom intervjuu da ste vrlo sistematični i disciplinirani. To se čini zanimljivim u kontekstu umjetničkog rada, koji se često (neopravdano) percipira kao spontan. Kako Vi vidite tu ravnotežu između strukture i kreativnosti?
Ta samodisciplina više proizlazi iz same potrebe i interesa za slikarstvom, odnosno iz te želje za rješavanjem slikarskih problema. Nije to neka vanjska struktura koju si namećem, nego nešto što se prirodno razvija kad si kontinuirano u radu.
“Neki od meni bliskih umjetnika, koje jako cijenim, upravo su veliki radnici.”
Naravno, nije uvijek lako održavati taj ritam. Ali čini mi se da bez te vrste kontinuiteta i discipline zapravo nema ni tog flow stanja kojem svi težimo; ono se češće dogodi tek nakon uloženog vremena, rada i određenog senzibiliteta koji se kroz to gradi. Neki od meni bliskih umjetnika, koje jako cijenim, upravo su veliki radnici, i često mi je motivirajuće za vidjeti koliko je iza tog naizgled spontanog procesa zapravo prisutno uporno i predano bavljenje radom.
Kako biste opisali poziciju umjetnika u Hrvatskoj danas – što Vam je u tom kontekstu najizazovnije, a što poticajno?
Pozicija umjetnika u Hrvatskoj danas mi se čini dosta podijeljenom. S jedne strane postoji određena sloboda jer nema snažnog pritiska tržišta koji bi nužno usmjeravao rad u jednom pravcu, što može biti poticajno jer ostavlja prostor za istraživanje i sporiji razvoj. S druge strane, upravo taj manjak strukture i stabilnih uvjeta često je i najveći izazov; od financijske nesigurnosti do ograničenih produkcijskih mogućnosti. Najizazovnije je vjerojatno održati kontinuitet rada u takvim uvjetima, bez da se energija previše rasipa na stvari koje nisu sam rad. Ipak, istovremeno, ta potreba da organiziraš i definiraš vlastiti put može biti i poticajna, tjera te da jasnije artikuliraš što radiš i zašto. Ono što mi je važno i pozitivno jest postojanje scene i ljudi s kojima dijeliš slične interese, ta razmjena, podrška i neformalni dijalog često su ključni za razvoj, možda čak i više nego formalni okviri.
Što je iduće – radite li već na nekoj novoj seriji radova, što Vas ovih dana zaokuplja?
Svaka nova serija prirodno se nadovezuje na prethodnu, više kao nastavak istraživanja nego kao rez. U ovoj sam otvorila nekoliko novih smjerova koje mi je sada zanimljivo dalje razvijati, tako da se već po zadnjim slikama polako nazire ono što slijedi. A ovih me dana, naravno zaokuplja priprema oko izložbe u Galeriji Kranjčar, na koju vas sve pozivam!
Foto: slikarska djela – Filip Stolnik, Kristijan Smok, portret – Lucija Stolnik
