Početkom rata u Jugoslaviji 1991. u rukama Dubravke Ugrešić slučajno se našla školska početnica koja je prema godini izdanja lako mogla biti i njezina, i pred književnicom su najednom iskrsla dva svijeta — davnašnji, zaboravljeni svijet početnice koji je obećavao sretnu budućnost, i drugi, stvarni, sadašnji, koji je tu budućnost brutalno osporavao.
Ta epizoda potakla je Dubravku Ugrešić na skupljanje početnica, a rezultirala je nizom radova i tekstova koji se predstavljaju na izložbi “Crvena škola” koja će se za javnost otvoriti 21. listopada u Galeriji Forum u Zagrebu, a izložbu slijedi i prateća publikacija.
Dubravka Ugrešić – Crvena škola
Čime se to u “Crvenoj školi” točno bavi, Ugrešić govori: “Iskreno rečeno, ne znam. Istina je, nisu mi strani pojmovi poput appropriation art, intervention art, soc-art… bila sam svojevremeno očarana konceptom soc-arta slikara Ilje Kabakova, Aleksandra Melamida, književnika Leva Rubinštajna i drugih. Otkrila sam i iščašeni amaterizam Henryja Dargera, volim slike jugoslavenskog soc-artiste Dušana Otaševića, obožavam filmove Dušana Makavejeva, ali mislim da odgovor ne treba tražiti u tom smjeru. Ja nikako nisam “umjetnica”, i sve na izložbi je reciklaža, postupak očuđenja ili začudnosti, koji nastojim postići malim intervencijama. Što se intervencija tiče i tu koristim školske tehnike: ponavljanje motiva, precrtavanje, isticanje i skrivanje, i slično. Kada kažem sve je reciklaža, to se prije svega odnosi na materijal kojim se služim. Nema ni jedne moje rečenice, ni jednog mog crteža (jer nisam umjetnica). To je iz današnje perspektive arheološki materijal, a tom vrstom arheologije se malotko bavi.
Posjetilac ove izložbe uočit će ostatke minijaturne crvene škole kupljene davno u nekoj amsterdamskoj staretinarnici, i moju opsesivnu (zlo)upotrebu zvijezde petokrake i srpa i čekića. Od dana kada je Hrvatska proglašena nezavisnom državom, a tomu je ove godine točno trideset godina, hrvatsko mentalno i vizualno polje postepeno su okupirale svastike, crne poput žohara, u svim veličinama. Zvijezde petokrake razasute po mojim “uratcima” spadaju u kompulzivnu gestu gubitnika. Iako crvena zvijezda nije bila moj “ideološki bedž”, niti je u mome djetinjstvu njezina prisutnost bila tako napadno prisutna, kako bi se, sudeći po mojim radovima, moglo zaključiti — ona je to postala. Crvena zvijezda nije obrana, ni zaštita, niti pak politička strategija, ona je slabašan, ali postojan alarm. Beeper. Crvena zvijezda je tu da postavlja pitanje nisu li nas svastike-žohari doista preplavili?”
Dubravka Ugrešić je autorica knjiga “Poza za prozu”, popularne “Štefica Cvek u raljama života”, a prema kojoj se i kultni film snimio, “Život je bajka”, “Forsiranje romana-reke”, “Američki fikcionar”, “Kultura laži”, “Muzej bezuvjetne predaje”, “Zabranjeno čitanje”, “Ministarstvo boli”, “Nikog nema doma”, “Baba Jaga je snijela jaje”, “Lisica”, “Doba kože”, “Tu nema ničega!”, “Brnjica za vještice”. Uzmite neku od njih u ruke, evo; krenite čitati “Doba kože” i kroz tih šesnaest eseja saznajte kako Dubravka Ugrešić s puno gorkoga humora i mnoštvom kulturoloških referenci, uvijek pokazujući sva lica najopasnije životinje na svijetu – čovjeka – pokušava shvatiti svijet danas te propituje svoje i naše snove, sreću i strahove. I pogledajte izložbu. Otvorena je za javnost do 4. studenog.
Fotografije: Galerija Forum
