Posljednjih dana ama baš svi newsfeedovi svih društvenih mreža na kojima imam profil iskaču mi s obavijesti o filmu. Velika većina gledatelja komentira koliko ih se dojmio i kako je sjajan. Kako su glumci sjajni, kako je priča šokantna itd…itd… Evo, ne znam, pogledala sam ga, bio je osrednje zabavan, glumci su dobri, i tu mi nekako dojam staje. Pa sam odlučila malo ga isecirati, da vidim, što sam ja propustila, a o čemu svi bruje…
Ako film zaslužuje nagradu, onda je sigurno za casting. Casting direktorica Francine Maisler je napravila odličan posao; film je krcat glumačkim zvučnim imenima, i svaki je u ulozi koja posve pristaje. Toliko velikih imena u jednoj sceni dugo nisam primijetila; u jednom trenutku u istoj sceni se nalaze Leonardo DiCaprio, Ariana Grande, Cate Blanchett, Tyler Perry i Jennifer Lawrence i svi sjede jedni do drugih. Dovoljno da bude očito koliko nam je bitna količina zvijezda u jednom kadru u odnosu na brigu za planet na kojemu živimo. A o tome se u filmu i radi.
Radnja filma prati astronome Kate Dibiasky (Jennifer Lawrence) i doktora Randalla Mindyja (Leonardo DiCaprio) koji nastoje upozoriti svijet na opasnost. Naime, Zemlji se približava meteor koji bi trebao udariti u njenu površinu, a Dibiasky i Mindy pokušavaju upozoriti stanovništvo. Prva osoba kojoj se obraćaju nakon otkrića jest predsjednica Sjedinjenih Država, koju glumi Meryl Streep. Kad konačno ode na sastanak s njima, više je zabrinuta za svoje biračke brojeve, kako će stvari izgledati; apokalipsa neće pomoći nadolazećim predizborima. Jonah Hill, koji glumi pomalo smiješan lik; njezinog šefa osoblja i sina sociopata, svodi sve na lame frajerske šale, ili bi on želio da takve jesu. Kao i mnogi likovi, možete vidjeti odraz onoga što to znači, ali šala često završava prepoznavanjem.
U toj sceni montaža igra značajnu ulogu jer dok oni razgovaraju, znanstvenici u nevjerici s jedne strane i predsjednica i osoblje s druge, mi gledatelji dobivamo na uvid s kime znanstvenici imaju posla; s narcisoidnom osobom kojoj je stalo samo do njezinog koristoljublja. Gledamo u slike, fotografije predsjednice sa slavnim osobama, a koje krase njezin stol i interijer. Posebno je smiješan trenutak, vjerujem, kada ugledamo sliku nje i Mariah Carey znajući da je ovo „njezino glazbeno doba“ i da ne možemo preživjeti blagdane bez ultimativnog blagdanskog hita „All I want for Christmas is You“.
Mindy i Dibiasky nakon potpunog neuspjeha svoju poruku odaju medijima gdje producenti emisije pokušavaju omekšati njihovu priču kao još jedno znanstveno otkriće. Priča ide dalje i trenutak kada Leonardo DiCaprio na TV showu vrišti da ćemo svi umrijeti, očajan jer ga nitko ne sluša i ne shvaća ozbiljno, trenutak je fantastične glume, režije, scenarija. Rekla bih da je to najbolja scena u filmu.
No, tijek radnje i zaplet filma cijelo vrijeme mi govore što film ne čini. On ne govori ništa novo. Ništa novoga nismo vidjeli. U svakom (zapadnom) društvu došao je trenutak kada je politika evidentno korumpirana, sebična i postoji samo i isključivo za svoje ciljeve, kada su skandali pop zvijezda i estrade pravi opijum za mase, kada se znanost uopće ne sluša, ne percipira, a dok se tech gurui dižu u najviša nebesa iako je svima jasno da su neraskidivo povezani s politikom i pozicijama moći.
Režiser McKay na žalost u filmu ljudsko postojanje pretvara u generičko ništavilo; malo je duhovitosti u njegovim montažama na društvenim mrežama, koje uvode novi hashtag nakon svakog javnog događaja, uključujući frazu #Don’tLookUp. Rekla bih da je ovo njegov najgori film do sada. Satira „Don’t Look Up” trebala bi biti oštrija, jača, snažnija. Ovako ostajem pod dojmom da se radi o filmu s odličnim glumcima, osrednjom režijom, solidnim scenarijem, sjajnom temom za žanr i osrednjim šalama. I nekako mi je žao. Kao da je propustio priliku. S druge strane, možda je to baš htio. U tom slučaju – „The joke’s on me!“.
