Nedavno sam se uhvatila u razmišljanju gdje je nestao brelfie. Ako ne znate što je to, bez brige, malo nas se sjeća da su negdje oko 2016. godine društvene mreže preplavile selfie fotografije poznatih i nepoznatih žena koje doje svoju djecu. Upravo tako je nastao brelfie – selfie za vrijeme dojenja. Žene su počele pokazivati tu stranu svoje intime kako bi se što više normaliziralo dojenje, posebice u javnosti. Dok je to možda karakteristično za američko društvo, u razgovoru s brojnim ženama došli smo do zaključka da u Hrvatskoj dojenje u javnosti nije problem i da je, dapače, objeručke prihvaćeno. Problem s dojenjem je u nečem sasvim drugom.
Možemo reći da je Hrvatska vrlo napredna u promicanju dojenja, što ni ne čudi jer nam je i pronatalitetna politika naprednija od mnogobrojnih razvijenijih država (kao npr. SAD). Osiguran je plaćeni rodiljni i roditeljski dopust od godinu dana, već nakon poroda u bolnici prijavljujete gdje stanujete kako bi vam patronažna sestra mogla doći pomoći sa savjetima ili izvagati bebu te pokazati neke tips and tricks koji vam očajno trebaju, pogotovo ako se radi o vašem prvom djetetu. Čak se i Zakonom o rodiljnim i roditeljskim potporama ženama koje se vraćaju na rad prije navršene prve godine djetetova života omogućuje plaćena stanka za dojenje za vrijeme radnog vremena u trajanju od 2 sata dnevno. Bolnice se nazivaju “prijateljima djece” što znači da se beba i majka ne razdvajaju nakon poroda kao što je to nekad bio slučaj. Po parkovima se postavljaju klupe za dojenje, organiziraju se savjetovališta i udruge za dojenje koje pružaju podršku rodiljama. Knjige, priručnici i plakati u čekaonicama vrište isto – dojenje je najprirodnije, najbolje, najzdravije za bebu. No, iako se ističe kako je priprema pola posla, ono što nam kronično nedostaje je pričanje o problemima koji dolaze uz dojenje u paketu te potpuna istina o dojenju koja često može biti brutalna.
Dok velik broj žena priča o dojenju kao nečemu što povezuje majku i dijete na nekom uzvišenom nivou, nečem toliko jednostavnom, prirodnom i veličanstvenom, za neke druge majke je to daleko od istine “Kad vidiš taj plusić na testu, počinješ se pripremati na trudnoću i na sam porod, no ono na što te ne pripremaju dovoljno je dojenje. Meni su odmah u bolnici počeli problemi. Toma nije prihvaćao dojku pa sam krenula sa šeširićima za bradavice kao pomagalom i to je upalilo. 3 mjeseca borbe. Super je dobivao na težini te sam naposljetku skinula šeširiće. No, dojenje me od početka psihički ubijalo. Svaki plač se svodio na to “gladan je”. Pokušavala sam uskladiti dojenje na sate, ali samo dojenje na zahtjev je dolazilo u obzir. Svih 6 mjeseci dojenja nisam se micala iz kuće više od sat, a ako jesam, morala sam mu izdojiti obrok, za što je mojem tijelu trebalo 2 dana. Naravno, kako sve knjige ovog svijeta promiču isključivo dojenje i adaptirano mlijeko se smatra zlom, tu se javlja strah od toga što će se dogoditi djetetu ako mu umjesto majčinog daš adaptirano mlijeko. Bojala sam se, ne samo ja već i moj partner, i koliko god da mi je davao podršku, često je ta podrška izgledala kao da sam prisiljena dojiti i alternativne metode nisu dolazile u obzir. Naravno da je to bilo daleko od istine jer je on predivan i predan otac, ali vrlo dobro ocrtava kakve sve očajne misli se ženama u tim trenucima, pod hormonima, mogu pojaviti u glavi”, rekla nam je Antonia, majka zaigranog 4 i pol godišnjaka. Osim psihičkih tegoba, jedna anonimna sugovornica nam je navela kakve joj je sve fizičke probleme dojenje izazvalo “Da se ne lažemo, dojenje je zaista prekrasan čin, no tu ima toliko popratnih neugodnih pojava koje nitko ne spominje, a koje otežavaju cijelo to iskustvo. Prvih par mjeseci je to mlijeko curilo na sve strane, bez upozorenja, nekad čak i ako bi u sobi bilo pretoplo. Da ne spominjem koliko je u početku dojiti bilo bolno dok nije prošlo tih par tjedana da se tijelo navikne. A tih par tjedana se činilo kao mjeseci. Bolovi, mastitis, ragade na bradavicama, krv u mlijeku, dojenje svakih 20 minuta, NESPAVANJE. Jesam li bila spremna na to sve? Nisam, ali prošlo je i sad zaista uživam u dojenju. Ono u čemu ne uživam je koliko se okolina voli miješati u tuđe živote. Tu gdje živimo je običaj pri posjeti uz poklone donijeti i “dobronamjerne” savjete, tako da sam bila počašćena izjavom kako mi je mlijeko sigurno preslabo jer moje dijete s 9 mjeseci još ne hoda (a njeno je već u toj dobi hodalo).”
Ivana ima slično iskustvo što se tiče fizičkih problema, ali je upravo zato jako ponosna na sebe jer je uspjela uspostaviti dojenje nakon mučnih mjesec dana i to smatra osobnom pobjedom, ali ističe kako je zanemarena edukacija o fiziološkim aspektima dojenja. “Za početak je sve važno, od pravilnog unosa hrane, tekućine, masiranja, izdajanja, rada s bebom jer i beba se uči, uči se pravilno sisati, s čime se najviše i potiče laktacija. Tih prvih mjesec dana imala sam osjećaj da imam mlijeka dovoljno u kap i trebalo je puno rada da se uspostavi lakše i jednostavnije dojenje koje ne zahtijeva dnevna promišljanja i strahove poput onih jesam li dovoljno nahranila svoje dijete. Uspostaviti dojenje je kompleksno, puno ovisi o tjelesnim predispozicijama, samoj bebi, pravilnoj ishrani, niz je dug… Imala sam sreće jer sam razgovarala s mnogim mamama prije poroda koje su me upozoravale na sve ovo navedeno i na to da dojenje traži puno truda, strpljenja i da će u početku biti teško i bolno.” Ta priprema ju je i psihički ojačala te je, kako i sama kaže, imala snage ustrajati i na kraju je dojila i preko godine. Antonia je, kaže “prekinula dojenje sa 7 mjeseci nakon što je sa 6 mjeseci počela uvoditi krutu hranu i po bočicu adaptiranog mlijeka. Bočica se pretvorila u dvije, dvije u tri i tako je Toma u potpunosti prestao dojiti. U tom trenutku sam se osjećala 1000 kila lakša, samostalnija i znala sam da mogu uvijek ostaviti Tomu s tatom koji mu je u bilo kojem trenutku mogao pripremiti cjelokupan i svjež obrok. Tako je namjerno prestala moja saga s dojenjem i nije mi uopće žao i djetetu ništa ne nedostaje tako da YAY JA!”.
Dok će neki reći da je 7 mjeseci premalo, našoj anonimnoj sugovornici prigovaraju jer još uvijek doji dijete koje već ima 17 mjeseci “Još uvijek dojiš?? Pa mali već ima zube! Kak misliš kombinirati dojenje s poslom, to ti je prekomplicirano! Razmazit ćeš ga, odgajaš maminog sina”, samo su neki komentari s kojima se gotovo svakodnevno susreće “To je moj izbor i izbor mog djeteta i zaista nije u redu što sam se više puta našla u situaciji da moram nekome objašnjavati svoje razloge”. Upravo taj paradoks možda najjednostavnije opisuje tu problematiku vezanu uz dojenje – kao da dojenje samo po sebi nije dovoljno teško, ženama se nameće ta grižnja savjesti da su podbacile ako ne doje ili ako ne doje točno toliko koliko društvo misli da je prihvatljivo. Možda u Hrvatskoj ne postoji stigma oko dojenja u javnosti, ali si stigmatiziran ako ne uživaš u dojenju ili ako se,ne-daj-bože požališ na dojenje ili odustaneš od dojenja u jednom trenutku. Ono na čemu moramo poraditi je potaknuti majke kojima dojenje nije “med i mlijeko” (pun intended) da se otvore i dijele svoja iskustva. Treba nam osvještavanje, edukacija i podrška. Kako kaže Ivana: “Bilo bi od velike pomoći kada bi se mamama u rodilištima davala literatura ili letci prije odlaska doma kako bi ih se uputilo u tih prvih mjesec dana dojenja jer u tim najnježnijim danima je svaka podrška itekako potrebna. Iako nikada nisi dovoljno pripremljen za sve izazove koje nosi dolazak bebe”. Onda i samo onda će se možda bolje pripremati nove generacije majki, one koje će imati sve potrebne informacije i koje će samostalno moći donijeti odluku kako i koliko će hraniti svoje dijete.
Ja sam jako željela dojiti i bila sam uvjerena da hoću, no to se nije dogodilo jer nisam mogla uspostaviti dojenje u onoj količini koja je djetetu bila potrebna. Hranjenje adaptiranim mlijekom možda nije bio moj izbor nego nužnost, ali je u tom trenu bilo najbolje za moje dijete. Svi znamo da je dojenje najzdraviji izbor, i za dijete i za majku, ali i dalje je upravo to – izbor. Neke majke odluče ne dojiti. Neke ne mogu jer moraju piti lijekove ili imaju neko medicinsko stanje koje ih u tome onemogućava. Neke se ne mogu izdajati na radnom mjestu. Neke imaju postporođajnu depresiju. A neke jednostavno daju sve od sebe, kao ja, ali ne uspiju i svaki novi pokušaj dojenja gledaju kao još jedan poraz za koji su samo one krive. Ne trebaju još osudu od onih koji veze s time nemaju.
I sad, nakon dvije godine osjećaja krivnje i nakon što sam si konačno “oprostila”, sasvim slučajno na posljednjem sistematskom od divne doktorice saznajem da je mom “problemu” s dojenjem doprinio jedan prošireni kanal. Da sam to znala u ono vrijeme, kad je put dojenja započeo, tada bih znala da je to sve normalno i da sam i ja normalna i da će dojenje možda postati lakše, a možda i ne. Poanta je da je bazen informacija na tu temu još uvijek jako plitak, čak i danas, a kamoli prije 4 i pol godine. Jedino čime sam se tada mogla voditi je bila moja ljubav prema djetetu i instinkt – bio je gladan, morao je jesti. Nebitno što to nije moglo biti moje mlijeko, morao je jesti. Bez obzira što sam se osjećala kao gubitnik, stavila sam njegove potrebe ispred moje krivnje. I tako su moji dječaci odrasli na bočici u zdrave, znatiželjne, vesele i bezbrižne. Nigdje na njihovom čelu ne postoji grimizni natpis “nisam dojen”, “dojen 3 mjeseca”, “dojen 3 i pol godine” tako da ni vi nemojte dozvoliti da vam se stavi grimizno slovo radi nedojenja, dojenja ili predugog dojenja.
Moje grimizno slovo je danas izblijedjelo, ali je, baš kao i Antoniji, taj teret predugo bio tu, a naša djeca nas trebaju zdrave i kompletne. Zaista nije bitno mišljenje drugih, na koncu sve mi ionako pokušavamo isto – biti najbolje majke svojem djetetu. I upravo zato živio hashtag #dontjudgejustfeed.
Fotografije: Getty Images
