Zimovali smo uz TV, ušuškani u filmske priče i male ljude koji iz magične kutije razgovaraju s nama, s našim životima i osjećajima, brišući liniju stvarnosti između scenarija, scene, redatelja, kamere. S njima smo se identificirali, glumci su nam bliski dok zajedno prolazimo uspone i padove u stvarnom vremenu i to je jedan od razloga zbog kojeg će u nedjelju milijuni ljudi diljem svijeta pratiti finale ovogodišnje sezone dodjele nagrada
Ako i niste ljubitelj Oscara, događanja i šušur koji izaziva neće vas mimoići. Ispunit će medijski prostor crvenim tepihom, uvodnim zafrkancijama voditeljica Amy Schumer, Regine Hall i Wande Sykes, slavnim prezenterima sve do klimaksa proglašenja pobjednika “A Oscara dobiva …” i suza radosnica. No Oscari ne donose samo glamur i veselje, puno je tu intriga, zanimljivosti i javnog iskazivanja političke korektnosti. Upravo o toj strani dodjele nagrada razgovorala sam s Nenadom Korkutom, živućom enciklopedijom filmskih, modnih i opće kulturnih tema.
Sve se mijenja, tako i magija kojom nas filmovi očaravaju. Stari trikovi više ne pale. Danas se s podsmijehom sjećamo prenašminkanog Marlona Branda kao Japanca, Natalie Wood kao Portorikanke u West Side Story ili svijetlopute i ljubičastooke Elizabeth Taylor kao Kleopatre. Tako je to bilo dok su članovi Akademije zaduženi za glasovanje bili stari, bijeli, hetero muškarci. Novi holivudski edikti donose stroge kriterije, kvote i standarde inkluzivnosti, samo takvi filmovi mogu biti kvalificirani za sudjelovanje u nominaciji za najbolji film. Znate li da sada barem jedan od glavnih ili sporednih glumaca mora biti iz sfere manjina, a oko 30% glumačke ekipe osobe s invaliditetom, LGBT ili žene? Ako tema filma i pisani predložak sugerira bjelačku postavu, onda među snimateljima, montažerima, producentima ili u ekipi mora biti drugih naroda i rasa.
„Snima li se film gay tematike, mora se dati prilika gay glumcima za taj lik. Za to se snažno borila i izborila LGBT zajednica uz argument da postoji dovoljno gay ili transseksualnih glumaca koji mogu odigrati te uloge. Nekada su nagrade odnosili glumci poput Williama Hurta za ulogu u filmu Kiss of the Spider Woman, Toma Hanksa za Philadelphiu ili Seana Penna za Milk. Glumci gay orijentacije danas su komotniji u izražavanju svoje seksualne orijentacije, dok bi nekad ‘izlazak iz ormara’ značio gubitak karijere.
Rock Hudson nikada ne bi imao tako veliku karijeru koju je stekao igrajući romantične junake koji zavode žene da je javno priznao da je gay. Ista pravila vrijede za sve specifične uloge i glumce. Recimo, u filmovima koji donose priče koje uključuju osobe s invaliditetom, kada god je to moguće, poželjno je angažirati upravo glumce s invaliditetom. Ove godine među nominiranima imamo taj slučaj. Radi se o filmu CODA koji ima tri nominacije, a donosi priču o gluhonijemoj obitelji u kojoj samo kći čuje“ .
Pozdravljam ideju inicijative, no donosi li ona i neke dileme? Da bi se jedna skupina uključila, treba li se druga isključiti? Je li legitimno recipročno negodovanje ako gay osoba zaigra ulogu hetero junaka? Bi li glumci u CV-u uz iskustvo, visinu, težinu, boju očiju i kose trebali upisivati seksualnu orijentaciju, naznačiti nedostatke i invaliditete kao prednost? Zanimljivo je kada Denzel Washington igra Macbetha ili Anne Boleyn Jodie Turner-Smith, no što bi bilo da recimo Martina Luthera Kinga igra bijelac? Karikiram, ali ima tu puno simbolike i ispravljanja grijeha prošlosti. U svojoj srži politička korektnost nekome je majka, nekome maćeha. Daje priliku jednima, drugima ih oduzimajući. Ostaje vjerovati da će tržište odlučiti na temelju kvalitete izvedbe.
„Zadnjih pet, šest godina Akademija je značajno proširila članstvo, s 6000 na 9500 članova. Sada su tu Europljani, Azijci, Latinoamerikanci. Na Akademiji je da pozove filmaše iz cijelog svijeta među svoje članove. Velika je to čast, a i mi se možemo pohvaliti predstavnicima poput Rade Šerbedžije, odnedavno i redateljice Murine, Antonete Alamat Kusijanović i direktora fotografije Vanje Černjula. Zaslužili su to nagradom u Cannesu, a pomoglo je i to što je film producirao Scorsese koji je i sam član.“
Zapravo, svi nominirani u bilo kojoj kategoriji bivaju pozvani u Akademiju i već iduće godine mogu glasovati, čime Akademija dobiva na raznolikosti i transparentnosti. „Da nije došlo do takvog proširenja, Parazit sigurno nikada ne bi odnio pobjedu, kao ni Brokeback Mountain ili Moonlight, a The Power of the Dog ne bi bio među nominiranima zbog queer tematike.“
Društvene i socijalne nepravde pratile su Oscare kroz povijest. Hattie McDaniel svog je Oscara osvojila u kategoriji najbolje sporedne glumice davne 1939. godine za Gone with the Wind i bila je prva Afroamerikanka dobitnica. Zbog rasne segregacije nije mogla prisustvovati toj dvanaestoj dodjeli jer crnkinji nije bilo dozvoljeno ući u restoran Coconut Grove hotela Ambassador u Los Angelesu. Da bi ipak mogla preuzeti svoju nagradu na pozornici, smjestili su je za mali stol u stražnjem djelu dvorane, ali nisu dozvolili da bude na zabavi poslije dodjele. No i kod uključivosti, neki su uključeniji.
„Akademija si obično izabere miljenika i to je godinama za Afroamerikance bio Denzel Washington. On je za crnce ono što je Meryl Streep za bjelkinje – ‘sve’ što odigra, bude nominiran. Akademija tako ima čistu savjest, no koliko je to OK spram, na primjer sjajnog Samuel L. Jacksona koji iza sebe ima veličanstvenih uloga, a nominaciju samo za Pulp Fiction, bez osvojenog kipića? 2000-e godine Denzel i Halle Berry osvajaju Oscare za glavne uloge. Ne osporavam kvalitetu tih uloga, no puno je bilo negodovanja, posebno zato što je u kategoriji s Halle bila Nicole Kidman u Moulin Rouge. Znamo koliko je Nicole veličanstvena u toj punokrvnoj Oskarovskoj ulozi, u kojoj ne samo da glumi, nego i pjeva, i pleše. Odigrala je puno pamtljivih, ali ovaj je definitivno bila najoskarovskija. Kipić za najbolju glavnu ulogu osvojila je filmom The Hours gdje uopće ne igra glavnu, već jednu od tri glavne uloge uz veličanstvene Juliane Moore i Meryl Streep. Pravedno?“
Do prije desetak godina u istoj je kategoriji moglo biti pet filmova, što je prošireno na deset. Cehovi su glasovali za svoje kategorije: režiseri za režisere, montažeri za montažere, glumci za glumce, a svi za najbolji film. Zato se događalo da neki film osvoji mnoštvo nominacija ili nagrada jer svatko birao svoje kolege. Danas kada svi glasaju za sve, nije realno da jedan film osvoji toliko nagrada kao što su nekada osvajali Ben Hur, Titanik ili The Lord of The Rings. „Sjetimo se dodjele 1986. godine. The Colour Purple s 11 nominacija nije osvojio ni jednu nagradu, iako ga je režirao veliki Steven Spielberg, dok je konkurent Out of Africa s također 11 nominacija, osvojio sedam Oscara, uključujući i onaj za najbolji film“.
Akademija ponekad bira prema čudnim kriterijima, a ponekad se tim odabirima želi dodvoriti publici birajući popularnost. Potvrdu tome vidim u Oscaru Sandre Bullock (The Blind Side), Julie Roberts (Erin Brockovich), a i biste li rekli da će Will Smith konkurirati u prestižnoj skupini karakternih glumaca, a evo ga ove godine kao favorita za glavnog glumca nasuprot Benedictu Cumberbatchu i Andrewu Garfieldu. U tom smjeru ide inicijativa za posebnu kategoriju Oscara – popularni film. Osim za glazbu ili efekte, ne viđamo druge nominacije za blockbustere poput Spidermana ili James Bonda koji su spasili kinematografiju u pandemiji. Ove godine nemamo takvih, ali imamo dobre zezancije u vezi nekih nominacija. Jimmy Kimmel za 12 nominacija filmu The Power of the Dog kaže da je to taman da Oscara dobiju svi koji su film pogledali.
„Netflix uopće nije reklamirao, niti gurao taj svoj film, a mogao je pretpostaviti da ima velikog takmaca u utrci za Oscara. Kada je tek izašao, film čak nije bio istaknut na njihovoj naslovnoj stranici. Jedva sam ga pronašao, dok je reality Too Hot to Handle iskakao sa svakom novom epizodom. Pri tom, film ima ukupno 12 nominacija i priliku da prvi put u povijesti streaming servis osvoji glavnog Oscara što je velika stvar za Neflix“.
Uz kavu završavamo razgovor, kako drugačije nego modom bez koje niti jedna dodjela nagrada ne bila glamurozna. Iščekujemo vidjeti nezaboravna pojavljivanja i haljine koje će ženama cijelog svijeta potpirivati žudnju, a najbogatijima olakšati račune, no zvijezde nas često razočaraju. Dugo na listi uzvanika nije bilo toliko red carpet diva kao ove godine. Tu su Nicole Kidman, Jessica Chastain, Penelope Cruz, Kristen Stewart, Kirsten Dunst, Lupita Nyong’o, Uma Thurman, a vidjet ćemo i kako modu promišljaju mlade snage.
Nažalost, nećemo vidjeti fenomenalnu Cate Blanchett, iako je imala dvije uloge vrijedne nominacija. Znamo da je Kristen Stewart ambasadorica Chanela pa od te kuće očekujemo nešto posebno. Ove godine Armani nije pokazao svoju Prive kolekciju, možda će za svoju miljenicu Kidman opet napraviti nešto nezaboravno. U posljednje vrijeme su na crvenom tepihu dosta agresivni Louis Vuitton i Gucci koji ne prikazuju couture, no imaju ekskluzivne linije ili kreiraju haljine posebno za neku od diva. Couture Week bi mogao biti pokazatelj što bismo od Valentina ili Diora mogli vidjeti na crvenom tepihu, a sudeći po tome Elie Saab bi mogao biti interesantan. Nema veće reklame za modnu kuću od crvenog tepiha, zbog čega se prodaje ko’ ludo i sve ostalo na čemu počiva ozbiljna zarada, poput parfema i acessoara. U nadi da će zafrkancija i ironija voditeljica manifestacije biti protuteža glamuru i doprinijeti tomu da se zvijezde ne shvaćaju preozbiljno, te da će show preko podbadanja i ironije dobiti na ljudskosti, veselimo se nedjelji. There is no business like show business!