Prije mnogo godina, više no što mi se i drago sjećati, položila sam vozački ispit. Zbog dalekovidnosti u vozačku su mi dozvolu upisali da vozilom mogu upravljati uz obvezno nošenje naočala ili leća. Na liječničkom pregledu, kod specijalista medicine rada, ustanovili su ono što sam odavno znala: moj vid nije besprijekoran i nošenje naočala jedini je način da to kompenziram. Budući da se s naočalama na nosu od najranijeg djetinjstva čak i okupam u moru, nerijetko s njima usnem ili odem pod tuš, za mene to nije bio nikakav problem.
Ograničenje u vozačkoj dozvoli, dokumentu koji mi je uz diplomu najviše toga omogućio, nakon dva produljenja su mi maknuli, i to diskrecijskom odlukom službenice na šalteru u postaji prometne policije. Gospođi sam bila zahvalna jer više neću morati na preglede prije obnavljanja dozvole, ostat će mi tristotinjak kuna u džepu, a naočale ću ionako nositi. Nabavila sam čak i sunčane naočale s dioptrijskim staklima, sve kako bih u vožnji imala što manje ograničavajućih faktora.
Iako je mnogo godina prošlo od liječničkog pregleda za vozačku dozvolu, nije prošlo toliko mnogo od posljednjeg produljenja i zato sam iskreno iznenađena novom briljantnom idejom iz zakonodavne kuhinje Lijepe naše.
Već nekoliko se mjeseci periodički govori o tome kako će liječnici obiteljske medicine prema novom prijedlogu Zakona o sigurnosti na cestama biti odgovorni za procjenu zdravstvenoga stanja svojih pacijenata koji posjeduju vozačku dozvolu. Osim što liječnici obiteljske medicine ionako imaju posla preko glave jer ih, kao i ostalih stručnjaka u primarnoj zdravstvenoj zaštiti poput pedijatara i ginekologa, kronično nedostaje, ovim zakonskim prijedlogom postali bi odgovorni ako nečije zdravstveno stanje utječe na njegove vozačke vještine. Usput, da bi stvar bila još hrvatskija i izazovnija, popisa stanja, oboljenja i dijagnoza koji bi uvjetovali oduzimanje vozačke dozvole, naravno, nema. Kao nekad u televizijskoj igri Hugo, zakonodavac našim doktoricama i doktorima poručuje, izaberi jedan broj, sigurno ćeš pogriješiti. Osim što mogu novčano odgovarati s iznosima od pet do deset tisuća kuna ne prijave li MUP-u pacijente koji ne bi smjeli voziti, može se očekivati da će biti i tužbi, potraživanja osiguranja i tome slično.
Koordinacije Hrvatske obiteljske medicine, KoHom, već dulje vrijeme u medijima intenzivno upozorava na taj gorući problem. Za vrijeme pisanja ovoga teksta pokrenuli su i peticiju zajedno s Hrvatskom udrugom za zaštitu prava pacijenata i traže da liječnici ne budu policajci te da povjerljiv odnos liječnika i pacijenta i dalje može ostati takvim. Prema njihovom otvorenom pismu, vladajući ih i nakon nekoliko javnih apela ignoriraju. Ništa čudno, tu se ne da skupiti previše političkih bodova kao što se to može nabacivanjem blata između Pantovčaka i Markova trga. Uostalom, ti doktori su ionako u javnoj službi, oni se non stop nekog vraga žale, tko bi to više upratio, pogotovo kad sjediš u službenom autu njemačke proizvodnje i mantraš sam sebi da si najbolji kojeg je Hrvatska imala na čelu. Iako se meni čini da nam je na grbači.
Povjerljivost podataka o pacijentu koje liječnik ima u kartonu ovime bi doista mogla biti drastično narušena. Već dugo vremena se ni na doznakama za bolovanje ne vidi zbog čega je osoba bila privremeno nesposobna za rad. Ni poslodavac ne mora znati je li radnik odustan zbog išijasa, proljeva, migrene, prijeloma ili vađenja umnjaka. Isto tako, kod korištenja lijekova pri kojima se ne preporuča upravljanje motornim vozilima i teškim strojevima, ako se to dojavi policiji, lako je pronaći o kakvom je oboljenju riječ. Pacijenti znaju da se pod utjecajem alkohola ne sjeda za volan. Uz lijekove također dobiju jasnu uputu, kako od liječnika, tako i od ljekarnika, a svi smo barem jednom u životu, makar samo kao djeca, dobili lijek s trokutićem na pakiranju i dobro je poznato da se pri korištenju takvih lijekova ne smije voziti. To se, među ostalim, nauči i na tečaju prve pomoći koji polaže svatko tko želi položiti i vozački. Nije mi samo jasno što ako pacijent ode u privatnu ordinaciju, dobije privatni recept za takav lijek i sjedne u auto. Hoće li i onda odgovarati liječnik u javnozdravstvenom sustavu kod kojega ima karton?
Uz apsoštrumpfno briljantnu ideju ministra Beroša o obveznim sistematskim pregledima čije bi odbijanje povisilo cijenu dopunskog osiguranja, ovo je još jedan biser u nizu koji već dugačak poput Santa Barbare.
Na stranu to što ni s dopunskim, a često ni s dodatnim osiguranjem, osim osnovnog koje ionako svi dobrano plaćamo svaki mjesec, ne možeš doći do liječnika jer ih je premalo. Ta ideja je podmukla jer će se javni novac na taj način početi slijevati u privatne poliklinike koje će krpati rupe u mreži javnog zdravstva. Umjesto da se Vili dosjetio kako rasteretiti obiteljske liječnike, kako im pomoći zapošljavanjem administrativnih djelatnika koji bi se bavili papirologijom i oslobodili vrijeme za rad s pacijentima (pobogu, ima toliko studenata zdravstvenih smjerova koji bi to mogli preko studentskih ugovora, na dio radnog vremena), umjesto da se ide na ojačavanje domova zdravlja i ekipiranje specijalistima kako se ne bi sve moralo rješavati u bolnicama, eto pade njemu na um da bi LOM-ovi mogli tužakati pacijente MUP-u kad procijene da ne bi smjeli voziti. Kad bi barem bila neka grana medicine koja bi se bavila time, nešto kao medicina rada… Ček’ malo, pa postoji medicina rada. Možda da mu netko javi. Ministar zdravstva se valjda u posljednje dvije godine intenzivnog druženja s ministrom unutarnjih poslova valjda zaželio tješnjeg povezivanja tih dvaju resora, pa je valjda ovo jedan od načina da on i kolega Božinović imaju još zajedničkih tema kad je već stožer na ljetnoj pauzi.
I ovaj prijedlog zakona i „reforma“ u vidu obveznih sistematskih savršene su ilustracije hrvatskog zdravstva: utrpaj nekom tko ionako pada s nogu od posla još obveza, a dio u kojem je lova prelij u džepove svojih kompića.
Ako mislite da može pomoći, ako imate u obitelji ili krugu prijatelja liječnice, liječnike, medicinske sestre ili tehničare, ili vam je samo žao da vašu doktoricu pretvore u tužibabu, potpišite peticiju .
