U sklopu odličnog Device_art festivala, umjetnosti, robotike i novih tehnologija, zaintrigirala nas je Električna šetnja jedne od najvažnijih umjetnica u povijesti sound arta, Christine Kubisch
Posljednje, sedmo po redu izdanje Device_art festivala umjetnosti, robotike i novih tehnologija u organizaciji udruge KONTEJNER u zagrebački Muzej suvremene umjetnosti i ove godine donosi odličan koncept “Stroj ne donosi promjene”, koji nam daju novi pogled na tehnologiju koja nas okružuje.
Svemirski brkovi, balerine iz budućnosti i robotski kipar-ekolog stvarnost su ovogodišnjeg festivala, nastalog u suradnji grupe kustosa iz ZKM Centra za umjetnost i medije iz Karlsruhea, zamišljeno kao svojevrsni dijalog dviju “device art” scena, one njemačke i hrvatske, kao prirodan nastavak prethodnih tahozvanih “temi broja”, kada su predstavili slovensku, japansku, kanadsku, kalifornijsku i češku scenu – s ciljem pomicanja granica i dekonstruiranja ograničenja, potencijala, iskustava i utjecaja tehnologije na društvo.
U moru kvalitetnog sadržaja koji tek još željno iščekujemo (naime, cijeli festival traje do 19. prosinca, a raspored možete pronaći ovdje), zapazili smo zanimljivo iskustvo Novog Zagreba i, zapravo, Novim Zagrebom, u sklopu site-specific Električne šetnje, koju je prošloga tjedna vodila jedna od najvažnijih umjetnica u povijesti sound arta, Christina Kubisch.
Riječ je o umjetnici koja ima snažan interes za elektromagnetsku indukciju, koja je okosnica njezinog umjetničkog stvaranja, i to od kraja 70-ih. Upravo elektromagnetska zvučna šetnja, koja je potpuno drukčiji i poseban pristup svega što nas okružuje, mogla se čuti, i doživjeti kod nas, i to pomoću posebnih custom-made slušalica koje elektromagnetska polja pretvaraju u zvuk.
Kubisch je za šetnju istražila područje oko Muzeja suvremene umjetnosti i kreirala zagrebačku elektromagnetsku zvučnu šetnju, koja joj je, kako nam je objasnila, bila čak 84. po redu. Na pitanje kako objasniti što se čuje onima koji nisu imali prilike, dovitljivo nam je rekla “heavy metal i slatke melodije”. Evo što nam je ispričala o upoznavanju s elektromagnetskom indukcijom i koji je proces njezina rada.
Kako biste opisali svoju umjetnost, budući da ste se školovali za vizualnu umjetnicu, glazbenicu i skladateljicu, te kako ste se upoznali sa svijetom akustike?
Dvije godine sam studirala slikarstvo, a zatim glazbu (klavir, flautu, kompoziciju). Nikad nisam bila sigurna želim li biti vizualna umjetnica ili glazbenica. A šezdesetih i sedamdesetih godina umjetnost i glazba još su bile odvojene umjetničke forme. Koncept zvučnih instalacija i multimedijske umjetnosti počeo je polako, jer su mnogi umjetnici tražili nove načine komunikacije s javnošću. Sebe bih, ipak, definirala kao umjetnicu koja djeluje između vizualnog i akustičnog svijeta.
Pohađali ste i tečaj slikarstva na Akademiji likovnih umjetnosti u Stuttgartu, kao i usavršavanje klasične glazbe na akademijama u Hamburgu i Grazu, a osim kompozicije, studirali ste i elektronsku glazbu na Konzervatoriju u Milanu. Režirali ste i “Emergency Solos”, niz akcija koje su bile povezane s flautom, a koje spajaju dva različita okruženja: tradicionalni koncertni svijet i domaći, svakodnevni svijet. Umjetnik bi na pozornicu uveo niz svakodnevnih predmeta od boksačkih rukavica do kondoma), a svi ti uređaji bi odvraćali instrument od prvobitne funkcije. Vrlo zanimljivo, ali nameće se pitanje, kako ste od toga došli do uključivanja elektromagnetske indukcije?
Zapravo, nakon studija klasične glazbe pohađala sam i tečaj elektronike na Tehničkoj školi u Milanu, što je bilo puno zanimljivije od nastave elektronske glazbe na konzervatoriju. Ondje sam naučilao sustavu magnetske indukcije i zainteresirala sam se za daljnji razvoj ovog sustava za zvučne instalacije. To je bilo negdje u 80-ima.
Svoj koncept “Clouds” pokrenuli ste prije 10 godina, koja se odnosi na koncept pohrane i pristupa, a posjetitelje pretvara u aktivne slušatelje i, ako sam dobro shvatila, skladatelje? Možete li ovo objasniti, budući da je vrlo zanimljivo da se zove Cloud i prije nego što je postojao koncept Clouda kao virtualne jedinice za pohranu, koja je ideja bila iza toga?
Prije deset godina već je počelo brisanje podataka izvan računala. Uvijek su me zanimali pojmovi koje tehnološke tvrtke izmišljaju kako bi izgledali “nevini i prirodni”. Već sam napravila instalaciju 90-ih pod nazivom “mouse ware” koristeći računalne miševe, zvuk i prave miševe.
Kako biste objasnili svoju umjetnost nekome tko potpuno nije upoznat s vašim radom?
Svodi se na: “Samo uzmite slušalice i slušajte okolinu”. Ja kroz svoj rad objašnjavam sebe, a kritičari su ti koji tumače i objašnjavaju moj rad.
Kada dođete na ideju, i kako izgleda proces da ona postane umjetnost?
Nikada mi ne padne na pamet ideja. To je dug proces i potrebna mi je tehnička priprema, ponekad i novac za ulaganje u nove tehnologije stvorene posebno za novo djelo, snimanje, skladanje, realizaciju testova, razgovor o tome s prijateljima… Morate biti kritični i entuzijastični za svaki novi rezultat.
Kako ste dobili inspiraciju za Electrical Walks, odnosno, u našem prijevodu, Električne šetnje? kako to funkcionira? Gdje je bila prva javna šetnja i što se promijenilo ovim šetnjama od vaših početaka i sada, nakon više desetaka šetnji? Što ste naučili u procesu?
Prva šetnja bila je još 2004. godine u Kölnu. Sada imamo čak 84. šetnju u Zagrebu, a rad je započeo upravo mojim otkrićem magnetske indukcije kao umjetničkog alata već kasnih sedamdesetih. A što sam naučila u međuvremenu? Svijet se sve više puni elektromagnetskim poljima. To je dobro za moj rad, ali ne tako dobro za našu okolinu.
Foto: Nikolaus Brade
