Iva Domić je jedna jako, jako cool žena. I to ne pišem zato jer ju dobro poznajem, jer nismo prijateljice, niti smo ikada radile zajedno. Znamo se iz “muvinga”. No radi se o iznimnoj profesionalki, osobi koja zajedno s partnerom Jakovom Vilovićem vodi agenciju Utorak, a čije uratke gledamo na tv-u, koji su pamtljivi i potiču na reakciju, a i nagrađeni su s prestižnim nagradama za kreativnost u oglašivačkoj industriji.
Ono što je mene privuklo kod Ive jest njezina (pozitivna) nonšalancija, jednostavnost i pristupačnost u komunikaciji, njezina energija i stil, a i Instagram profil joj je u moru jednoličnih, ispeglanih, “prekrasnih”, kuriranih profila pravo osvježenje i inspiracija lijepoga u životu; nije lažan i prijetvoran. Njezini autoportreti nisu filtrirani, njezini trenuci su ulovljeni, nisu koreografirani. Autentičnost kao osvježenje, kao inspiracija od marketinške stručnjakinje. I zato je ona meni jako, jako cool. Upoznajte Ivu Domić.
Zabavan, ozbiljan razgovor s Ivom Domić
Prije nego krenemo na “ozbiljna” pitanja, molila bih te da mi opišeš jedan svoj radni dan, možda da kreneš s uobičajenim ponedjeljkom?
Dijete je od 08:00 u školi i tada ukradem sat-dva vremena za sebe, gdje uz muziku ležim na kauču i slažem raspored u glavi. Pravo buđenje se događa na kavi u Elisu oko 10:00, kad zapravo otvorim oči, a u firmi sam do 10:30-11:00. Uslijedi vrijeme od printanja, mailanja, pisanja statusa, zivkanja, sve što treba. Brzo iza podne kreće pauza za ručak, dragi ljudi, kava, šetnja. Zadnjih sat-dva se odradi još nešto posla, kako bi u 15:35 bila pred školom u najboljem društvu. Nisam od ljudi koja ne voli ponedjeljak, ali osjećam da je to dan sabiranja, nema puno akcije, susreta, sastanaka, sve se tek lagano zagrijava, planira, izbjegava i odgađa za sutra.
Utorak je mala agencija, no s velikim postignućima. Nakon preko petnaest godina postojanja, možeš li izdvojiti nekoliko ostvarenja, a da nisu nagrade, zbog kojih si ponosna na to što radite?
Kad smo tek otvorili reklamnu agenciju novinar Jutarnjeg lista Davor Butorac napisao je da ostaje za vidjeti postoji li dovoljno klijenata na našem tržištu kojima će trebati naše usluge. Njemu je odmah bilo jasno nešto što je nama s vremenom postajalo jasnije, da smo drugačiji. Ponosna sam što nismo odustali od toga što i kako radimo. Iz moje perspektive to je prije svega industrija emocija i tko to ne razumije stopira protok svježeg zraka, zadržava sve u loopu, sve bude slično, onako, hajde nije loše, može proći ili sve mora biti brzo, mora biti jučer, dobro je kad je korektno, ali bude tužno kad ne uspijemo napraviti razliku i otići pola koraka dalje. Nije dobar osjećaj ostaviti ljude ravnodušnima. Srećom smo kolega, partner u firmi i kreativni direktor Jakov Vilović godinama oko toga složni, ako nam je neugodno s onim što imamo – ne šaljemo dalje.
Bilo je jako lijepih, kreativnih i uspješnih kampanja, većina ih je dobila nagrade na natjecanjima, a najveći ponos su njih nekoliko s kojima smo uspjeli kreativno iskoračiti i dokazati da kvaliteta radi posao, gdje smo uz ostvareni prodajni rezultat iznad onoga što je naš klijent inicijalno planirao, trajno promijenili dojam o telekom operateru, financijskoj instituciji ili farmaceutskom proizvodu u svijesti njihovih klijenata i kupaca.
Kada si (spo)znala da želiš raditi to što radiš? Koliko te tvoj posao veseli i ispunjava?
2002. sam radila u IT firmi kao administrativna tajnica i jednog sam dana u periodu praznog hoda listala poslovni časopis i naletjela na, ne sjećam se čiji oglas, ali sjećam se da me jako zabavio i probudio iz letargije. Ubrzo nakon toga sam aplicirala za radno mjesto asistenta u marketingu firme koja je izdavala upravo taj poslovni časopis. Posao sam dobila, samo nije bio kakvim sam ga zamišljala pa sam nakon 6 mjeseci potražila sreću na drugom mjestu pa trećem pa četvrtom. 2008. sjeda sve na svoje mjesto.
Biti sam svoj šef velika je odgovornost, no nikad nisam ni bježala od odgovornosti. Kroz sve godine rada puno toga sam naučila, s puno kvalitetnih ljudi surađivala, odradila puno velikih i malih projekata za velike i male klijente. Ovaj posao jako veseli kad nađeš ljude s kojima možeš ugodno surađivati, samo to i ništa više, jednostavno ugodno, a ispunjava me kad znam da druga strana dijeli isto mišljenje, nedavno sam čula rečenicu: Tko ne vidi da se ti daješ 200% u sve što radiš, taj nije normalna osoba. Wow.
Oduvijek si (a i ste) podržavali domaće kreativce, dizajnere, umjetnike… U prostoru firme ste održavali i izložbe “Tri dana dosta…”. Koliko su ti umjetnost i izražavanje bitni? Koliko su bitni u tvom poslu?
Umjetnost i izražavanje su sveprisutne i presudno bitne pojave za pomaknuti kolektivnu svijest s mrtve točke. Ne tvrdim da su samo umjetnici i kreativci bitni, ali uloga i rezultat umjetnosti, kao i kvalitetnog izražavanja je da nas natjera da nešto osjetimo, ne moramo svi isto osjećati, osobno pristajem na svakakve emocije, samo nek ih ima i nek se više bavimo njima, a manje brojkama.
Na proljeće planiramo u novom obliku vratiti život u prostor firme i dalje ćemo podržavati umjetnike i kreativce, a ipak energetski i atmosferski najbolje događanje kojeg je prostor pružio bilo je kad smo iz vizualne sfere uskočili u audio manifestaciju onoga što nas pokreće, ugostili smo DJ Felvera i drage goste koji su se odazvali pozivu na božićno druženje, tepamo mu Bravo boiler room.
Poduzetnica si. Koliko ova riječ za tebe ima pozitivan predznak? Što to tebi znači?
Ako razmišljam o sebi, svakako ima jako pozitivan predznak, to znači biti netko tko se svaki dan iznova trudi poduzimati korake i radnje kako bi ljudima s kojima radim i za koje radim bilo bolje uz stvaranje vrijednosti za kolektivno dobro.
Koji su najveći izazovi žena u poduzetništvu? S kojima si se ti susrela?
Sigurno bi to bio očigledni zastoj i otpor u komunikaciji usmjeren na činjenicu da se žena odvažila preuzeti palicu. Dugo godina nije bilo isto ako bi nešto rekla ja ili kolega Jakov, ne bi imalo istu težinu ili se uopće ne bi doživjelo kao sjajna ideja, imenovanje, headline kampanje, svejedno. Do relativno nedavno sam se znala skloniti i stišavati na takve reakcije, prepustiti Jakovu da preuzme riječ, ja bi djelovala iz sjene, ali danas to više ne mogu. I da se razumijemo, ne bi na taj otpor zapinjala samo u muško-ženskim relacijama, dapače.
Vjerujem da si tijekom karijere okusila nesigurnost i poraze i neuspjehe. Kako si se nosila s time i što bi savjetovala ženama kako se nositi s time?
Nezamislivo mi je da toga nije bilo, bez tog učenja ne bi narasla, hodala po rubu, odradila skokove u nepoznato, a tek uzbuđenje i zadovoljstvo kad bi savladala prepreku ili blokadu. Realno, u našem poslu se ništa doista jezivo ne može dogoditi pa bi osjećaj krivnje bila najgora nuspojava. Danas nisam nesigurna, znam točno što radim. Zdrava doza samokritike i srama su vrlo koristan filter.
Osim što si poduzetnica, i majka si. Kako usklađuješ karijeru i majčinstvo?
Prilagodila sam se školskom rasporedu, pomakla radno vrijeme od 08:00 do 15:15, a poslije koliko moram. Oduvijek mi je bio neugodan osjećaj da proces trpi zbog mene. Sin Rade je već puno puta, čak i kao beba, bio prisutan na sastancima, produkcijama, angažirali smo ga na nekim snimanjima, talentiran je glumac, odličan copywriter, no sigurno ga nećemo gurati u “obiteljski posao”. Ma već danas nam je jasno da ga čekaju neke veće i važnije teme od reklama.
Je li se promijenio tvoj način rada od kada si majka?
Ako sam i imala način rada od kad sam postala mama, sigurno sam da je danas puno bolji, sveukupno se osjećam bolje, sigurnija sam u sebe, bolje vladam sobom, brže znam na što se treba fokusirati, ne gubim vrijeme na nepotrebno. Ako i dalje ispada da ništa ne radim, kreativni dio posla se ionako ne događa nužno unutar radnog vremena, to je najljepši dio, radiš ga, a da ni ne znaš, budan si i razmišljaš. Ponekad u polusnu dolaze najbolje ideje, za takve otvaram oči da ih zapišem u notes.
Kako se nosiš sa stresom na poslu, a kako s privatnim? Ili je stres – stres?
Izbrusila sam kanal komunikacije s intuicijom i kad se stres pojavi, znam da treba stisnut pauzu i pustiti vremenu da odradi svoje. Sklopim komp, odem prošetati, saberem dojmove, recikliram korisno od nekorisnog i kao takva, hladnije glave svaki konflikt puno kvalitetnije iskomuniciram.
Kada pogledaš unazad bi li nešto mijenjala na svome profesionalnome putu?
100% ne žalim za ničim, a i dalje vjerujem u kvalitetu, iskustvo ili talent, viziju i strast.
Planiraš li budućnost? Kako vidiš svoju profesionalnu budućnost i budućnost Utorka?
Ako Utorak uskoro zamijeni AI, u ladici imam nekoliko neostvarenih želja, uvijek sam htjela raditi u videoteci (ok, ta se želja neće ostvariti), kao personal shopper i osoblje u kafiću. Po struci sam ekonomist, imam i zvanje hotelijersko-turistički tehničar, mogućnosti su bezbrojne, volim raditi i stvarati, a za takve, koliko čujem, posla uvijek ima. Budućnost je nepredvidiva.
Fotografije: @domichewa
