Budućnost Tjedana mode, to jest kako online predstavljanjem zadržati emocije?

Online event i live stream očito su jedina mogućnost prikazivanja modnih revija. I dok jedni to vide kao korak ka novoj budućnosti mode, drugi pak uspjeh takve tranzicije stavljaju pod znak sumnje

Online event i live stream očito su jedina mogućnost prikazivanja modnih revija. I dok jedni to vide kao korak ka novoj budućnosti mode, drugi pak uspjeh takve tranzicije stavljaju pod znak sumnje. Pitanje “zašto” nameće se samo po sebi kad je većina, osim šačice odabrane elite s pozivnicom, i do sada gledala live stream prijenose revija na internetu? Ako mene pitate, nije upitno mogu li se kolekcije prikazati virtualno. Tehnologija je uznapredovala do te mjere da smo u virtualnom svijetu u stanju izvesti i puno kompleksnije podvige od pregledavanja modnih kolekcija. I moda si takvu tehnologiju može priuštiti. Ali ono što si ne može priuštiti i od čega treba strahovati jest izostanak emocije. Problem je ovdje po meni posve emotivne prirode. Iako živimo u vremenu kad smo tehnologiju prigrlili u svim sferama djelovanja, ono čega svi trebaju biti svjesni je to da se ova industrija svela na utrku za bilijunskim zaradama, ali počiva i dalje na ljudskoj emociji.

Chanel, AW14/15

 

Philip Treacy SS13

 

Versace, SS17

Kako se vrijeme karantene i restrikcijskih mjera u većini zemalja produžuje, a čak i okvirni datum kad bi život mogao početi funkcionirati kao prije nije na vidiku, čini se da će ovo biti godina bez Tjedana mode. Što to znači za modnu industriju i uhodani sustav koji po ustaljenim principima i rasporedu funkcionira već dugo( predugo?!?) i može li modna industrija u savezu s tehnologijom sve preseliti u virtualni prostor?! Mogu li digitalni eventi i live stream zamijeniti revije uživo? Čini se da u ovom trenutku druge opcije baš i ne postoje, ali postoje nebrojene zapreke da se stigne pobijediti u utrci s vremenom prije nego što se cijeli sustav uruši lančanom reakcijom.

Chanel, SS12

O relevantnosti Tjedana mode raspravljalo se već dulje vrijeme i prije ove situacije kad je njihovo održavanje do daljnjeg dovedeno pod znak upitnika. Tjedni mode nekoć su bili stvar prestiža za odabranu modnu elitu, urednike i buyere. Golem novac izdavačke kuće trošile su na luksuzna poslovna putovanja svojih urednika, prekooceanske letove, privatne vozače i najbolje hotele. Je li rastrošnost u tolikoj mjeri bila i razumna dalo bi se raspravljati, ali potreba za sustavom je svakako postojala jer su oni uz buyere bili posrednik industrije između brendova i modne kupaca odnosno proizvođača i potrošača. Njihovo mišljenje bilo je relevantno, često i presudno za uspjeh nekog brenda ili kolekcije. Nakon toga, prve redove zaposjeli su i modni influenceri. U počecima osporavani od strane modne struke jer su na neki način ugrožavali prethodno spomenute, s vremenom se pokazalo da oni uistinu jesu refleksija ovog vremena i razvoja modnog tržišta te da kupac itekako drži do mišljenja “onih iz svojih redova”. S vremenom se stvar izbalansirala, modne piste su postale dulje i prisilile modele da marširaju duple dionice samo da bi se stvorilo dovoljno sjedala u prvom redu za sve. Urednici nisu izgubili svoj status. Znalačko praćenje mode i kritički osvrt na kolekcije i dalje se cijene, ali jednako tako neupitan je doprinos influencera koji u online vremenu predstavljaju modnom stroju itekako snažno gorivo koje pokreće prodaju. Urednici, buyeri i influenceri i sve to uzbuđenje koje podižu upravo su onaj emotivni faktor Fashion Weekova koji sam spomenuo u uvodu. 

Gianni Versace Versace, 1991. godine

Muški Tjedni mode zabilježeni za lipanj i srpanj odreda su otkazani u Londonu, Milanu i Parizu, kao i haute couture tjedan odmah nakon njih. Sasvim je izgledno da se niti najesen Tjedni mode neće održati, ali to za modu posljedično znači katastrofalne gubitke i potpuno urušavanje sustava ako neće biti prikazivanja kolekcija te potom narudžbi od strane buyera prije proizvodnje, opskrbe i same prodaje. Dizajnerima i modnim kućama ne preostaje drugo nego razmišljati kako to učiniti online. Kako je Aziju karantena zatekla upravo u vrijeme kad su se trebali održavati njihovi Tjedni mode, zapadno tržište vjerojatno će se ugledati na njihov primjer gdje su se brojni dizajneri okrenuli live streamingu i digitalnim eventima na virtualnim platformama kao što su Xiaohongshu, Line, Kakao…

Za modne brendove to bez sumnje znači izlazak iz zone komfora i vjerojatno svi u ovim trenucima panično rade na strategijama za jesen s obzirom na to da je posve izgledno kako će aktualna sezona proljeće-ljeto većini biti epizoda koju žele čim prije zaboraviti.

Predviđanja su da će se morati reducirati broj kolekcija, odustati od cruise i pretkolekcija, specijalnih projekata i sličnih te prikazati samo one glavne. One će, slaže se većina modnih analitičara, naglaske vjerojatno staviti na esencijalne komade brenda za koje se pretpostavlja da će buyeri naručivati jer se prodaju, a kreativnost i mašta mogli bi biti stavljeni u drugi plan.

Philip Treacy, SS13

Neki dizajneri poput Giorgia Armanija najavili su mogućnost održavanja revija bez publike, ali čak i taj scenarij prema sadašnjoj situaciji zvuči kao romantična verzija jer se stanje zasad globalno ne smiruje brzinom kojom priželjkujemo. Kako i revija bez publike podrazumijeva okupljanje na jednom mjestu velikog broja modela, make-up artista i frizera te tehnike ekipe, velike su šanse da stožeri civilne zaštite ni tome neće dati zeleno svjetlo. 

Potpuno virtualna prezentacija u tom slučaju ostaje jedina i izgledna opcija, a u tom slučaju bit će to trenutak kad će virtualni prostor doista staviti Tjedne mode na finalni test opstanka. Ako se pokažu na razini da su u stanju zaokupiti pažnju na visokom stupnju svih potrebnih, vjerojatno će to biti znak da je došlo vrijeme za novo digitalno doba u modi. 

I doista, čisto sumnjam da će se jednoj Pradi, Gucciju ili Dioru dogoditi loša virtualna prezentacija iz koje nećemo iščitavati dovoljno modnih informacija. Pronaći će se način da tehnologija zabilježi krojeve, forme, kretanje tkanine, vjerodostojnost boja, pristajanje uz tijelo i sve ono što će zanimati buyera kad naručuje i kupca kada kupuje. Ono što će po mom mišljenju predstavljati pravi test takvih poduhvata jest koliko će nas emotivno uspjeti zaokupiti da interes za modu ostane na razini na kojoj je bio prije koronavirusa, ili po mogućnosti još većoj. Jer u protivnom, kad bi samo to bilo dovoljno, brendovi bi mogli proizvoditi atraktivnu odjeću i plasirati je na online platforme gdje bismo klikali, pregledavali i naručivali. Koliko god vam moda u životu predstavljala značajan ili beznačajan faktor, morate biti svjesni toga kako je čin našeg odijevanja uvijek ne samo praktične nego i emotivne prirode.

Alexander McQueen, SS10

“Tko sam ja? Koja je moja poruka okolini? Kakav je moj društveni položaj? Kakva su moja vjerovanja, interesi, ideali i ideje?” Sve su to pitanja na koja svjesno ili nesvjesno često između ostalog odgovaramo i našim odnosom prema modi i odijevanju. Želju za nekim odjevnim predmetom kupac ne stvara samo na osnovi njegova izgleda. Na naš golem interes za modu neosporno u velikoj mjeri utječe njezino promoviranje putem raznoraznih kanala, od medija, marketinga, reklama, celebrityja, insidera i influencera koji nas odreda zavode i stvaraju želju da posjedujemo isto. Blještave revije i modna događanja, crveni tepisi i veza sa svijetom slavnih, časopisi, editoriali, naslovnice… čak i osjećaj ekskluzive i nedostižnosti potiče u velikoj mjeri modni adrenalin. 

Moncler, FW11/12

Cijeli taj hype koji se neprestano stvara oko mode i modnih evenata te povećava našu žudnju i izostanak svega spomenutog mogao bi dovesti do pada interesa kod kupaca, na što moda neće pristati. Usporedite to s glazbom: volimo je, imamo svoje idole, oni snimaju pjesme u studiju i mi ih preslušavamo na TV-u, radiju i raznim online platformama. Ali što predstavlja vrhunac u glazbi? Složit ćete se da je to odlazak na live koncerte i nastupe. Publika traži dodir sa svojim idolima. Tako je i s modom. Ništa ne može i neće zamijeniti doživljaj uživo. Ljudi još uvijek vole i treba im taj izravan touch. Premještanje u cyber prostor u tehničkom smislu bit će za modu kudikamo manji izazov od mogućnosti zaokupljanja ljudskih osjeta i zadržavanja emocija.

OVAJ TEKST OBJAVLJEN JE U TISKANOM IZDANJU ČASOPISA GRAZIA BROJ 251

mm
Petar Trbović

modni urednik