Bitch Media, časopis i portal koji je dva desetljeća progovarao o nevidljivim temama važnima za bolje sutra, objavio je da se gasi te se pridružio brojnima s istom sudbinom. Koja je budućnost platformi koje beskompromisno mijenjaju svijest?
Kad god sam u svojim ranim dvadesetima rekla da pišem za jedan feministički portal ili da vodim jednu emisiju o ljudskim pravima, među epitetima se znao pojaviti i onaj da sam “hrabra”. Tada mi je to godilo jer sam bila balavica, ali danas mi je jasno da u tome zapravo ništa nije bilo pretjerano hrabro, već više – radoznalo. U osnovnoj školi smetali su mi komentari da su djevojčice mile i da ne smiju biti glasne. U srednjoj školi živciralo me što su svi ikonski autori muškarci, što većina filmova koje gledam na televiziji sadrže ženske uloge koje vrište i simbol su požude, i smetalo mi je što je nekim susjedima znalo izletjeti kako moram upisati dobar fakultet da si ondje mogu naći sposobnoga muža. Tek kad sam pronašla strane i domaće feminističke portale, smjestila sam sve te neke čudne osjećaje. Osjećaje koje nemaju samo feministi i feministkinje, nego sigurno svatko dovoljno svjestan svijeta oko sebe. Što rade s tim osjećajima ovisi i o prilikama koje im se pružaju, sadržaju koji mogu vidjeti i povezati u neku cjelinu. Za mene su to postali Jezebel, Broadly, Bustle, Bitch Media, Libela, VoxFeminae i Muf.
Upravo je sve što sam ondje “gutala” zaslužno za to što uopće danas pišem u časopisu koji imate u rukama. I iako sam bila jako sretna što se feminizam počeo razmještati s nišnih portala i časopisa na Netflix, u lifestyle rubrike te dobivati veći fokus i mijenjati narativ iz “ružne feministkinje” u “želimo ravnopravnost”, posljednjih se godina nešto, da tako kažem, strgalo. Prvo su “pali” pojedini inozemni portali koje sam znala posjetiti, a onda me iznenadilo što se gasi i Muf, jedan od zanimljivijih pop kulturnih portala s feminističkim “skalpelom”. Krajem 2020. godine ugasila se i Libela, a kad je redakcija Bitch Media portala, časopisa i podcasta najavila da prestaje s radom, nametnulo se pitanje – koja je budućnost feminističkih portala i je li dovoljno da “plove” svim drugim dostupnim sadržajem, ili je važno da imaju svoju platformu?
U potrazi za odgovorom zamolila sam Andi Zeisler, osnivačicu Bitch Media, da popričamo o razlozima nastajanja ove važne platforme, ali i da pokušamo odgovoriti na pitanje što nam slijedi. “Moje strasti bile su glazba i umjetnost, a u vrijeme kad smo moje suosnivačice i ja pokrenule Bitch, već sam bila zainteresirana za pisanje o tome kako su žene u tim prostorima bile izazvane i ograničene rodnim idejama i estetikom. Vidjela sam stvari poput povijesti umjetnosti i glazbenih spotova kroz objektiv koji je bio utemeljen na feminizmu, a Bitch je bila prilika da se to eksplicitno izrazi.”
Rad na Bitchu, kako objašnjava, natjerao ju je na to da shvati koliko malo zna o povijesti i opsegu feminizma i feminističkog aktivizma, za što kaže: “To je bilo uzbudljivo i isplativo. Čak i u trenucima kad mi je bilo neugodno shvaćajući da su moji stavovi obojeni vlastitom privilegijom ili kad sam bila bolno svjesna golemih rupa u mom znanju, bila sam zahvalna na tome što sam imala priliku naučiti i promijeniti svoje gledište te ostati angažirana s ljudima i zajednicama koje žele učiniti svijet općenito boljim. Inače sam prilično sramežljiva i nisam previše druželjubiva, ali Bitch me natjerala na to da budem puno više znatiželjna prema ljudima te da otvorenije započnem razgovore kamo god otišla.” Andi smatra kako su upravo feministički mediji pomogli u osporavanju ideje da su “ženska pitanja” i “vijesti” odvojene kategorije. “Dio poante feminističkih medija i feminističkih medijskih analiza bio je naglasiti da su pitanja koja su povijesno uokvirena kao samo od interesa za žene zapravo pitanja koja utječu na sve.”
No, kako kaže, definitivno je istina da se danas sve više kulturnih stavova i kreativnoga rada temelji na feminističkoj perspektivi te da to otvara pitanje koliko su danas takvi portali potrebni. “Treba znati da postoji stvarna razlika između “feminizma” kao popularne riječi i feminizma kao objektiva. Napisala sam knjigu o tome, “We Were Feminists Once”, jer me mučilo ono što sam vidjela kao kooptaciju feminizma od strane potrošačkih snaga koje su bile u stanju učiniti feminizam novim cool identitetom, a da zapravo ne utječu na promjene u sustavima koji perpetuiraju nejednakost spolova te ograničavanje građanskih prava i sloboda žena.” Rezultat? Feminizam ispada i estetska i trajna borba za pravdu. “Abortus je dobar primjer kako estetika ne mijenja materijalne uvjete: možete kupiti “feminističku” majicu ili otići pogledati “feministički” film, ali stvarne žene vide da im se oduzima pravo na kontrolu tijela i života neovisno o toj majici”, kaže Andi.
Prije deset godina bilo je puno feminističkih web-stranica, a danas je, čini se, to postalo neodrživo. “Feministička blogosfera koja se počela oblikovati sredinom 2000-ih dokazala je da postoji publika za takvu vrstu sadržaja. Nakon što su Gawker Media pokrenuli prvi “veliki” feministički blog Jezebel 2007. godine, feministički portali, kao i pojava platformi društvenih medija poput Tumblra postali su šira i vidljivija kao kulturna i aktivistička snaga. A kad se to dogodilo, mediji i poslovni ljudi koji nisu nužno bili upoznati s feminizmom ipak su shvatili da ih mogu ponuditi čitateljicama koje žele više nego što dobivaju od tradicionalnih ženskih medija poput glossy modnih i beauty časopisa.”
Neki su se portali tome prilagodili, a oni osnivači portala koji nisu zarađivali morali su raditi i drugdje te pisati za profitabilne portale, pa nisu više imali vremena za ove neprofitne. Tako su mnogi blogovi počeli nestajati, kako objašnjava Andi.
“Bitch je uvijek bio malo drukčiji jer je to izričito bila neprofitna organizacija vođena misijom i podržana od strane čitatelja, no presudila nam je cijena tiska i COVID. Ali, iskreno, Bitch je trajao puno dulje nego što je bilo koji od njegovih osnivačica ikad zamislio, tako da naše zatvaranje ne vidim kao neuspjeh. Trajanje 25 godina kao tiskano izdanje u neizvjesnom medijskom krajoliku koji se neprestano mijenja nešto je na što možemo biti ponosni.”
Pokretačica i prva glavna urednica portala Libela Tajana Broz na njemu je aktivno radila od 2009. do 2017. godine. Povodom gašenja, u opsežnom članku Ivane Perić objasnila je kako je Libela bila prvi korak brojnim aktivistkinjama i novinarkama te naprosto mladim ženama za to da se oblikuju, uče i na kraju dana, postanu ono što jesu. “Libela je pokretala neke jako važne teme. U svojim počecima bila je gotovo jedino mjesto gdje ste mogli saznati nešto o ženama koje su aktivne u političkom životu. Prva je ozbiljno pisala o seksizmu, pratila politike rodne ravnopravnosti, problematizirala konzervativne pokrete i mnogi su upravo zahvaljujući Libeli došli u doticaj s brojnim pitanjima roda. Možda je čak i pravo čudo što je tolike godine opstala u potpuno prekarnim uvjetima rada, nošena golemim volonterskim angažmanom kako urednica tako i novinarki.”
Na pitanje zašto po njezinom mišljenju dolazi do gašenja raznih portala, Tajana kaže da se radi o više faktora. Uz prekarnost rada, kako kaže, riječ je i o visokoj razini samoeksploatacije novinarki i urednica na takvim portalima. “Nažalost, financiranje neprofitnih medija kako je zamišljeno u Hrvatskoj teško može osigurati održivost, pogotovo onih portala koji pokušavaju uključiti što veći broj ljudi u svoj rad, koji žele biti medij zajednice. Teza da je za to odgovoran i feministički diskurs u lifestyle sferi, a posebno u mainstream medijima, svakako je zanimljiva i definitivno svjedočimo tome da feminističke teme ulaze u te prostore, kroz istraživačko novinarstvo ili istaknute kolumnistice i komentatorice, ali često i kroz razne kampanje društveno odgovornog poslovanja ili sponzoriranje sadržaja. Onda se stječe dojam kao da se svi pomalo žele posipati glitterom rodne ravnopravnosti jer je to sada poželjno, a možda manje uistinu razumiju kontekst i problematiku pitanja rodne ravnopravnosti. Nekad ćemo u mainstream medijima imati odličan tekst o nekoj feminističkoj temi, ali ćemo par stranica ili poveznica dalje imati najbanalniju objektivizaciju žena ili raspravu o modnom izričaju saborskih zastupnica. No uz određene iznimke, kao što je uostalom i X/Grazia/X ili neki drugi mediji poput Novosti te sporadično neki veći mediji, definitivno nedostaje ozbiljnije i nezavisne feminističke analize brojnih društvenih tema. S te strane svakako je šteta što se portali gase.”
Andi se upravo zbog toga brine za cjelokupnu budućnost kritičkog mišljenja. “Društveni mediji imaju toliku moć nad onime što svi vidimo. Nalazimo se na točki u kojoj svaka osoba ima medijski meni koji je uvelike uređen algoritmom, gdje nam se serviraju stvari koje se ne temelje nužno na onome što sami odaberemo. A budući da postoji toliko medija koji se natječu za svačiju pozornost, lako je vidjeti kako važne informacije potiskuju one manje bitne. Ne bi me iznenadilo da vidim ponovno oživljavanje feminističkih medija koji se stvaraju i distribuiraju izvan interneta, poput fanzina. Ali mislim da će feministički mediji – bez obzira na to u kojem obliku – uvijek postojati jer razlozi koji pokreću ljude da ih stvaraju ne jenjavaju.”
Tajana ipak smatra da dolaze nove generacije koje će kreirati vlastite kanale. “Možda su feministički portali bili odraz aktivizma neke naše milenijske generacije, a nove generacije imat će i imaju Instagram profile, TikTok, i što već budu vidjeli kao najbolje načine komunikacije svojih ideja i promišljanja te stvaranja svojih medija zajednice. Ono što je svakako nužno, generalno gledajući, jest promijeniti načine financiranja neprofitnih medija, kao i lokalnih medija i općenito onih koji zbog svoje specijalizacije ne mogu ostvariti određenu razinu samodostatnosti, a radi očuvanja samih temelja demokratskog društva. Bez neovisnih medija i kontinuiranog javnog promišljanja te istraživačkog novinarstva, teško da se možemo nadati nekom boljem svijetu.”
