Unatoč dominaciji streaming servisa, posljednjih godina vidljiv je trend “povratka vinila” – prema Udruženju diskografske industrije Amerike, prošle je godina prodaja ploča u SAD-u nadmašila prodaju CD-a prvi put od 1980-ih godina. Upravo je to desetljeće bilo zlatno doba Jugotona, diskografskoga giganta na ovim prostorima, čiji je dizajn omota gramofonskih ploča obilježen distinktivnom konceptualno-likovnom estetikom dizajnersko-fotografskog tandema Bachrach & Krištofić. Kako je u to vrijeme bilo surađivati s vodećim bendovima novog vala, među kojima se posebno ističu Dorian Gray i Denis&Denis – otkrila nam je Sanja Bachrach Krištofić za RETRO izdanje časopisa Grazia, a sad intervju donosimo i online
Iza njih je više od 40 godina djelovanja na dizajnerskoj sceni, ali i prije njihova upoznavanja i suradnje, oboje su pripadali krugu mladih ljudi koje su povezivala ista kultna mjesta u Zagrebu, čija je kreativna sinergija “obrazovala, formirala i zbližavala”.
Počeci njihova rada odvijaju se u znaku Studentskog centra 1980. godine u Zagrebu, za čiju su Galeriju oblikovali umjetnički časopis “Akcent” korištenjem tada popularne tehnike Xeroxa (fotokopija umjesto originalnih fotografija) i obradama crno-bijele fotografije pod utjecajem Marijevog studija na Odsjeku filmskog snimanja i kamere na tadašnjoj Akademiji za kazalište, film i televiziju (punk sastav Prljavo kazalište još 1978. godine koristio je Marijevu fotografiju za singl “Televizori”). “Koristili smo se tehnikama “izravnog slikanja”, tj. postavljanja predmeta ili tijela na staklo kopirnog aparata, copy overlay koja se odnosi na višekratni otisak istog motiva i copy motion, povlačenje slike ili slova za vrijeme kopiranja kako bi se dobila distorzirana slika.”
Bachrach & Krištofić od “Akcenta” do “Jugotona”
Iste tehnike koristili su u izradi fanzina za grupu Dorian Gray, koji su zajedno s njihovim demom predstavili Jugotonu. “Siniša Škarica, tadašnji urednik izdanja pop-rock glazbe, prepoznao je paket u kojem su glazba, imidž i dizajn bili dio tog total-dizajna koji smo osmislili, a u svemu su nam najviše pomogli Max (Massimo Savić) i Terza (Branko Terzić, bubnjar)”, pojašnjava Sanja. Kasnije je predložio suradnju s elektro-pop grupom Denis&Denis, nakon čega su Bachrach & Krištofić postali stalni suradnici na izdanjima svih žanrova – od Miše Kovača, Kemala Montena, Arsena i Matije Dedića, Prljavog kazališta, Parnog valjka i grupe Film, do Josipe Lisac, Tajči, Novih fosila i grupe Riva.
Njihov rad ujedno je bio i međunarodno prepoznat, o čemu svjedoči priznanje Diamond Music Photo Award za crno-bijele portrete Davora Gopca, Gorana Bregovića i Juru Stublića na natječaju za najbolju svjetsku rock fotografiju 1989. godine – pri čemu su bili u konkurenciji s finalistima svjetske kategorije poput Antona Corbijna s fotografijama za Depeche Mode i Jean-Paula Gaultiera, koji je bio art-direktor i fotograf albuma Nine Hagen.
Vizualni jezik naslovnice
Kad je u pitanju proces dizajniranja naslovnice, Sanja ističe da je on donekle tipiziran zbog zakonitosti formata, ali ipak svaki omot ima svoju priču. “Različite naslovnice vezane su uz glazbu i naš doživljaj, ali i glazbenike te njihovu publiku. Vrijeme i proces uvjetovani su situacijom i mogu trajati od pola sata do pola godine, biti izrazito komplicirani ili potpuno jednostavni – nema pravila.” Pritom nam otkriva kako su fotografije za Oliverov album “Dvi, tri riči” nastale u desetak minuta snimanja ispred zagrebačke Palainovke. “Zapričali smo se pa mu se nije išlo u naš studio. Mario je odradio fotografiranje tog trena i tako su zagrebačke stepenice zamijenile skaline dalmatinske kale.” S druge strane, s grupom Dorian Gray radili su više od godinu dana na kreiranju naslovnice, a s Denisima nekoliko mjeseci, što je rezultiralo ikonskim omotima ploča “Sjaj u tami” (Dorian Gray) i “Ja sam lažljiva”, koji su 1984. godine proglašeni najuspješnijim dizajnerskim ostvarenjem po ocjeni kritičara časopisa “Džuboks” i “Rock”.
Ideje za naslovnicu, kako objašnjava Sanja, ne dolaze samo iz žanra u kojem se izražavate nego iz spoja svega što konzumirate i volite. Kroz utjecaje “proze u trapericama”, odjecima indijske filozofije, pop-kulture i punka, ističe da rad na albumima i promotivnim materijalima ovih dvaju bendova, čiji su ujedno bili i kostimografi, predstavlja sve što su htjeli ostvariti svojim dizajnom.
Pritom su “izvukli one koji su se voljeli fotografirati i sudjelovati” – a to su bili Marina Perazić i Massimo sa svojim provokativnim kameleonskim igranjem uloga i sklonosti ka eksperimentiranju. U tome su, kako dodaje, često stvarali vlastite kreacije od odjeće koja im je bila pri ruci, a isto je bilo i sa šminkom i frizurom. “Sjećam se situacije u kojoj smo Max, Terza i ja, odjeveni u crne suknje skrojene od plastike i prozirne top-majice, našminkani i u crnim visokim čizmama, u pauzi snimanja sjeli na balkon, zapalili cigaretu, pričali i beskrajno se zabavljali dok su susjedi zurili u nas s balkona. Želim da svatko u pravom trenutku života ima barem djelić te potpune osobne i kreativne slobode.”
Budući da je stil glazbe “neodvojiv od vizualnog i modnog jezika”, radom na imidžu benda transformirali su grupu Dorian Gray u art-rock Davida Bowieja i rani USA punk zvuk grupe The Stooges i Iggyja Popa. “Htjeli smo da ovitak ili plakat budu izlošci izvan galerijskog prostora – u izlozima i na zidovima te ulicama diljem bivše Jugoslavije. U tome smo i uspjeli, s obzirom na to da i danas nailazimo na ljude koji nam kažu da im je naš dizajn promijenio život, što je gotovo nevjerojatna spoznaja. Međutim, tada je bilo puno manje informacija koje su imale trajniji učinak na publiku u odnosu na današnje vrijeme.”
Iako apostrofira da se dio ideja dogodi simultano zbog utjecaja jednih na druge, tehnologije i društvenih promjena, neki od njihovih dizajnerskih uzora u to vrijeme bili su nezaobilazni Andy Warhol, Storm Thorgerson, Peter Blake, Roger Dean, Peter Saville, Vaughan Oliver.
“U jednom trenutku bila je prisutna i Margo Chase, koja je dizajnirala Madonnin album “Like a Prayer” i albume Princea, kao i tada sveprisutan grafički dizajner Neville Brody, koji je dizajnirao magazin “The Face”.” Također ističe i Paulu Scher: “Ona je potpisivala dizajn gotovo neprimjetnih tipografskih rješenja klasičnim serifnom fontom, na albumima npr. Boba Dylana, preko ilustrativnih rješenja grupe Boston, do jazza i jazz-funk kompilacija krajem 1990-ih u kojima je zaživio njezin prepoznatljivi tipografsko-dizajnerski stil.”
Da su imali priliku u to vrijeme, u vlastitoj dizajnerskoj kolekciji omota ovog dvojca našle bi se ploče Davida Bowieja, Iggyja Popa, Jimija Hendrixa, grupe Led Zeppelin, Franka Zappe, Briana Enoa, Talking Headsa, Joni Mitchell, Chrissie Hynde, Princea, Blondie, Nine Hagen, Laurie Anderson, Pixiesa, Nicka Cavea, Patti Smith ili, kako kaže Sanja: “Mogla bih nabrajati do sutra!”
Prelazak na digitalne tehnologije i novo društveno-političko uređenje koje je uslijedilo 1990-ih bio je dugotrajan proces koji se reflektirao i na njihov rad. “Nije bilo nimalo jednostavno gotovo preko noći prijeći s gramofona i velikog formata vinilne ploče 30×30 cm na mali digitalni format CD-a (12×12 cm). Trebalo je pet-šest godina da svladamo tehnologiju, a potom savladamo i zanemarimo sve mogućnosti koje su neko vrijeme rezultirale “čušpajzom” od dizajna u tom poratnom razdoblju.”
Od “Spasi znak” do “Istočno od raja”
Tandem Bachrach & Krištofić također djeluje u okviru svoje umjetničke udruge Kultura u umjetnosti koja radi na istraživanju, očuvanju i prezentaciji dizajnerske i industrijske baštine. Projekt iz 2014. godine “Spasi znak!” promiče zaštitu i obnovu starih tvorničkih natpisa, znakova i logotipova na području grada Zagreba kao hommage brojnim dizajnerima i nastavak nekoliko projekata na nezavisnoj sceni, po uzoru na projekt u Berlinu. “Cilj je bio umreženje regije, arhiva znakova i osnutak muzeja, što se, nažalost, nije dogodilo budući da je kultura, a time i dizajn, bačena na marginu te se doživljava kao trošak i luksuz”, kažu. Iako tijekom zadnjeg desetljeća Hrvatsko dizajnersko društvo, Muzej za umjetnost i obrt, ali i brojne udruge, dizajnerski kolektivi i pojedinci/ke rade na promociji i uspostavi povijesti hrvatskog dizajna, ističu da bi trebao postojati Centar za dizajn ili Muzej dizajna kao krovna institucija čiji bi to bio osnovni zadatak. “Često inicijative ovise o pojedincima, a Hrvatska još uvijek nema kulturnu strategiju. Kako onda djelovati na pojedinom polju, poput dizajna, ako nemamo sustavan okvir djelovanja?”
Izložba “Spasi znak” kristalizirala je ideju za izložbu u Tehničkom muzeju Nikola Tesla – “Jugoton – istočno od raja 1947. – 1991.” s ciljem revalorizacije nasljeđa popularne kulture Jugotona odnosno “spašavanja Jugotona od zaborava”. U suradnji s dizajnerom Ivanom Ivezićem kao neizostavnim dijelom povijesti Jugotona s rekordnim brojem omota, kao i bivšim direktorom Mirkom Bošnjakom, hrvatskim diskografom Veljkom Despotom, producentom Sinišom Škaricom, povjesničarkom umjetnosti Jasnom Galjer i drugima, ovaj tandem kreirao je multidisciplinarnu izložbu koja je pobudila regionalni interes: “Kao i kod drugih “bivših” tvornica, dio arhive tvornice glazbe bio je nepovratno uništen. Jedino je fonoteka bila relativno zaštićena, kao dio hrvatskog glazbenog nasljeđa. Posao prikupljanja informacija trajao je oko dvije godine, a projekt je pokrivao sve vizualne aspekte glazbene proizvodnje – arhitekturu, fotografiju, grafički dizajn, dizajn proizvodnog procesa i opreme.” Pritom naglašavaju: “Za razvoj svih ovih segmenata, kao i same glazbe, bilo je sluha vladajućih u komunističkom i socijalističkom uređenju budući da je glazba stvorila zajednički kulturni identitet bivše države i izravno utjecala na porast proizvodnje i potrošnje. Ili riječima skladbe Ive Robića: “… Tata, kupi mi sve!”
Novo doba ploča
Povratak vinila Sanja smatra trendom koji će, kako kaže, kao i svaki drugi imati svoj vijek trajanja. Na pitanje u kojoj mjeri su pozadinski razlozi tog trenda vezani uz percepciju bolje kvalitete zvuka ili ekskluzivnost koju asociramo uz posjedovanje gramofonskih rariteta, odgovara da vinil doista ima distinktivan zvuk u odnosu na druge medije. “Kad smo 1980. slušali albume grupe Joy Division, zvuk je bio pun basova, depresivan, tromo lud. Ista izdanja na CD-u ili preko streaminga zvuče kao new-age kvazi disko. No postoji niz dodataka, hardverskih i softverskih, koji digitalni zvuk usporavaju i čine sličnijim analognom zapisu. Ipak, nestanak vinila sigurno se neće tako skoro dogoditi – i danas možemo kupiti stare, lampaške radio-aparate ili gramofone koji se navijaju iako se svijet giba na ritmu digitalnih valova.” Pritom ističe da su mladi prepušteni online sadržajima gdje “algoritmi uče i nude im ono što su već vidjeli u nekoj malo izmijenjenoj inačici. Njihov je svijet golem, ali i silno omeđen.”
Budući da je nakon 1991. godine suradnja s Jugotonom prerasla u suradnju s kompanijom Croatia Records, s kojom rade i danas, zanimalo nas je koliko su se načini promišljanja dizajna omota gramofonske ploče promijenili u odnosu na prijašnja desetljeća kad se omot ploče mogao smatrati umjetničkom djelom. Sanja odgovara: “Dizajn glazbenih ovitaka mora biti opuštanje, siguran teritorij. Želim misliti da mladi dizajneri/ce i danas uživaju dizajnirajući, ilustrirajući vinile. A ono što me posebno veseli jest velik broj odličnih i odlučnih ženskih autorica dizajna i glazbe na domaćoj sceni.”
S obzirom na njihovu dugogodišnju karijeru, pojašnjava kako su s vremenom postali “zasićeni slikovnim informacijama” te je njihov dizajn sve više počeo karakterizirati minimalistički pristup. “Nekoć smo htjeli da naslovnica govori što više o sadržaju koji se nalazi iza omota. Sada, ta čista ploha (tabula rasa), gotovo prazan prvi list, ostavlja gledateljstvu da ga sami ispišu do kraja nakon što se upoznaju sa sadržajem.”
Stoga ističe da je dizajn prije svega primijenjena disciplina koja podrazumijeva uporabnost. “Sama kartonska ili najlonska vrećica za LP ploču je funkcionalan dizajn. Prve vrećice LP ploča su i bile tipske – jedna te ista podloga, druga boja i drugi naziv. Napraviti dobar dizajn znači kreirati vizualni sadržaj koji komunicira s glazbenim kao njegov prošireni medij; produžetak ideje, ironični odmak, metafora, ilustracija, imaginacija. Nije važna samo estetika nego i primjerena komunikacija između proizvoda, okruženja u kojem je nastao i publike kojoj se obraća.”
Upravo zato zaključuje: “Dobar dizajn trebao bi ponuditi rješenja, ali i mogućnost višeslojne interpretacije. Važna je simbioza svih elemenata koji dovode do finalne verzije proizvoda. Svaki dizajn ima vijek trajanja zbog promijenjenih društvenih i tehnoloških okolnosti. Ali dobar dizajn traje – duže.”
I zato se uvijek rado vraćamo “zlatnom dobu” Jugotona.
Foto: Bachrach & Krištofić
