U izdanju Grazije no.268, koje se bavilo povratkom u prošlost, idealno je bilo zagrebati površinu teme koliko vremenski unazad možemo ići u osudi drugih u ovom našem woke dobu?

Cancel kultura krenula je intenzivno tamo negdje nakon eksplozije #MeToo pokreta. Nije trebalo dugo da se pretvori u monstruoznu verziju sebe same. Na virtualnoj giljotini pronašli su se mnogi istaknuti pojedinci javnog života. Dok su neki za svoje grijehe odgovarali virtualnoj masi, na oltar kajanja prisilno prilagavši svoje karijere iz istih razloga za koje su odgovarali i na zemaljskom sudu s xy godina zatvora, drugima je u virtualnom svijetu izrečen identični pravorijek kao i onaj već spomenutim silovateljima, pedofilima i raznim drugim zlostavljačima. Samo što u stvarnosti nije postojao, niti dan-danas postoji zakon na koji se dotični ili dotična mogao popiknuti, a kamoli ga zvjerski prekoračiti i za to platiti svime što je dosad gradio. Osim možda ako bismo u zakonik uvrstili “nedoraslost tuđim očekivanjima”, “pokvaren moralni kompas” ili “loš smisao za humor”. Svejedno, mnogi su pali.

Transformacija društva, samo u kojem smjeru?

I dok smo koherentnim i manje koheretnim argumentima birali tko prolazi naš moralni sud, a tko ne, istovremeno se sve više mutila ta granica. Dok je Ellen pala jer nije kontrolirala događanja na svom setu i jer je “ismijavala” svoje goste, na tom putu smo nekako odlučili da ista pravila ne vrijede za pimjerice Davea Chappellea, Rickyja Gervaisa ili Jerryja Seinfelda, koji su i sami više puta opasno “plesali” na granici (ne)ukusa svojim humorom (kaže svjetina, ne mi). I u ovom trenuku, u internetskom se bespuću željno iščekuje propust kakvog političara, celebrityja, pa makar i onog s B-liste, kako bi se mediji okupali u plimi klikova, a profili eksplodirali od lajkova i engagementa. Zato ima i onih koji su odlučili otići i korak dalje. Na tom putu stvorili su i novi pojam – “offense archeology”.

(Ne)važnost konteksta

Ovaj hibrid cancel i woke kulture, nimalo ne sluti na dobro u kontekstu boljitka društva iako ga se takvim često predstavlja. U slobodnom prijevodu “arheologija pogrešaka”, jedno je novo zanimanje na društvenim mrežama. Određeni pojedinci koji su osjetili ovaj poziv otisnuli su se na mukotrpan put novog zvanja – rudarenje društvenim mrežama javnih osoba godinama unazad kako bi pronašli barem neki tweet ili status koji može proći pod: “MIZOGINI!”, “SEKSISTIČKI!!!”, “RASISTIČKI!!”, “HOMOFOBAN!!”, “KSENFOBAN”, “ANTISEMITSKI!!”… I dok se s nekima slažemo, poput one da primjerice poželjeti smrt nekome koga ne poznajemo nije neka pohvalna karakterna crta pa stoga, da, najiskrenije više ne želimo više čitati niti slušati o Chrissy Teigen, postoje neke koje padaju u zamku nekontekstualizacije.

Jedan vrlo proširen primjer nekonstektualizacije jest ne uzimanje u obzir faktora nezrelosti, koja hoda ruku pod ruku s nepromišljenošću. Kad smo bili mlađi, uklopiti se bio je zakon veći od bilo kojeg drugog, pa smo izgovarali određene rečenice ili se ponašali na određeni način samo da bismo se uklopili u društvo, bez ikakve kognitivne, emocionalne ili razumne povezanosti s njima. Štoviše, neki od nas su mnoge te situacije i zaboravili koliko nisu imali doticaja s onime što mi zapravo jesmo.

Drugi primjer je segregacija ponašanja koju mnogi od nas prakticiraju i dan-danas, samo je sve manje područja ostalo onima gdje “zidovi nemaju uši”. Ne ponašamo se i ne razgovaramo jednako u društvu roditelja, na poslu, s prijateljima. Danas dvaput razmislimo prije nego nešto napišemo na društvenim mrežama. Ali čak i u 2022. dovoljno je baciti pogled na naše Whatsapp grupe s najbližim prijatelj(ic)ama da bismo shvatili. Netko tko nije dio internog humora ne bi shvatio neku vašu šalu ili komentar na podijeljeni link, a sigurno vam se ne bi pisalo dobro da neke od tih poruka postanu javno dostupne. Bilo da smo se samo žalili na šefa ili kolegicu, ili bacili kakvu neslanu foru “u trenutku.”

Uz to, prije smo naivno vjerovali u apsolutnu benignost društvenih mreža kao običnih zabavnih alata za šale i pošalice s prijateljima koje nitko ne čita osim nas i još deset prijatelj(ic)a. Tko je mogao uopće predvidjeti kako ćemo doći od toga da nam je ultimativni rush  promjena slike na MySpaceu, a najveća drama odabir prvih pet prijatelja, do ovog danas. Zagrebite malo u u 2006. na svom Facebook wallu. Sigurno smo, pronaći ćete statuse koji su doslovno bili namijenjeni samo jednoj osobi, ali naš mozak nije mogao percipirati kompleksnost novog svijeta u kojem smo se našli. A paralelno se publika brojčano širila u višestruke znamenke.

Zločin i kazna

Sada dolazimo do onog zastrašujećeg momenta. Jednom otkriven status iz 2007. godine uništava karijere i cijele obitelji. Bez obzira na ostatak tijeka života nakon tvita u pitanju. Jednostavno je – kazna ne odgovara zločinu, a disproporcije su negdje na razini crno – žuto, vatra – sok od naranče.

Dugoročne reperkusije su te zašto trebamo što prije ugasiti to lešinarsko kopanje po ropotarnici društvenih mreža. Ljudi su ljudi. Grešni, nepromišljeni. I oni dobri i oni loši. Ali oni dobri nam trebaju za izgradnju boljeg društva. Hoće li se oni htjeti boriti, istupiti, politički aktivirati ako znaju da jedna slika bez konteksta može uništiti njihove živote? Bilo tko s trunčicom sumnje u sebe, bojat će se novog života pod svjetlom reflektora. Zašto bi mijenjali gradnju uspješne karijere, brojki na računu i obiteljskog života u tišini sa šansom da se njihova životna kula od karata uruši od najblažeg ljetnog povjetarca jer su nekome stali na žulj? Preostat će nam samo oni besramni beskralježnjaci koji nemaju ništa za izgubiti ili samo imaju obraz debeo k’o džon.

Zato, stanimo na loptu. Prije nego što bacite kamen, razmislite o samom činu i kontekstu. “Stvaranja boljeg društva” ne može počivati na tri lajka i šest ružnih komentara na društvenim mrežama. Štoviše, one same imaju najviše putra na glavi. Nisu li one prve zbog kojih se mladi osjećaju loše, koji ne sankcioniraju uvrede, mobbing i koje mogu čak i na sebe pisati izgubljene ljudske živote? Nemojte im baš toliko vjerovati kad upere prstom u nečijem tuđem smjeru. Znate onu – tri ukazuju prema njima, čak i kad je palac u zraku.