Ime Antonelle Šantek trebao bi prepoznati svatko. I to ne iz nekog posebnog umjetničkog razloga. Već zato što osobe poput nje unose u svakodnevicu posebnu razinu pozitive samim svojim postojanjem ali i nastojanjima promijeniti okolinu u kojoj živimo
Kad sam prvi put čula za ime Antonelle Šantek, to je bilo u kontekstu rada u udruzi Fajter. Rad ove mlade djevojke u tandemu s jednom divnom dušom kakva je Mile Mrvalj, toliko mi se udomaćio u mislima, da su mi bili među prvima koje sam stavila na popis kad smo pripremali aktualno tiskano izdanje Grazije posvećeno ljudima koji se trude ovaj svijet oko nas učiniti barem nešto pozitivnijim i boljim. Nakon odrađenih intervjua i mnoštva inspirativnih rečenica o životu i svijetu koje smo čuli od te divne skupine ljudi, i dalje su mi se neki od njih nervozno vrmzali u podsvijesti – kako im što prije ponovno dati medijski prostor? Kako dati svoj doprinos tome da domaći medijski prostor kroje ljudi i priče koji zaista mogu oplemeniti naše živote?
Na sreću, kod Antonelle nisam trebala dugo tražiti način kako da je opet ugostim na stranicama Grazije, štoviše, mnogi od vas su već vrlo vjerojatno primijetili njezine radove na zagrebačkim ulicama. Ovog puta, predstavljamo je kroz njezin umjetnički rad, rad koji je ponovno obojan aktivizmom i željom da u ovaj svijet unosi pozitivu ili da nam barem na tren razvuče osmijeh na licu šetajući, trenutno, osjetno praznijim zagrebačkim ulicama. No krenule smo od početka. Upitala sam ju, otkud umjetničke tendencije?
“Ljubav prema umjetnosti traje već dugo, prvo kod odrastanja to je bila muzika, krenula sam slušati rock, nakon toga susret s prvom kazališnom predstavom u Teatru Exit Shakespeare na Exit, koja je bilo nešto totalno drugačije od svega što sam do tada gledala, znam da sam pomislila „kaj je ovo kazalište ? ja sam mislila da je to dosadno i za starce.” smije se Antonella.
“Zatim sam krenula izlaziti u Mediku, i krenula tamo na prve izložbe, tu su izlagali ulični umjetnici i alternativci, odmah su mi se svidjeli radovi, baš po mome ukusu. Van okvira, autentični i divlji.” To sve ju je nagnalo da se potrudi pronaći svoj stil te pomoglo da pronađe način kako izraziti svoju unutrašnjost a istovremeno smiriti um. Od umjetnosti voli sve, od živog performansa, do likovnih radova, “…samo da postoji emocija, bez obzira na formu.” Kao najdraže umjetnike nabraja Banksyja, radi aktivizma kroz uličnu umjetnost, i Pabla Picassa zbog svestranosti i autentičnosti.
“Kreativnim se radom bavim negdje desetak godina, nisam završila nikakvu umjetničku školu niti sam iz umjetničke obitelji. Samo mi je došao poriv jedno ljeto i nikad nisam stala, pratila sam dobar osjećaj. Zar nije to fantastično? Mi smo samo kanali za umjetnost, koja je toliko mistična i neuhvatljiva.”
“Već u početku sam voljela razne podloge od kartona i daski. Sve što je nekako trošno i iskorišteno meni ima dušu i neka priča stoji iza toga. Bila sam i neko vrijeme skejtala, tako da mi se tu javila ljubav prema graffitima i uličnoj umjetnosti, oslikavala sam i skateboard daske. Krenula sam i na nekoliko radionica, na razne izložbe, htjela sam naći neki svoj smjer. I željela sam na svoj način doprinijeti umjetnosti.”
Ta neutaživa želja za kreativnim stvaralaštvom dovela ju je do samostalnog projekta, Lutajuća knjiga, koji ste vrlo vjerojatni primijetili na zagrebačkim ulicama. Znate one, šarmantne postere koje kao temelj imaju istrgane stranice knjiga, divno oslikanih i još divnijih poruka? E, iza toga stoji Antonella, koja kaže kako je na ideju došla spontano, kao i svaka njezina druga ideja kako joj dođe.
“Pitala sam se može li ulična umjetnost biti ženstvena i romantična. Istovremeno, počela sam izrađivati čestitke za rođendane od starih knjiga kao podloga i tako je došla ideja da probam to staviti na ulicu, čisto iz osobnog poriva. Činilo mi se zabavnim i malo opasnim pa me to privuklo.” Radovi su suptilni i uklapa ih u prostor, što gleda kao kazališnu uličnu scenografiju. Kaže kako joj rad nije gotov dok ga ne stavi na ulicu. “To s ulicom je posebna stvar. Barem meni, jako je uzbudljiv proces, uvijek osjećam mali strah i uzbuđenje.” smije se, ”ali nešto me tjera da i dalje lijepim po gradu. Volim napuštene prostore, uništene zidove i male razrušene detalje grada. Meni je to vizualno prelijepo, a i ima mi neku težinu neku priču, znam i stavljati pored meni dragih kazališta ili nekog mjesta iz osobnog sjećanja. Krenula sam iz centra grada i širim se polako po svuda. Ja sam zaljubljena u Zagreb.”
Kad je došao trenutak osmišljavanja imena, željela je da to bude njezin mali tajni projekta, i odabir je pao na Lutajuću knjigu. Lutajuća jer je ona lutajuća, a knjiga je se radi o istrgnutim stranicama knjiga. “Knjige su promijenile moju svijest, a time kompletno moj život. Počela sam čitati nakon srednje škola, dotad sam kampanjski učila i čitala. Nisam se snašla u školi, ni u društvu, a ni u životu. Bila sam divlja, jako autodestruktivna i depresivna, nisam znala tko sam i što radim na ovome svijetu.” iskrena je Antonella.
“Volim duhovne, metafizičke knjige, knjige osobnog razvoja, pročitala sam sigurno preko 200 knjiga , neke i po nekoliko puta. To je zapravo moja najveća strast – osobni razvoj, iz kojeg je sve proisteklo i udruga i moja umjetnost i život koji danas živim. Zapisujem svoje misli, pišem dnevnik, već sad razmišljam na neki drugačiji način, svjesno se fokusiram na ono što želim živjeti i kakvim svijetom želim biti okružena, pa mi dođu afirmativne rečenice. ”
Kaže kako se iznenadila reakcijama ljudi te da nije očekivala da će toliko ljudi primijetiti njezine radove. “Počela sam i prodavati radove na raznim umjetničkim uličnim projektima. Prvi put kad sam izlagala sve sam prodala kroz sat vremena, došla doma i zaplakala kao beba od zahvalnosti i šoka… Drago mi je da nekoga razveselim koliko i mene veseli taj proces rada. Ljudi su u potrazi za ovakvim jednostavnim stvarima koji hrane dušu.”
Antonella priznaje da joj uz knjige najviše kazalište hrani dušu. “Kazalište je spoj ljudi i umjetnosti, a to su moje dvije najveće ljubavi. Tamo sam se prvi puta u životu osjećala kao da sam došla kući, to je jedino mjesto gdje ne lutam i gdje sam potpuno u trenutku sada i ovdje. Kazalište me odgaja i mijenja kao čovjeka i kao umjetnicu. Od glumaca učim što znači predanost, od teksta učim kako se kroz godine mijenja forma ali ne i duboko duhovno značenje, odnosno koliko si čovjek kroz povijest postavlja ista pitanja) a kroz samu izvedbu učim da je svrha umjetnosti da se kreće među nama kao jedan organizam, od srca do srca.“
Fotografije: Inia Herenčić Photography, Privatna arhiva
