Mlada savjetnica za tugu prošle je godine pokrenula Instytut Dobrej Śmierci s ciljem mijenjanja svijesti o pogledu na smrt i rada na sebi tijekom tugovanja. Zbog svojih inovativnih praksi, smjestila se i na Forbesovoj listi 100 Women of The Year, odmah pokraj Kamale Harris, Alexandrije Ocasio-Cortez, Grete Thunberg i Olge Tokarczuk. Za Graziju je s nama podijelila kako možemo promijeniti osjećaje i reakcije kad je o tuzi riječ i zašto je još uvijek tabu
Kad je riječ o smrti voljenih osoba, rijetko tko je sretan a da ne zna kakav je to točno osjećaj koji nam se privuče i ostane s nama do kraja naših života. Sličan osjećaj prati i one koji pokušavaju utješiti osobu koja je ostala bez nekoga, a svi se zajedno, kad dođe taj težak trenutak, “uhvatimo” kojekakve nepisane knjige koja nam tumači kako se sada ponašati. Riješiti logistiku, plakati u tišini, oko godinu dana, nositi crninu. Mladi ne, zreliji svakako. Koja je hrana primjerena za karmine, koji osmijeh (lagani, nikako da se vide zubi). A koliko je tek o smrti teško govoriti, o načinu na koji oplakujemo svoje najmilije katkad još teže – tabu koji se veže uz ono “što nam se u nekom trenutku svima sprema” upravo naša sugovornica Anja Franczak, koja je rodom iz Hrvatske, želi razbiti kao prva “suputnica tugovanja” u Poljskoj.
“Tuga nije “bolest” ili “poremećaj”, koji treba liječiti. Tuga je egzistencijalno i duboko iskustvo te je dio svakog ljudskog života. Nakon gubitka voljene osobe, većini ljudi terapija nije potrebna. Ono što nam treba jest siguran prostor, u kojemu možemo izraziti svoje misli i osjećaje, a drugi će nas vidjeti i prihvatiti. Nažalost, trenutačno u našoj kulturi mnogi ljudi ne dobivaju ovu vrstu podrške, ali umjesto toga, doživljavaju duboku usamljenost u svojoj tuzi, barem nakon nekog vremena.
“Obično odmah nakon gubitka većina ljudi primi sućut i podršku obitelji i prijatelja. Ali nakon nekoliko mjeseci, postoje određena očekivanja kako je vrijeme da se to “prebrodi” i da se “krene dalje”. Ovaj pristup prema tuzi usmjeren na zadatke stvara golemi pritisak. Tuga nije problem koji treba riješiti. To je iskustvo koje treba nositi.” Za koncept “suputnice tugovanja” saznala je doživjevši vlastitu paralizirajuću emocionalnu bol, ali i nemoć u svome okruženju. “Prekretnica u mom životu bila je moja vlastita tuga nakon pobačaja. Ljudi su me pokušavali razveseliti rečenicama poput: ‘Na ovo moraš gledati racionalno’, ‘Mlada si, imat ćeš opet bebu’ ili ‘Sad barem znaš da možeš zatrudnjeti, to je dobro!’ Ljudi to govore s dobrom namjerom, ne shvaćajući da uopće ne pomažu. Umjesto da prepoznaju vašu bol, ljudi vas pokušavaju razveseliti sugerirajući da situacija zapravo nije tako loša. Kao rezultat toga, počinjete imati nedoumice u vlastite osjećaje i pomislite da nešto nije u redu s vama. U stvarnosti je nešto duboko pogrešno s načinom na koji naša kultura reagira na tugu!” Radeći s terapeutom, a onda i sa savjetnikom za tugu, naučila je puno o vlastitoj tuzi, počela razumjeti te mehanizme i proučavala teorije tuge, psihološke modele i kulturne prakse te se polako usmjeravala prema odluci da je to ono što želi raditi. Jednogodišnji trening u njemačkom Heidelbergu, gdje već postoji razvijena mreža institucija koje školuju savjetnike za tugu, kako kaže, za nju je bio revolucionarno iskustvo.
“Danas sam profesionalna savjetnica za tugu. Radim s ljudima pojedinačno i u malim grupama, držim predavanja i radionice, a također educiram terapeute i osoblje hospicija”, kaže skromno Anja, koja je sredinom prošle godine osnovala Instytut Dobrej Śmierci, odnosno “Dobre smrti”, koji aktivno mijenja naš stav prema kulturi žalovanja i koji ju je smjestio među sto žena godine prema Forbesu.
“Prethodne generacije često su imale jasno definiran niz tradicija i rituala za vrijeme žalosti. Tradicionalni okvir s postavljenim pravilima i postupcima može biti od pomoći jer nam daje strukturu i orijentaciju, posebno u vremenima gubitka i krize. S druge strane, tradicionalna očekivanja mogu naštetiti kad osjetimo da nisu u skladu s našim vrijednostima, potrebama i svjetonazorom. Po mom mišljenju, moramo preispitati svoje tradicije i pronaći njihovo novo razumijevanje. Kada se tradicije držimo samo radi očuvanja, ona se može pretvoriti u poznatu, ali u osnovi besmislenu vrstu folklora. Međutim, većina tradicija ima dublje značenje, vrijednu funkciju. S obzirom na to da proces žalovanja često uključuje i logistiku (poput organizacije pogreba, putovanja, novca), sve to pomalo djeluje automatizirano i kao da nemamo vremena uopće baviti se činjenicom da se nešto što nam mijenja život iz temelja upravo dogodilo. Ako nisu u stanju sve to odraditi ili im je previše, pojedinci misle da tuguju na “pogrešan način”. No Anja kaže da krivi put do tuge ne postoji, ali postoje očekivanja koja istu čine puno težom. “Jedno od tih očekivanja je da emocije treba kontrolirati, a ne izraziti. Gdje je prije nekoliko desetljeća glasno lamentiranje na sprovodima bilo kulturna norma, danas imamo ljude koji su se smirili sredstvima za smirenje. Onda smo poštovali godinu dana žalosti, a danas mislimo da su simptomi tuge koji traju duže od dva tjedna patološki – to je granica koja je trenutačno naznačena za “normalnu tugu” u sklopu DSM5 (Dijagnostičkog i statističkog priručnika za mentalne poremećaje). Po mom mišljenju, to je suludo. Ono što nam treba u tuzi jest mogućnost da iskusimo i izrazimo svoje osjećaje a da nas drugi ne osuđuju, ne kritiziraju ili ne pritišću. Ako nemamo siguran prostor za svoju tugu, tada se tuga može pretvoriti u depresiju.” To se može spriječiti shvaćajući da u našem društvu stvarno postoji nepisano pravilo kako se o smrti ne razgovara, a Anja tvrdi da je bojazan od takve velike nepoznanice sasvim normalna.
“U našem društvu vidim ne samo duboki strah od smrti nego i strah od razgovora o njoj, što je rezultat obrazovanja i kulturnih normi. “Gurnuli” smo temu smrti u mračni kutak i pokušavamo je ignorirati. Taj mračni kutak, taj skriveni dio našeg života savršeno je tlo za razvoj straha. Puno sam puta iskusila da otvoreni dijalog djeluje umirujuće.”
Na pitanje misli li da je proces tugovanja iz temelja promijenjen 2020. godine, kad je puno ljudi koji su umrli od korone postao samo dio statistike, a cijela je ceremonija bila ili zabranjena ili ograničena, Anja je fascinirana kako smo kao društvo snalažljivi. “Za mnoge ljude pandemija duboko utječe na njihov proces tugovanja. Mnogi od nas nisu se mogli oprostiti od svojih najmilijih, ni u bolnici ni u pogrebnom poduzeću. To može biti traumatizirajuće iskustvo. Smrt bliske osobe uvijek se neko vrijeme osjeća nestvarno, ali u trenutačnoj situaciji proces razumijevanja stvarnosti može se dodatno produžiti. I što je najvažnije, presudni dio podrške sada je ograničen: mogućnost okupljanja kao zajednice i brige o drugima. Ovo je stvarno teško vrijeme. Fascinirana sam kad vidim kako ljudi stvaraju alternative i nove mogućnosti online. Naravno, virtualni grupni sastanak na Zoom platformi nikad ne može zamijeniti pravo okupljanje – ali i to je bolje nego ništa! Nakon smrti klijentove partnerice, moji klijenti pozvali su njegove prijatelje na online sastanak. Svi su zapalili svijeće ispred svojih ekrana i počeli dijeliti priče i sjećanja. Možda nije bilo savršeno, ali bilo je vrijedno.” Jer tuga, koju nam je katkad teško prigrliti, jest podsjetnik na ljubav, poštovanje i osjećaje, koji su također u našem tkivu, a u njega su, poput DNK, zauvijek zapisani naši najmiliji.
Fotografija: Agata Grzybowska
