Kroz razgovor s kustosicom Anniinom Koivu istražili smo može li dobar dizajn doista promijeniti način na koji živimo i osjećamo se – kako u vlastitom prostoru tako i u zajednici kojoj pripadamo
SREĆA. Toliko puta opjevana, ukoričena u brojne priručnike koji nam obećavaju kako do nje doći u deset koraka, ekranizirana u bezbroj happily ever after narativa. Ako pitate znanstvenike, postoji i matematička jednadžba za sreću. Istraživači s University Collegea London godine 2014. sveli su je na jednostavnu formulu: sreća ne ovisi o onome što imamo, nego o tome u kojoj mjeri stvarnost ispuni ili nadmaši naša očekivanja. No sreća nema isto značenje za svakoga od nas – ono uvelike ovisi o našem habitusu i proživljenim iskustvima. Kako ističe Koivu, filozof i društveni reformator Jeremy Bentham još je u 18. stoljeću razvio “Felicific Calculus” – metodu za mjerenje količine zadovoljstva ili boli koju bi mogla uzrokovati određena radnja kao način za usmjeravanje naših odluka.
“Gledajući na potragu za razumijevanjem sreće koja seže sve do Aristotela, gotovo se čini kao potraga za svetim gralom – samo što umjesto vječnog života tražimo obećanje doživotne sreće.” Središnja izložba prošlogodišnjeg Helsinki Design Weeka, koju je kurirala Koivu, o sreći promišlja na drukčiji način – iz perspektive dizajna, istražujući “mogu li bolje dizajnirani objekti, situacije i iskustva utjecati na dobrobit (well-being) i sreću, ili ih dodatno poboljšati.” Iako nam ne daje eksplicitan odgovor na pitanje zašto je Finska već osmi put zaredom rangirana kao najsretnija zemlja prema UNovom “World Happiness Reportu”, objašnjava da je sreća, promatrana kroz prizmu dizajna, isprepletena u svakodnevnim rutinama – i to često kroz “male, naizgled jednostavne stvari” – strukturu gradova i načine na koje se zajednice okupljaju.
Sretni – čak i u mraku
Kad pomislimo na Finsku, prve asocijacije nerijetko su hladnoća, snijeg i – mrak. Čak i na krajnjem jugu, gdje tijekom zimskih mjeseci dan traje tek šest sati, život u takvom okruženju zvuči više depresivno nego poticajno za slavlje (posebno za one razmažene mediteranskim suncem). U tekstu za New York Times, Frank Martela, psiholog i istraživač sa Sveučilišta Aalto, sažeo je finski način života u jednu riječ. Sisu – ili “nepokolebljiva odlučnost u suočavanju s teškoćama”, poput dugih zimskih mjeseci.
Kada dizajn briše granice između estetike i empatije, tada prostor postaje više od arhitekture – postaje iskustvo življenja
U prijevodu, možda Finci ipak nisu sretniji od nas, nego samo imaju razumnija očekivanja. A ako se ta očekivanja ne ispune, jednostavno nastave dalje – bez lamentiranja. Za Koivu, bitna je također i određena doza fleksibilnosti i realizma. “Možda zato što priroda ima tako dominantnu ulogu u nordijskom životu manje postoji želja za time da se njome dominira, a više volja za pronalazak načina kako živjeti u skladu s njom – što, vjerujem, potiče određenu poniznost. Drugim riječima: živi i pusti druge živjeti.”
Ovu duboku povezanost i balans s prirodom ističe i Teemu Kiiski, izvršni direktor Finnish Design Shopa (go-to online adrese za ljubitelje finskog dizajna) u intervjuu za Forbes. Smatrajući da je ključ upravo u finskoj predanosti poboljšanju svakodnevnog života kroz promišljen dizajn s kojim ljudi odrastaju od najranije dobi (od prepoznatljivih tkanina brenda Marimekko do namještaja Arteka), napominje da finski dizajn nikad nije bio upadljiv, nego bezvremenski u svojoj praktičnosti i pažnji prema detaljima – uvijek s čovjekom u središtu.
“Ova svjesnost i osjećaj dostatnosti jasno su prisutni u nordijskim zemljama”, dodaje Koivu. “Alvar Aalto savršen je primjer: njegova je arhitektura bila humanocentrična, osmišljena tako da se stanovnici osjećaju ugodno, a ne preplavljeno teatralnim arhitektonskim gestama. Finski arhitekt Juhani Pallasmaa to je prekrasno opisao kroz Aaltove različite dizajne kvaka za vrata: “Kvaka na vratima prvo je rukovanje sa zgradom.” Doista postoji duboka povezanost između izgrađenog okoliša i onih koji ga doživljavaju.”
Kinds of kindness
Ovaj odnos također se ogleda i u interakcijama unutar same zajednice. U okviru izložbe, poseban fokus bio je stavljen upravo na finski koncept talkoo, odnosno događaj koji okuplja cijelu zajednicu kako bi brinula o nečemu što zajedno posjeduju ili kako bi riješili zajednički problem.
“Djela dobrote i suradnje smatraju se nekima od ključnih čimbenika osobne sreće – a posljedično i sreće šire zajednice”, objašnjava Koivu, dodajući da se ovu finsku tradiciju može slobodno prevesti i kao zajednički volonterski rad. “Korijene vuče iz ruralnog života, u kojem su samodostatnost i međusobna pomoć bili ključni za preživljavanje. Susjedi bi se okupljali kako bi zajedno popravljali krovove, fasadirali kuće, pospremali sijeno, čistili snijeg, uređivali dvorišta u proljeće ili raščišćavali šumske staze. Danas se ta tradicija prenosi kroz zajedničko vrtlarenje u susjedstvu, repair café radionice ili pomaganje prijatelju pri selidbi – nakon čega obavezno slijede pizza i pivo”, opisuje Koivu taj društveni ritual, nadovezujući se na ideju filozofa Francisa Hutchesona iz 18. stoljeća koji je pojam sreće povezao s građanskom odgovornošću.
“Ta ideja da sreća nije samo osobno zadovoljstvo nego i doprinos zajednici, čime postavlja sreću iznad individualne razine – na onu kolektivnu, kasnije je nadahnula autore američke “Deklaracije o neovisnosti”.”
Iako se ta ideja s vremenom pomaknula prema individualizmu, Koivu ističe da, barem u Europi, sreću ponovno promatramo kao zajedničku odgovornost.
Sretan i društven grad
U tom smislu, mogli bismo reći da urbani prostor postaje odraz kolektivne brige. Helsinki je zasigurno grad čiji je urbani okoliš – promet, infrastruktura, dizajn i društvena dinamika grada – kreiran s idejom da se njegovi stanovnici (i posjetitelji) osjećaju ugodno, odnosno s ciljem postizanja “urbane sreće” – koja izravno utječe na njihovu dobrobit, kvalitetu života i osjećaj zadovoljstva te povećava otpornost zajednice na krize.
Kako napominje Koivu, dobar dizajn može se odnositi na dobro osmišljen javni prijevoz, sigurne biciklističke staze, pa čak i oblik rubnjaka. No, s druge strane, kad tih elemenata nedostaje ili su loše izvedeni, vrlo brzo postajemo frustrirani svojim okruženjem.
“Talijanski arhitekt Ernesto Nathan Rogers još je 50-ih godina 20. stoljeća rekao da dizajn mora obuhvatiti sve – “od žlice do grada” – naglašavajući širinu dizajnerskog djelovanja. Tek kad obratimo pozornost i na najmanje detalje, možemo oblikovati gradove koji su istodobno funkcionalni i lijepi – prostore koji nas, naposljetku, čine sretnima.”
“Dobar dizajn nije pitanje stila, nego pažnje. Onog trenutka kad dizajn postane neprimjetan – tada znamo da funkcionira.”
Stoga ne iznenađuje da UN kontinuirano zagovara uključivanje “sreće” u razvojne politike, kao i da danas postoji međunarodan WELL Building Institute koji izdaje WELL Building Standard – certifikat koji zdravlje i wellness postavlja u središte odluka o dizajnu i gradnji. A s obzirom na potrebu jačanja otpornosti naših gradova i zajednica u kontekstu klimatske krize, ova će tema u nadolazećim godinama postati sve relevantnija. Helsinki svakako predstavlja primjer urbanog dizajna koji drugi gradovi mogu slijediti, pri čemu je lako replicirati prioritizaciju zelenih površina, integraciju knjižnica i kulturnih centara kao “građanskih dnevnih soba” (primjerice, nova knjižnica Oodi koju potpisuje studio ALA Architects) te naglasak na urbanom kretanju pješice.
Međutim, Koivu također apostrofira važnost malih intervencija – onih lokalnih, senzornih detalja koji grad čine “mekšim”.
“To su mjesta za sjedenje, kafići na otvorenom, šetnice, stepenice i krovovi, dodatne klupe, uklanjanje ograda, prostori za spontanu vegetaciju, dobro oblikovani pločnici i prijelazi, pa čak i biciklističke staze dovoljno široke za razgovor. Sve su to elementi koji boravak na otvorenom čine ugodnijim i potiču ljude na zajedničko provođenje vremena – čime doprinose stvaranju društvenih gradova.”
Trajnost i održivost
Međutim, što se događa kad u obzir uzmemo algoritme društvenih mreža koje oblikuju naš svakodnevni život i neprestano kreiraju nove potrebe koje je potrebno još brže zadovoljiti?
Nešto što nas možda usrećuje danas, sutra svoje mjesto već prepušta nekom novom Instagram ili TikTok trendu. Za Koivu, potrebno je prije svega jasno razumjeti problem s kojim se suočavamo – prije nego što dobar dizajn to znanje pretvori u iskustvo življenja, odnosno u opipljiva rješenja. A u Finskoj, ta dizajnerska rješenja prije svega su održiva budući da promicanje ekološki odgovornih izbora leži u samom temelju finskog dizajna. Fokus je na predmetima koji mogu odoljeti testu vremena. Kako ističe Koivu: “Trajan predmet nosi priče. Postaje dio našeg života, a ne nešto što se odbacuje. Održivost nije samo ekološki nego i emocionalni izbor.”
Upravo su zato govornici na otvorenju izložbe isticali važnost iskustva prostora – onoga koje potiče kontakt, bliskost i prisutnost “u trenutku”. Taj se osjećaj reflektirao kroz same eksponate izložbe, poput prepoznatljive žarkonarančaste klupe helsinškog metroa, Aaltove kvake za vrata ili tzv. ogovaračkog zrcala. “To se zrcalo, postavljeno na pročelja kuća iz 19. stoljeća, koristilo tako da su stanovnici mogli iz svog doma diskretno baciti pogled na ulicu i prolaznike. Povezivalo je starije osobe, često vezane za dom, sa životom koji se odvijao vani – a ujedno im je omogućavalo da paze na djecu koja su se igrala na ulici. Mogli bismo ga nazvati pretečom CCTV nadzora – samo što je, umjesto anonimnog promatranja, služilo povezivanju zajednice.”
Te male, često zaboravljene geste pokazuju važnost dizajna u oblikovanju naše svakodnevnice i odnosa s drugima – čak i kad je riječ o predmetima kojima ne pridajemo toliku pažnju. Kao što ogledalo može postati objekt povezivanja – tako, primjerice, šalica za kavu s razigranim Marimekko uzorkom ili upečatljivo HAY posuđe mogu postati sinonimi za trenutke opuštanja – bilo u samoći ili u druženju s prijateljima.
Stoga, da odgovorimo na pitanje iz naslova: Možemo li dizajnirati sreću? Možda ne u potpunosti – ali možemo dizajnirati svijet u kojem ju je lakše pronaći.
Foto: PR – Helsinki Design Week/@justushirvi
