Nagrađivana redateljica dokumentarnih filmova Alice Diop predstavlja se hrvatskoj javnosti filmom We/Mi na ZagrebDoxu, kojim nas vodi kroz prigradske prostore i suočava sa stvarnosti
Alice Diop rođena je u predgrađu Pariza. Njezini filmovi, koji propituju francusko društvo i njegovu kulturnu raznolikost, prikazani su na festivalima uključujući Cinéma du Réel u Parizu, BFI London, Karlovy Vary, Viennale i festival dokumentarnog filma u Lussasu u Francusko. Njezin dugometražni dokumentarac La Permanence osvojio je glavnu nagradu u Cinéma du Réel, dok je njezin kratki film Vers la Tendresse osvojio francusku filmsku nagradu César za najbolji kratki film 2017. Uskoro njezin odličan dokumentarni film We možemo pogledati i na ZagrebDoxu, koji nas vodi na putovanje urbanim vlakom koji prolazi kroz Pariz i okolicu.
Višestruko nagrađivana redateljica dokumentarnih filmova Alice Diop vodi nas kroz ove prigradske prostore i suočava nas s nekim od lica i priča od kojih su sastavljeni. Izolacija, diskriminacija i nostalgija za hijerarhijama, naslijeđeni iz monarhijske prošlosti… Podjele opsjedaju sadašnjost Francuske, ali ljudski poriv za davanjem i primanjem tvrdoglavo se uvlači u svaku situaciju, promatranu ili potaknutu. Ususret projekciji njezinog filma We na ZagrebDoxu, koji počinje 3. travnja, prenosimo dio zanimljivog intervjua s Alice Diop, a razgovor je vodila Caroline Zéau.
Uvodna sekvenca filma je tajanstvena, neočekivana i poziva nas da pobliže pogledamo pozadinu…
Ova sekvenca je simbolična, ona daje skicu za cijeli film; lovac na straži i jelen i gledaju i promatraju se; vidimo dva svijeta u međusobnoj prisutnosti koja izazivaju fascinaciju, želju, strah, uznemirenost… I cijeli film je pokušaj da se približimo, da odvojimo vrijeme da se drugi približi, da vidimo drugoga – ne samo izdaleka, dalekozorom, ali izbliza. Lovac također izražava sklonost filma prema empatiji. Imam empatiju prema Marcelu, mislim da film to pokazuje, a ja ne bih uspjela dovršiti film da nemam, iako je istina da nemamo puno toga zajedničkog. Snimanje lova iz njegove perspektive značilo je da ga u tom trenutku učinim svojim saveznikom.
I nadam se da ljudi mogu suosjećati s čovjekom, Ismaëlom, koji živi u svom kamionu i govori nam što znači biti imigrant 2021. godine, dok je, kad su moji roditelji stigli u Francusku, nešto bilo moguće, ali ta mogućnost je danas nemoguća. I nadam se da će se ljudi moći osvrnuti na ono što je izgubljeno, na one koji nam nedostaju, jer mislim da je moj otac s 40 godina koliko je proveo u Francuskoj obogatio pojam toga što znači biti Francuz.
Zbog načina na koji kamera odvoji vrijeme da pogleda Ismaëla kada ujutro ustane i popije kavu, on nije sveden na stereotip imigranta bez dokumenata. Odjednom, zbog fokusa na licu, on nije samo još jedan imigrant bez dokumenata, već netko tko je uistinu viđen. Budući da je s njim dok se bori protiv hladnoće u svom kamionetu, čuje njegov nevjerojatan telefonski poziv majci, svi su ti detalji ono što ga čini nekim tko nadilazi obično i trivijalno kako bi dosegao univerzalno.
Uključivanje kućnih videozapisa vaše obitelji u dokumentarni film duboko je dirljivo i vrlo je politički. Zašto je u filmski projekt bilo važno unijeti osobno?
Morala sam se smjestiti unutar ovog “mi”. Bilo je jako važno reći odakle dolazim. Da sam samo replicirala Masperovu metodu, napravila bih sociološki film. I zapravo, tako smo počeli – isprva nisam bila u filmu. Na početku sam Maspera shvatila doslovno: ispričati priču o Francuskoj slijedeći ovu liniju podzemne željeznice. Ali nešto je nedostajalo. I kada sam pristala biti u filmu, odjednom sam pronašla nešto više, bila sam u središtu svoje želje da snimim ovaj film: da potvrdim da su moji obiteljski arhivi dio ove priče, ove povijesti. I u ime mojih nestalih arhiva, svih trenutaka koji nisu snimljeni, u ime svega što je nestalo, htjela sam prikupiti tragove drugih ljudi, drugih života.
Susret s Pierreom Bergouniouxom omogućio mi je da ostvarim univerzalnu želju „dati glas ljudima skromnih sredstava“, što je projekt We. Pročitala sam njegov članak u kojem je rekao da je postao pisac kako bi ispravio nestanak svog djetinjstva, što je bilo zanemareno jer se Corrèze smatra mjestom gdje se ništa ne događa, mjestom o kojem se nije pisalo. Ne govoriti o njegovom djetinjstvu značila je da je “dvaput umro”. Taj izraz smatram veličanstvenim: ideja da oni koji nisu snimljeni ili o kojima se ne piše umiru dvaput jer ne ostavljaju trag.
Osjećala sam da je to smisao onoga što radim intuitivno od filma do filma. Uspoređivanje snimaka mise u spomen na smrt Luja XVI – ljudi koji su 250 godina dolazili čuti o njegovoj ostavštini i koji mu odaju počast s takvim emocijama i intenzitetom – sa slikama mog oca, jedinim tragovima koje imam o njemu, način je da se ustvrdi da je činiti lice moga oca dijelom francuske kolektivne povijesti jednako važno kao i očuvanje sjećanja na kralja.
Također mogu prihvatiti suze i emociju ove žene koja oplakuje smrt svog kralja, iako je to za mene zapanjujuće i egzotično, i mislim da će puno ljudi koji nemaju predstavu o životu imigranta biti ganut mojim ocem kad kaže da se o njegovom životu nema što reći. To je projekt filma: ispraviti nepravdu učinjenu svim ljudima koji su zanemareni i dati glas “malim životima”. Životi koji su netragom nestali, kao i moji roditelji. Čak mislim da je nesvjesna želja iza filma bila da u njega mogu uključiti jedine preostale tragove postojanja moje majke.
Tako opsesivna potreba da se skupljaju i čuvaju tragovi svih tih života, da se spriječi njihov nestanak i da se arhiviraju u francuskoj povijesti. Da pošalju snažnu i političku poruku da su oni dio toga. Stavljanje Luja XVI. i mog oca rame uz rame je provokacija koja kaže da smo ovdje, da ne idemo nikamo, a naša sjećanja će se i dalje gomilati. Opsjednuta sam razbijanjem i ponovnom izgradnjom nacionalnog narativa, sudjelovanjem u izgradnji novog narativa – žive, dinamične, nedovršene pripovijesti. To je ono što radim u svojim filmovima. Dovodim u pitanje sve francuske mitove i mistifikaciju republike. A banlieue (franc. predgrađe) je laboratorij ove krize, ali u konačnici pravi projekt je sudjelovati u prepisivanju nacionalnog narativa.
Sve svoje filmove snimili ste u banlieueu, a dekonstruirali ste sliku koju imamo o tome. Koji je to banlieue? I kako nam kino može pomoći da ga razumijemo?
Zapravo, film nije samo o banlieueu. Lov, Bergounioux, ljudi koji glasaju za krajnju desnicu, predgrađa srednje klase, banlieue velikih stambenih projekata, moj otac, kraljevi Francuske, momci iz haube, djeca, svi su integrirani u moje “mi” na jednaka osnova; to je otvoreno “mi”. A polazeći od geografskog prostora koji je banlieue, film propituje suvremena društva. S jedne strane dovodi u pitanje reprezentaciju banlieua, jer tamo gledam običan, svakodnevni život, a to je već politički čin. Jer danas snimiti film o predgrađu znači prilagoditi se stereotipima i očekivanjima.
Stoga se želi osujetiti ta očekivanja, ali i pozicionirati se u tradiciji filmaša i fotografa poput Pialata ili Doisneaua. Uvelike su me inspirirali fotografi iz DATAR-a (Međuministarska delegacija za planiranje i razvoj i regionalnu atraktivnost), koji su 1980. godine bili zaduženi da predstave sliku banlieua u određenom trenutku. Čisto dokumentarni aspekt We dio je ovog procesa subjektivnog preispitivanja slike banlieua kako bi se ispitalo kako je ona predstavljena.
Ali, opet, tema filma nadilazi banlieue. Tijekom protesta protiv rasizma koji su se održavali diljem svijeta nakon smrti Georgea Floyda, bio sam duboko dirnut i utješen kad sam vidio francusku mladež na ulicama, bijelce, crnce, Arape, Azijate, dvadesetogodišnjake, svi Francuzi, rođeni ovdje, s ovdašnjim korijenima i koji su složno zahtijevali pravo na jednakost. Bilo je izuzetno dirljivo.
A onda smo vidjeli kako su nadležni odgovorili: zakonom protiv separatizma! Kako mogu poricati stvarnost koja već postoji? Kako mogu odgovoriti na zahtjev za ravnopravnost mladih u vlastitoj zemlji zakonom koji kaže “čuvaj se komunitarizma?” Kada se izražava upravo zahtjev da se prizna pripadnost zajednici – to jest, pripadnost ovom “mi”, što je mnogo šire nego što neki misle. Ali ovo šire “mi” koje neki odbijaju vidjeti je stvarnost francuskog društva i svih suvremenih društava. I važno je to reći jer je već tu, odavno je, ali mi to ne znamo jer živimo na periferiji jedni drugih. Dakle, to je ujedno i film zbog kojeg se ti susjedni svjetovi sudaraju i pritom stvara to “mi” i čini ga vidljivim. Svjetovi se sudaraju, sudaraju se jedan u drugi, i to je neugodno, ali u sudaru se nakupljaju, povezuju se i postaju produžeci jedan drugog. To je modernost suvremenih društava, i to je priča koju moramo ispričati.
Projekciju dokumentarnog filma We možete pogledati na ZagrebDoxu, a detalji su ovdje.
Foto: PR
