Alexa Meade, mlada američka umjetnica, već godinama oduševljava svojom inovativnom tehnikom kojom ocrtava portrete ravno na ljudska tijela te ih nakon toga fotografira, stvarajući efekt dvodimenzionalnosti. U fokus svjetske javnosti došla je nakon što je izašao videospot “God Is a Woman” te parfem Ariane Grande, iza kojih oboje stoji Alexa, te ponovno dokazala svoju inovativnost u kombiniranju i istraživanju različitih tehnika i medija
Ova zanimljiva inovatorica gotovo da je postala politička persona i radila je u uredu Barracka Obame, a njezina nepospremljena diploma iz politologije oslikava se ipak u njezinom projektu “Colors of Reality”, u kojem je spojila ples, pokret, boje i fotografiju, progovarajući o aktualnim društvenim problemima. Iz svih tih razloga odlučili smo je kontaktirati i saznati od nje koliko joj je teško promijeniti karijeru, isprati vlastita umjetnička djela i raditi na glazbenom pop videu, a njezin pristup, profesionalnost i odgovori uvjerili su nas u to da je ispred Alexe još puno, puno toga!
Započeli ste se ozbiljnije baviti umjetnošću za vrijeme studiranja, i to tijekom ganjanja karijere politologinje. Je li bilo teško započeti karijeru koja nije imala veze s političkim svijetom? I koliko je danas Vaša umjetnost “odstranjena” od politike?
Nisam imala pojma da ću završiti kao umjetnica, to usmjerenje je jednostavno uvijek bilo hobi. Bila sam jako zainteresirana za politiku i smatrala sam to svojim životom. Na završnoj godini studija zamislila sam jedan projekt za izborni kolegij kiparstva koji je trebao predstavljati boju na sjenama koje sam njome ocrtavala, što je kasnije evoluiralo u ovo što radim danas. Nisam znala da u meni postoji umjetnica i tek me moja fascinacija sjenama inspirirala na to da ozbiljnije počnem razvijati svoje vještine slikarice. Ponekad pronalazim politološku pozadinu u svome radu, a primjer toga je kratki film “Color of Reality” (Boja realnosti), u suradnji s Johnom Boogzom i Lilom Buckom, koji progovara o oružanom nasilju, a osvojio je i nagradu CNN-a i bio prikazan na Svečanoj dodjeli Državnog muzeja za građanska prava, no definitivno nisam požalila to što sam odlučila biti umjetnica.
Kakvu boju koristite na svojim modelima i kad ste počeli istraživati tijelo kao svoje platno? Koliko je drukčije raditi “na osobi” i uz osobu, u odnosu na klasično kreiranje umjetničkog djela?
Koristim netoksične akrilne boje koje su sigurne za ljudsko tijelo. Princip rada je poprilično različit, nije toliko samotan kao što je to rad na platnu, a i karakter modela dosta utječe na konačan izgled slike. Stoga nije neutralno kao što je to uobičajeno platno.
Kako odabirete modele s kojima ćete raditi, je li riskantno povjeriti takvu ulogu nekome, te koliko osoba na kojoj radite utječe na razvoj djela?
Moram biti dosta oprezna kad odabirem modele, osoba me mora inspirirati i moram se osjećati ugodno potpuno se umjetnički izraziti. Zato često volim oslikavati bliske prijatelje. Znala sam uzeti i profesionalne modele, ali sam tijekom rada s njima ustanovila da često zauzimaju profesionalne poze, zbog čega mi je katkad draže odabrati nekoga tko nema takvo iskustvo.
Što je najteže u takvom pristupu i radu?
Jedna od najtežih stvari jest definitivno proces sâm i vanjski faktori koji utječu na to. Završim oslikavanje, dođemo do dijela u kojem imamo photoshoot, i to je faza u kojoj je na modelu da zablista. Ako mu možda nije bio dan, na te stvari ne možemo utjecati koliko god ja poteza kistom napravila. Ako netko taj dan nema sretnu iskru u očima, cijela slika se mijenja. Mogu pokušati to maknuti iz njih, razgovorom a ne kistom, ali se ipak sve svodi na odabir modela. Stoga je to nešto što moram ostaviti njima. Često ni ne znam kako će nešto ispasti, sve dok nije prekasno.
Vaše slike su zapravo fotografije modela i okoline koje ste prethodno oslikali. Nakon što okinete fotografiju, sve ispirete, odnosno, umjetnička slika je uništena. Kako se osjećate svaki put kad morate oprati svoje djelo?
Ima nešto tužno u tom završetku snimanja, kad je potrebno isprati boju sa zidova i modela, koji se vrati u normalnu osobu. Radim nešto cijelo vrijeme, svaki dan, i ispadne prekrasno, ali na kraju bude uništeno. Na početku mi je to bio težak dio, nisam se usudila i morala sam se natjerati oslikavati na predmetima koji se moraju isprati, cesti na koju dođe slika, čovjeku koji se mora isprati, jer mi je to isprva značilo da su ta ista djela koja stvorim odbačena, nedovoljno dobra. Nije bilo jednostavno prihvatiti da mi rad ne može izdržati u svom originalnom fizičkom formatu.
Možete li nam nešto više reći o svojoj nedavnoj i jako zanimljivoj suradnji s Arianom Grande na videospotu za singl “God Is a Woman”, koja je bila i prava senzacija na društvenim mrežama? Koja je Vama bila inspiracija za ovaj vizualni užitak koji su mnogi htjeli oživjeti na internetu i koliko se rad na videospotu razlikovao od fotografije? Koliko se razlikovao od rada na dokumentarnom filmu o oružanom nasilju s obzirom na to da je imao drugu poruku i pristup?
Da, oslikala sam tijelo Ariane Grande za taj videospot. Bilo je stvarno različito od drugih iskustava, i to na nekoliko razina. Kao prvo, imala sam samo desetak dana za osmisliti nešto. Također, kad inače oslikavam modele, oslikam ih od glave do pete. Neki moji radovi uključuju autoportret, gdje bih odabrala oslikati se napola i slično, ali za Arianu smo odlučili da bi izgledalo vrlo lijepo ako je oslikamo samo s nekoliko poteza kistom i vidimo kako bi joj ti potezi komplimentirali. Iako sam radila na “Color of Reality”, koji jest bio video, bilo je to potpuno drukčije okruženje. Rad na ovom videospotu imao je puno suradnika, koji su istovremeno snimali nekoliko scena, dok smo za dokumentarni film imali tek 15 ljudi, i bilo je teže “pogoditi” što smo htjeli, ali je atmosfera bila opuštenija i imali smo više vremena za odlučiti u kojem smjeru ići.
Osim oslikavanja modela i zanimljivih suradnji, imate i kreativan projekt “Funhouse House“. Riječ je o Vašem stanu, čiji prostor pretvarate u mala umjetnička djela. Ondje možete vidjeti kroz sve prozore odjednom, imate i memorijal Nelsonu Mandeli, mali klub. Sve ste to pokazali svijetu, kako ste se odlučili na to? Postoji li još nešto što niste istražili, a želite?
Posljednje četiri godine transformiram svoj životni prostor u masivnu umjetničku instalaciju, što sam bila započela s tadašnjim dečkom. Sad je ondje milijun ogledala, duga na stubama i druge optičke iluzije s kojima se poigravam i kreiram psihodelično iskustvo. Pokazala sam prostor ljudima u vidu video-obilaska, ali je, naravno, zatvoren za javnost. Htjela sam, jednostavno, pokazati kako i osobni prostor ima materijala za kreiranje umjetničkih djela, i to koristeći njegovu zrcalnost i zidove. Trenutačno surađujem s 3D imaging tvrtkom Matter Report, s kojima kreiram prostorno oslikane instalacije koje 3D sken može pretvoriti u digitalni model i vidjeti kako funkcionira.
Ovaj intervju objavljen je u tiskanom izdanju časopisa Grazia 256.
