Sadašnjost je neupitno AI-jevska i sad ga već svi koristimo kao alat. Ipak, dok ubrzava procese i olakšava zadatke, mijenja i naš odnos prema vlastitom radu. Mijenja nešto u nama samima – odnos prema vlastitom radu. Počinje li nam postajati svejedno što isporučujemo i produciramo?
AI nije tool, postaje kolaborator
Redefinirali smo način na koji gledamo na zadatke i oni manji, koji su popunjavali dan, sasvim su iščeznuli pod palicom ChatGPT-ja, DeepSeeka, Geminija i drugih. Dobivamo prostor za razvoj ideja, ali na primjeru ChatGPT-ja znamo da on ne staje na tom zadatku – nudi prostor za još. I još.
“Želiš li da ti razvijem cijeli koncept i napišem odlomke za svaku temu?” – ponudi se.
Odjednom nije samo tool, postaje kolaborator na projektu – znamo, na nama je da tu stanemo, ali možemo li si to pod pritiskom vremena i deadlineova priuštiti? AI ubrzava procese koji su, pod pritiskom kapitalističkog mindseta i digitalija, već odavno nadmašili ljudske kapacitete.
Počinje se otvarati pitanje postaje li sve važnije da nešto jednostavno bude isporučeno – (“samo ubaci to u ChatGPT”) ili da nešto bude isključivo naše. I to nije problem kad je riječ o nečem uistinu isključivo operativnom. No što kad to “ubacivanje” postaje srž vašeg posla uopće: napisani copyji odnosno captioni, osmišljeni vizuali ili teme?
Radimo više, stvaramo manje
Ako radite u digitalnom sektoru, vjerujemo da vam nije stran scenarij u kojem nešto odlučujete poslati i u startu znate da se u hodu mora poboljšati. Sasvim normalan proces prvog drafta, feedbacka, poboljšanja, ali osjećaj kojim šaljemo taj prvi draft je drukčiji. Nismo za njega vezani, a djelomice – htjeli priznati ili ne – jer si ne pripisujemo u potpunosti zasluge. Nastaje zabluda u cijelom poslovnom ekosustavu – odaje se dojam da možemo više, više nego što smo doista sposobni. Pritom se širi već postojeći problem nerealne količine posla i podrazumijevanja koliko u osam radnih sati možemo.
Postajemo ravnodušniji prema onome što je originalno bilo naše
Baš pod tom pretpostavkom dolazimo do poante cijelog pitanja, a to je element vlastitog zadovoljstva i ponosa na vlastiti rad. AI može biti samo tool, ali već sad nije samo to jer u brojnim situacijama odradi (pre)velik dio posla koji uopće nema veze s automatizacijom.
Generira ideje, koncepte, piše copyje, daje briefove za vizuale. Pod pritiskom vremena odupiremo se korištenju istoga samo kao toola, a na kraju se u nama budi osjećaj svejednosti. Izostaje tzv. pleasure of invention o kojem piše Meghan O’Rourke za New York Times: “Ono što bismo mogli izgubiti nije samo vještina nego i način bivanja: zadovoljstvo stvaranja, život uma u radu.”
O’Rourke piše o osjećaju zadovoljstva kad na poslu produciramo nešto na što smo ponosni, osjećaj nagrade za prvobitno zurenje u praznu stranicu Worda ili PowerPoint prezentacije i trenutak kad nam se konačno iskristalizira ideja koju želimo pitchati dalje.
Mi koji smo radili u periodu prije AI tehnologija znamo prepoznati taj osjećaj, no što će se dogoditi s generacijama koje će, kako O’Rourke piše, učiti razmišljati i pisati u sjeni AI-ja? “Za njih chatbot neće biti tool koji će otkrivati, već operativni sustav sam za sebe. Neće biti novitet, već norma”, piše. A norma zatim postaju i očekivanja poslodavaca u radnom okruženju – (još) više, (još)brže, (još) učinkovitije.
Pitanje koje se cijelo vrijeme vrti jest hoćemo li izgubiti poslove zbog AI-ja. Vjerujemo da nećemo, ali već sad gubimo osjećaj da je taj posao uopće naš.
Foto: René Magritte, IMDb
