Znate onaj osjećaj kad vas neka knjiga zgrabi za grlo i ne pušta, ali ne na onaj melodramatičan, patetičan način, već s nemilosrdnom iskrenošću koja reže dublje od bilo kojeg noža i izbija zrak iz prsa? E pa, “Poput zraka” Ade d’Adamo je upravo taj osjećaj. Ova knjiga s manje od 150 strana, naizgled tanka i lagana zapravo je nevjerojatno moćna. “Poput zraka” nije samo memoar, nije samo ispovijest – to je gola, lucidna analiza majčinstva u sjeni teške bolesti i teškog invaliditeta. I da, pogodila je ravno u srce talijanske književne scene, osvojivši prestižnu nagradu Strega posthumno, što samo pojačava njezin jeziv odjek.
“Poput zraka”, Ada d’Adamo
Ada nam bez zadrške otvara vrata svog života otkako je na svijet donijela Dariju, svoju kćer s stopostotnim invaliditetom zbog holoprozencefalije, teške malformacije mozga. A onda, u pedesetoj, stiže još jedan nemilosrdni udarac – dijagnoza raka dojke. Odjednom, Adina uloga primarne njegovateljice Darije dovedena je u pitanje, a sav onaj mukotrpno uspostavljeni balans njihovog nekonvencionalnog “normalnog” počinje se opasno naginjati u stranu.
Ono što me kod ove knjige najviše fascinira je autoričina brutalna iskrenost i izbjegavanje bilo kakve moralizacije ili patetike. Nema tu lamentiranja nad sudbinom, nema metafizičkih preispitivanja. Postoji samo sirova, nemilosrdna kauzalnost života, suočavanje s konkretnim poteškoćama iz kojih se rađaju snažni politički zahtjevi. Ada ne romantizira svoju situaciju, dapače, ona razbija mit o majčinstvu kao isključivoj žrtvi. Njezin je glas jak, snažan, glasan i jasan u zahtjevu za institucionalnom podrškom obiteljima s djecom s teškoćama u razvoju, podrškom koja je često bolno odsutna.
I tu dolazimo do onog dijela koji mi se osobno najviše zarezao pod kožu; Adino promišljanje o pobačaju. Ona s nevjerojatnom hrabrošću iznosi svoj stav da je to legitimna opcija, pravo na slobodan izbor, unatoč dubokoj ljubavi prema svojoj kćeri. I tu nema nikakvog “ili-ili”. Ona prihvaća tu inherentnu kontradikciju, tu istovremenu prisutnost ljubavi i razumijevanja zašto bi drugačiji izbor bio moguć. To nije opravdanje, to je bolno iskreno priznanje kompleksnosti majčinstva u ekstremnim okolnostima. To je subverzivno rušenje idealizirane slike majke kao isključivo požrtvovne figure.
Kroz bilježenje svoje svakodnevne borbe, Ada nam pokazuje koliko se njezina “normalnost” razlikovala od opće prihvaćene, koliko je samoće proizlazilo iz te isključenosti. A onda, dijagnoza raka preokreće sve, mijenja pravila igre koja su ionako bila postavljena na klimavim nogama. Taj pomak perspektive, ta neminovnost suočavanja s vlastitom smrtnošću dok istovremeno brine o djetetu koje o njoj u potpunosti ovisi, stvara nevjerojatnu napetost na stranicama ove tanke knjige.
“Poput zraka” nije lagano štivo, ali je prokleto zarazno, kako je netko na jednom internetskom forumu duhovito primijetio. Nema tu “quirky” likova s kojima bismo se površno poistovjetili. Ovdje su ljudi stvarni, ranjivi, puni proturječnosti; baš kao i mi sami, samo u ekstremnijim okolnostima. Ada ne tetoši čitatelja i ne nudi brza i laka rješenja. Ona nas suočava s grubom stvarnošću, ali čini to s takvom lucidnošću i snagom kako bi nas natjerala na preispitivanje vlastitih pretpostavki o životu, majčinstvu, brizi i dostojanstvu.
Ova knjiga nije “tužna” u onom prvoloptaškom, patetičnom smislu. Ona je bolno iskrena, a ta iskrenost iako katkad boli je istovremeno i oslobađajuća. Ona nas podsjeća koliko je život krhak, koliko je malo toga pod našom kontrolom, ali i koliko snage možemo pronaći u suočavanju s neminovnim.
I na kraju, onaj stih Chandre Candiani koji Ada citira pred kraj knjige savršeno sažima njezinu poruku:
Kako voljeti znajući da nas rastanak čeka? Kako sasvim biti
i znati kako iščeznuti? Ne znam. To su zakonitosti života, njegove
nedokučive koreografije, plesovi za slijepe, lagani dah
koji nam miluje lice i ruke i, premda ne vidimo,
znamo: ples se nastavlja.
Chiara Candiani, Ovo golemo neznanje,
Einaudi, Torino, 2021.
“Poput zraka” nije knjiga koju ćete lako, ako uopće, zaboraviti. Ona se uvlači pod kožu, ostavlja trag, tjera vas da dišete dublje i da s više empatije gledate na one čije su borbe često nevidljive. Ovo nije samo književni fenomen, ovo je krik za razumijevanjem, za prihvaćanjem kompleksnosti života i za priznavanjem da (ljudska) snaga ne leži u idealizaciji, već u brutalnoj iskrenosti.
Foto: Becca Tapert (naslovna fotografija), Ljevak
