Nadala sam se da neću morati pisati o ratu, a tema me ipak ovaj tjedan sustigla. Vijesti uglavnom pratim na internetu, slušam često i radio, a najviše mi iskaču medijski portali na društvenim mrežama. U ovih nekoliko dana otkad je Rusija izvršila agresiju na Ukrajinu, već se pomalo izlizanom čini rečenica „uz prvu jutarnju kavu čitamo strašne vijesti o ratu“
Sve te strašne slike tu kavu isprva ne čine gorčom, nego banalnijom. Sve te strašne slike kao da su premještene iz Hrvatske prije trideset godina i da kao u dječjim časopisima na njima tražimo razlike, našli bismo ih vrlo malo. Osjećam grižnju savjesti, a i prijateljice i prijatelji mi kažu slično, dok radim što i inače, a u Ukrajini se ratuje.
Nisam osobito upućena u globalnu politiku i ne mogu pisati iz te perspektive informirano i argumentirano. Ne mogu pisati racionalno. Mogu pisati kao ono što jesam: majka jednog muškog djeteta, osoba koja je imala godina kao i to isto dijete kada je u našoj zemlji bjesnio rat. Nadala sam se, posljednji u Europi.
Tim istim društvenim mrežama uz koje svakoga jutra pijemo tu već klišeiziranu kavu pronijela se pjesma palestinskog pjesnika Mahmuda Derviša. Ne mogu citirati stihove, ali mogu u riječi preliti emociju: pjesma bolno sažimlje rat u kojemu moćnici na kraju jedni drugima pruže ruke, a majkama nitko neće vratiti njihove sinove. I tu me kao majku dječaka obuzeo očaj. Zar će doista i moj sin jednoga dana morati u nekakav rov, za nekakve više ciljeve, s puškom na ramenu i rupom od straha u prsima? U koji dio svijeta da ga pošaljem, a da budem sigurna da ga nikad nikakav rat neće sustići i progutati ga? Kako se sada osjećaju sve majke u Ukrajini čiji su sinovi netom napunili osamnaest godina i time postali obvezni ostati u zemlji i braniti je? Kako se osjećaju sve majke u Ukrajini čiji su sinovi već zasnovali obitelj i podarili im unuke, a mobilizirani su? Kako se osjećaju majke u Rusiji čije su sinove poslali da pucaju po drugima?
Kao što rekoh, vijesti pratim kroz više različitih medija i kad su ovakve situacije, ponekad i pretjeram. Tako je bilo i kod oba potresa koja su nas zadesila, a bit će vjerojatno i sada. I tako sam se u petak navečer našla pred televizorom na kojemu je emitiran posebni program o zbivanjima u Ukrajini. Muž mi se pridružio dok se pokazivao prilog o ljudima koji u podzemnoj željeznici traže zaklon od granata, raketa i ostalih projektila i sa sobom nose samo najnužnije. Jedna je osoba imala golemog plišanog medvjeda, veličine djeteta od desetak godina. Muž komentira, a kud baš tog medvjeda od svih stvari? Inače se ne bih sjetila, no različite teške priče iz potresa su mi osvijestile koliko neke naoko neobične stvari mogu biti važne. Objašnjenje koje je meni palo na um je, možda je riječ o medvjedu djeteta s određenim teškoćama. Kad je takvo dijete u pitanju, nosiš sa sobom i plišanog slona u stvarnoj veličini, samo da što manje pati zbog nove teške situacije.
Kasnije u nekom prilogu djevojčica nosi manjeg medvjedića. Moj sin je to primijetio i komentirao kako se nada da će svi ljudi koji moraju otići, doći nekamo na sigurno. A ja si mislim, kako i kamo da bježe oni čija djeca trebaju cjelodnevnu njegu? Što s djecom koja se teško kreću? Kako će djeca koja trebaju inzulin jer imaju dijabetes? Što s djecom koja imaju razne prehrambene alergije? Kako djetetu smanjenih kognitivnih sposobnosti objasniti što se događa i zašto se mora ići iz bliske i poznate okoline? Što sa svim onim palčićima u inkubatorima? Što s djecom na onkološkim odjelima? Što s djecom po domovima za djecu bez odgovarajuće roditeljske skrbi? Kako s djecom kojoj treba pomoć respiratora ili sličnih uređaja?
Kao mami, prvo su mi djeca na umu. No, obično kad se misli na djecu, misli se i na starije osobe, budući da je riječ o dobnim skupinama kojima je najpotrebnija pomoć i podrška ostalih. Ne mogu ne osjećati sućut prema svim onim ljudima iz Ukrajine koji su u ostalim zapadnoeuropskim zemljama radili kako bi imali dostojanstvene mirovine, a sad kad bi u tim mirovinama mogli uživati u svojoj lijepoj zemlji, sve će im to oduzeti bezumni rat. Ne mogu ne suosjećati s obiteljima čiji su najstariji članovi u domovima za starije i nemoćne, možda s nekim oblikom demencije, možda sa sjećanjima na onaj prošli veliki rat. Ne mogu ne osjećati sućut prema onim starim ljudima koji su proveli svoj život između dvaju velikih ratova. Ne mogu ne osjećati sućut prema onima koji ne žele otići iz svojih domova jer se možda u njih nikad više neće vratiti.
Ne mogu ne osjećati sućut prema ljudima čiju zemlju stoljećima čereče ratovima, podjelama, čiji su narod pokušali slomiti gladomorom u kojemu je od gladi umrlo gotovo sedam milijuna ljudi.
Ne mogu ne osjećati sućut prema ljudima čiju zemlju sada svi izdaleka raznim gestama podržavaju, a ratovat će sama. Baš kao što je to i naša zemlja učinila prije trideset godina.
Koliko god je ona gore spomenuta kava postala gorka od sveg ovog užasa, koliko god se malim i besmislenim činilo izražavanje podrške Ukrajini, toliko to smatram i dokazom da nismo zaboravili što je sućut. Jer sućut znači da ćemo, ako bude trebalo, opet zajedno prikupiti humanitarnu pomoć, pružiti smještaj onima koji budu morali pobjeći od rata, pružiti pomoć na koji god način bude trebalo. I zato ne mogu i ne želim osuditi ukrajinske zastave na društvenim mrežama, zagrebačkim fontanama i vukovarskom vodotornju. Naposljetku, i hrvatska se zastava na njemu vijorila svakoga dana i na taj način dizala moral vukovarskim braniteljima.
Možda neka ukrajinska majka pročita što smo sve u Hrvatskoj spremni ponuditi kao pomoć i bude joj bar malo lakše.
Fotografije: Omar Marques, Oleg Nikishin/Getty Images
