Uslijed modernog sjedilačkog načina života koji karakterizira konstantna online umreženost, često zaboravimo u kojoj mjeri boravak u prirodi ima brojne pozitivne učinke na naše fizičko, mentalno i emocionalno zdravlje, poglavito u kontekstu “nove normalnosti”. No istovremeno, pandemijske okolnosti rezultirale su prihvaćanjem paradigme povratka prirodi i shvaćanju njezine važnosti za naše svakodnevno funkcioniranje i kvalitetu života, o čemu smo razgovarali sa psihologinjom Marinom Štambuk, koja predaje “Ekološku psihologiju” na Agronomskom fakultetu u Zagrebu
Recentnije objavljen članak u “New York Timesu“ o languishingu, zanemarenom srednjem djetetu između bolesti i mentalnog zdravlja koje predstavlja osjećaj stagnacije i samoće, daje ime vjerojatno Bodominantnom raspoloženju 2021. godine. Ovaj termin, koji je uveo sociolog Corey Keyes, suprotnost je flourishinga, u prijevodu “procvata“, koji označava življenje ispunjenog života i ostvarenje vlastitog potencijala, kako pojašnjava doc. Štambuk, članica Zagrebačkog psihološkog društva. “Ova cvjetna analogija po kojoj u slučaju flourishinga cvjetamo, a u slučaju languishinga venemo, dobro opisuje stanje velikog broja ljudi nakon više od godinu dana doživljavanja i proživljavanja pandemije.“ Istodobno, “kriza može biti dobra prilika da na osobnoj razini revidiramo odnos prema mentalnom zdravlju“, a u tome nam svakako pomaže – boravak u prirodi.
Ekološka psihologija vs. ekopsihologija
Proučavanje uloge prirode u životu čovjeka predmet je dviju znanstvenih disciplina koje se nerijetko koriste kao istoznačnice premda imaju različiti fokus istraživanja. “Ekološka psihologija, u svom začetku 1940-ih i 1950-ih godina bavila se utjecajem različitih svakodnevnih okolina na dobrobit, ponašanje i percepciju ljudi, s naglaskom na izgrađenu okolinu, dok smo danas više usmjereni na istraživanje odrednica i stvaranje strategija koje oblikuju, potiču i održavaju ljudska ponašanja u smjeru očuvanja prirode.“ U ovom kontekstu važno je istaknuti i fenomen “eko-anksioznosti“ zbog klimatskih promjena koja uzrokuje zabrinutost, nesanicu, povećanu razinu stresa i opsesivnih misli, stoga doc. Štambuk apostrofira važnost “obnavljanja osobnog doživljaja kontrole nad okolinom”.
S druge strane, terapijskim efektima povezivanja s prirodom kao načina za postizanje osobne dobrobiti (well-beinga) bavi se ekopsihologija. Ovaj naziv potječe od kulturnog povjesničara Theodorea Roszaka, koji u svojoj knjizi “The Voice of the Earth“ (1992.) navodi da povezanost pojedinca s prirodom može poboljšati međuljudske odnose i emocionalno blagostanje.
Kolika doza prirode nam treba?
Brojna zdravstvena istraživanja ukazuju na pozitivne učinke prirode na naše psihofizičko zdravlje, a neka od njih uspjela su kvantificirati potrebno vrijeme da bismo iste postigli – 120 minuta.
Studija Mathewa Whitea i suradnika Europskog centra za okoliš i zdravlje (2019.) pokazala je da osobe koje provedu dva sata tjedno u zelenim prostorima, lokalnim parkovima ili drugim prirodnim okruženjima, bilo odjednom ili u nekoliko posjeta, u značajno većoj mjeri prijavljuju bolje zdravstveno stanje i psihološku dobrobit u odnosu na one koji nisu provodili istu količinu vremena u prirodi. Neki od pozitivnih efekata prirodnih sredina su, ističe doc. Štambuk, “snižavanje krvnog tlaka i razine stresa, poboljšanje rada imunološkog sustava, reduciranje anksioznosti, smanjenje osjećaja izolacije, poticanje smirenja i generalno poboljšanje raspoloženja te pozitivno djelovanje na kognitivne funkcije.“
Prema japanskim znanstvenicima, već 15-minutna šetnja u šumi rezultira mjerljivim promjenama u fiziologiji organizma. Pretpostavlja se da aerosoli koje udišemo tijekom šetnje uzrokuju povišene razine NK stanica (Natural Killer Cells) u imunološkom sustavu, koji se bore protiv tumora i infekcija. “Šetnja u šumi doprinosi srčanožilnom opuštanju te proizvodi slične efekte kao joga ili meditacija budući da se tijekom takve šetnje osjećamo ugodnije, prirodnije, umireno i osvježeno za razliku od šetnje urbanim sredinama koje izazivaju veću razinu anksioznosti“, dodaje doc. Štambuk.
Prema boljoj verziji sebe
Jedan od odgovora na pitanje zašto smo opušteniji u prirodi dali su Rachel i Stephen Kaplan 1980-ih u svojoj teoriji obnavljanja pažnje (“Attention Restoration Theory“) prema kojoj užurbani gradovi, radna ili druga stresna okruženja traže puno mukotrpne pozornosti, dok se u prirodnim okruženjima lakše koncentriramo uz manje truda, što rezultira puno više relaksiranim tijelom i umom. Također, priroda može utjecati na mjeru u kojoj se fokusiramo na neugodne emocije, kako je pokazalo istraživanje Gregoryja N. Bratmana sa Sveučilišta Stanford i suradnika (2015.) budući da hodanje u prirodi rezultira smanjenom aktivnošću u subgenualnom prefrontalnom korteksu, dijelu mozga povezanom s ruminacijama i depresivnim stanjima.
No, osim što postajemo bolji prema sebi, zahvaljujući izloženosti prirodi, postajemo bolji i prema drugima. Korištenjem funkcionalne magnetske rezonancije kako bi promatrali moždanu aktivnost osoba prilikom gledanja različitih fotografija scena urbanih i prirodnih okruženja, korejski istraživači uvidjeli su da potonje stimulira dio mozga koji se povezuje s empatijom i altruizmom. Južna Koreja je 2009. godine utemeljila svoju prvu “terapeutsku“ šumu Saneum Healing Forest s ciljem stvaranja njihove mreže koja bi doprinijela dobrobiti dominantno urbanog stanovništva (85 posto) kroz “medikalizaciju prirode“.
Također, vidljiv je porast broja “šumskih škola“ u SAD-u, već odavno tradicionalno prisutnih u skandinavskim zemljama gdje se znatan dio učenja odvija u prirodi. Kod nas se, ističe doc. Štambuk, u većim gradovima počinju pojavljivati “šumski vrtići“ u kojima djeca provode vrijeme na otvorenom bez obzira na vremenske uvjete.
Imerzivna interakcija s prirodom
Peter H. Kahn, profesor psihologije na Sveučilištu u Washingtonu, smatra da se prisutan rastući interes za većim kontaktom s prirodom oslanja previše samo na vizualni doživljaj prirode. U svom radu “Children, Youth and Environments“ (2017.) koristi termin “okolišna generacijska amnezija“ kao ideju da svaka generacija percipira okoliš u kojem je rođena, bez obzira na razinu razvijenosti, urbaniziranosti ili onečišćenosti – kao normu. Posljedično, ono što svaka generacija smatra pod “prirodom“ je relativno, ovisno o tome čemu je izložena. Stoga ističe nužnost produbljivanja oblika interakcije s prirodom na način da budu više imerzivni – kroz razvijanje “jezika prirode“ i izlaganje “velikoj prirodi“, budući da interakcija s prirodom utječe na to kako percipiramo i krećemo se u svijetu, uči nas, rezultira ugodnim osjećajima i potiče na promišljanje i prepoznavanje važnosti prirode. “Velika priroda omogućava nam raznovrsnost i nestrukturiranost iskustava igre, istraživanja i otkrivanja, kako za djecu tako i za odrasle“, dodaje prof. Štambuk.
Japanci koriste poetski naziv “šumsko kupanje“ (shinrin-yoku) za hodanje šumom – drevnu tehniku opuštanja kroz osjetilno povezivanje s prirodom. “Kupanje“ u šumskoj atmosferi omogućuje premošćivanje jaza između nas samih i prirodnog svijeta od kojeg smo se otuđili.
Ekoterapija
“Šumsko kupanje“ spada u domenu “ekoterapije“ (green care) – “intervencije koje pomažu vraćanju naše uloge kao sudionika prirode (ekocentrizam), a ne partnera, čuvara ili gospodara prirode (antropocentrizam). S obzirom na to da smo se evolucijski oblikovali u prirodnim okolinama, one su nam i danas nužne za zdrav kognitivni, emocionalni, duhovni i estetski razvoj.“ Stoga u intervencijama na području ekoterapije “priroda djeluje kao “drugi“ terapeut koji pomaže na putu prema ublažavanju poteškoća i ozdravljenju, uz prilagođavanje individualnim potrebama i mogućnostima. Intervencije sežu od prenošenja klasičnog terapijskog razgovora u prirodnu okolinu, terapijske hortikulture i poljoprivrede, vježbanja na otvorenom, do avanturističke terapije, a ono što im je zajedničko jest da jačaju povezanost nas samih s našim osobnim kapacitetima, kapacitetima društva u kojem živimo i prirodnog okoliša koji nas okružuje.”
Avanturistička terapija vodi se principima doživljajne pedagogije gdje se kreiraju situacije u prirodnom okolišu koje uključuju rizik uz emocionalne i fizičke izazove – na pitanja poput – Što mogu? Koje su moje granice? Koliko ustrajem ili odustajem? – na koja dobivamo odgovore kroz neposredno iskustvo, bolje upoznajemo sebe, izgrađujemo samopouzdanje i povjerenje te vještine traženja i pružanja pomoći koje dalje možemo primjenjivati u novim stresnim situacijama, kako objašnjava doc. Štambuk i nastavlja da je osobito važan aspekt “izravno učenje o tome kako su frustracija, neuspjeh i ustrajnost sastavni dijelovi učenja, a ne znakovi neuspjeha.“
Eskapizam uma
Iskustveni doživljaj prirode djeluje kao “psihološki detox“, koji s vremenom može postati dio životnog stila. Bijeg u prirodu, daleko od svakodnevnih stresora, ponekad može uključivati outodoor aktivnosti kojima izazivamo svoje fizičke granice, a ponekad relaksirajuće šetnje ili druženje s prijateljima, ovisno o našim afinitetima i mogućnostima – ali ostvareni terapeutski efekti prirode na naš organizam su isti. Stoga, zaključuje doc. Štambuk: “Intervencije ekoterapije predstavljaju važan alat u nošenju s negativnim posljedicama pandemije na naše psihofizičko zdravlje“.
Priroda nam pomaže fokusirati se na sadašnjost i izgraditi mindfulness stav prema životu, a zauzvrat traži samo da je ne uzimamo zdravo za gotovo.
Stoga pronađite svoj ritam i otkrijte univerzalni “jezik prirode“. Za početak, možete se inspirirati ovim našim prijedlozima.
Foto: Getty Images – Fox Photos / Hulton Archive
