Rad ove hiper-kreativne ilustratorice i animatorice zamijetili smo još od njene serije ilustracija “Gužve” koja je inspiriran njenim životom u (ponekad turistički prenapučenom) rodnom Splitu, dok danas živi i djeluje kao samostalna umjetnica u Zagrebu.
U razgovoru koji donosimo u nastavku, željeli smo barem donekle prikazati svestranost njezinog talenta zbog kojeg nas je iskrena i simpatična Lucija potpuno osvojila.
Prvotno si diplomirala na Odsjeku za povijest umjetnosti Filozofskog fakulteta u Zagrebu 2014., a potom na Odsjeku za animirani film na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 2017. godine, kada ujedno počinje i tvoja aktivnost na Instagramu kao platformi za predstavljanje svog kreativnog rada.
Kako si se nakon povijesti umjetnosti odlučila za prijelaz u drugu domenu – ili drugim riječima, kada se kristalizirala želja da želiš postati animatorica i ilustratorica?
Imala sam veliku želju studirati animirani film i nove medije, ali trebalo mi je vremena da se odvažim i odem na prijemni ispit jer sam se bojala da nisam dovoljno dobra. I naravno da nisam – jer nitko nije dobar sam od sebe, za animaciju je potrebno puno učenja i samodiscipline. No umjesto da se pripremim i pokušam, radije sam o animaciji samo fantazirala.
Tijekom studija na Filozofskom fakultetu pronašla sam bliske ljude koje jako volim, učili smo predivne stvari i često putovali, a moj najbliži susret s animiranim filmom u tom periodu bio je Animafest. Tih godina bila sam u stanju pogledati apsolutno sve filmove na programu što, moram priznati, uopće nije zdravo (smijeh).
Kad smo bile na trećoj godini studija, moja draga kolegica, neustrašiva Iva Božić, povela me sa sobom na konzultacije za pripremu mape za Akademiju. Tu sam prvi put osvijestila da se animiranim filmom bave neki obični ljudi, da su slični meni i da će sve biti uredu ako pokušam. Stoga sam otišla i – sve je bilo u redu. Ilustratorica sam postala usput, a čini mi se da je tu dosta posredovao Instagram.
Potvrdu svog talenta dobila si nedugo nakon diplome na Akademiji, budući da si sa svojim diplomskim kratkim animiranim filmom “Proces” sudjelovala na nekoliko međunarodnih festivala i bila uvrštena među Central and Eastern European animation talents za 2018. godinu, dok je animirani film “Iris” bio uvršten u hrvatsku konkurenciju prošlogodišnjeg Animafesta i dobio nagradu Dušan Vukotić na neumskom NAFF-u.
Je li te iznenadilo što si postala prepoznata u stručnim krugovima u tako kratkom roku? A tome dodatno govori u prilog što si pozvana kao članica žirija na ovogodišnjem izdanju Međunarodnog festivala animacije i stripa Supertoon te kao članica komisije u kategoriji Natjecanja studentskog filma na Animafestu. Koliko ti znače priznanja struke za daljnji profesionalni razvoj?
Priznanja svakako svima daju poticaj za razvoj – jer kada uložiš nekoliko godina u film koji na ekranu prođe za svega nekoliko minuta, jako ti postane važna recepcija gledatelja, ma kakav stoik bio. Želiš da film ide na što više festivala, tim više što taj film ima kratak festivalski život i nakon toga se vjerojatno više nikad neće vratiti u kino. Ne mislim da sam naglo postala poznata u stručnim krugovima. Svijet animatora prilično je malen, a zbog prirode posla moramo surađivati i vrlo brzo se dobro upoznamo.
Jako je puno talentiranih mladih ljudi koji se svakodnevno pojavljuju sa svojim izvrsnim filmovima – mnogo je tu genijalnih ideja i koncepata. Ove godine sam jednom bila dio selekcijskog tima i dvaput članica žirija i svaki put sam se imala priliku uvjeriti u to da je za mene kategorija studentskog filma najuzbudljiviji dio festivala. Tamo često stižu filmovi bez kompromisa, izvedeni uz malo ili nikakvo financiranje. Ima nešto iskreno što oduševljava u svemu tome, čak i kad tehnički nisu savršeno ispeglani. 
Odakle je potekla ideja za ovu temu? Je li dijelom inspirirana društvenim mrežama koje odavno ne predstavljaju virtualni odraz realnih života, već težnje ka prikazu savršenog izgleda i idealiziranog života?
Kako se izmaknuti iz okova vlastite fikcije?
Dominantni dio filma „Iris“ njen je monolog prema kojem sam slagala dosta stilizirane vizuale. Za taj film bilo mi je zanimljivo stvoriti karakter koji priča sam sebi – o sebi, i koji nikada nije u potpunosti prikazan. Sve što vidimo su asocijacije koje prate njenu, odnosno moju naraciju. Činilo mi se konceptualno zanimljivo da joj sama dam glas, iako moja inicijalna ideja nije bila raditi autorefleksivan film.
Svi mi slažemo sliku o sebi na razne načine, a u posljednje vrijeme uz pomoć društvenih mreža to baš jako dolazi do izražaja. Bojim se da ne znam kako se izmaknuti iz okova vlastite fikcije. Iris je stvar riješila gramatički – “Odabrala je neko drugo lice. Možda ću, ćeš, – , ćemo, ćete, će, biti bolje ovako.“
Koji ti je najizazovniji dio u kreativnom procesu stvaranja animiranog filma, a u kojem najviše uživaš?
Mislim da je najuzbudljivije započeti novi film. Ideje koje prolaze kroz glavu staviti na papir i gledati kako se mogu oblikovati. Svaki projekt je različit. Nekad je vizual početak svega, diktira atmosferu i lako određuje animaciju. Volim početak kad se definira vizual, ali volim i samu animaciju – iako se ponekad čini da traje beskonačno dugo.
Najizazovnije je završiti film u razumnom roku jer proces traje dugo sam po sebi. Nakon nekoliko godina svi smo se zasitili ideje s kojom smo krenuli na početku i već imamo drugu na kojoj bismo htjeli početi raditi. Tu treba skupiti svu svoju snagu, emocionalno se odvojiti od procesa i film završiti.
Zajednička poveznica filmova “Iris” i “Proces” su naizgled jednostavni, ali stilizirani i sofisticirani vizuali koji se reflektiraju i na tvoje ilustracije, što rezultira prepoznatljivom i šarmantnom estetikom – često uz naglašenu dozu humora koja reflektira tvoj “splitski habitus”.
Kako bi vlastitim riječima opisala svoj umjetnički rukopis?
Jesu li neki umjetnici posebno utjecali na definiranje tvog vizualnog izričaja?
Rekla bih da imam ljubav prema malom formatu i tankoj liniji. Često nosim sa sobom blok. Ono što me obično zabavlja je svakodnevna situacija u kojoj prepoznam nešto duhovito ili privlačno. Skupljam blokove i povremeno neke crteže stavljam na Instagram – a često uz ilustracije ide kratki tekst koji objašnjava stvar.
Prije nekoliko godina shvatila sam da me opušta crtati gužve likova koji su često svedeni na najjednostavnije oblike. Mislim da se u toj seriji crteža najviše vidi moj “splitski habitus”.
Prvi kratki animirani film koji mi se jako urezao u sjećanje je „Jež u magli“ od Yuria Norsteina. Sjećam se svog dubokog poštovanja, bila sam sigurna da je to najbolje što sam vidjela u životu. Kad sam pogledala film „Britannia“ od Joanne Quinn bila sam nešto starija i maštala da ću jednoga dana moći nešto slično sama napraviti, ali naravno da još uvijek ne znam tako animirati. Film Dona Hertzfeldta „It’s Such a Beautiful Day“ potpuno me oduševio, voljela bih da s lakoćom znam napraviti tako prividno jednostavan, a zapravo kompleksan mračno duhovit film. Još uvijek imam popis filmova koji su utjecali na mene, a koji ide unedogled i stalno se povećava.
U okviru Vox Feminae Festivala 2019. godine, predstavljena je izložba “Na brdu_skice za izmještanje” nastala u suradnji s Karlom Crnčević, koja se bavi problematikom filmske proizvodnje, festivalizacijom medija i vidljivošću dokumentarnog filma – otvarajući pritom pitanja turistifikacije i nefunkcionalnih gradskih resursa na primjeru dubrovačkog skloništa za pse.
S odmakom od dvije godine, kako percipiraš trenutno stanje ove problematike?
Koliko se danas teško baviti animacijom, ilustracijom ili dokumentaristikom u Hrvatskoj? S kojim se izazovima suočavaš kao mlada samostalna umjetnica?
Jako sam zahvalna što sam imala priliku sudjelovati na tom projektu Karle Crnčević – bila je to lijepa izložba sa kompleksnom podlogom. Moja uloga je bila napraviti niz ilustracija prema zvučnim i pisanim skicama, svojevrsno mapiranje tog prostora. Fenomen Žarkovice vrlo je zanimljiv, čak i bez podteksta na kojem Karla gradi svoj dokumentarac. Sama ideja da čopori pasa žive slobodno na brdu i imaju svoja pravila, a da za to vrijeme o njima brine jedna žena zvuči kao najava za film koji sigurno želite pogledati.
S odmakom od dvije godine mislim da mi se lakše baviti animacijom i ilustracijom. Nisam sigurna da je nastupila neka promjena, mislim samo da s vremenom skupljam veće samopouzdanje.
Nekad je teško osvijestiti da kreativan rad nije kategorija nezaposlenog ili uvijek dostupnog.
Ilustrirala si dvije slikovnice koje je napisao Vojko V – “Ne može” i “Kako to” prema njegovim hit singlovima, a uskoro izlazi i dječja priča “Jajo i strašni strah” koju je napisala spisateljica Luiza Bouharaoua prema podlozi dramskog teksta za djecu, za kojeg je dobila nagradu “Mali Marulić.”
Kako je bilo surađivati s ovim splitskim kreativcima distinktivnog izričaja koja se ogleda i u njihovim pričama za djecu?
Sve moje suradnje sa ovim splitskim autorima bile su vrlo ugodne. Mislim da sam planiranju ilustracija pristupila na isti način – kod svake slikovnice dizajnirala sam prvo likove, a onda ih smještala u situacije koje se spominju u tekstu.
Vojkove „Ne može“ i „Kako to“ namijenjene su nešto nižem uzrastu. Zanimljivu opasku sam dobila od jedne trogodišnje djevojčice. Na jednoj stranici nacrtana je otvorena boca Coca-Cole, a čepa nema nigdje. Možda je ispod stola. Situacija je svakako vrlo neuredna, a ja je nisam predvidjela.
Luizin „Jajo i strašni strah“ vizualno je nešto nježnija jer mi se činilo da će tako odgovarati sentimentu priče o dvije mace od kojih je jedna uplašena, a druga je ohrabruje.
S Luizom si ovo ljeto također sudjelovala u programu Lastovskih slikovnica u okviru projekta “Društveni centar Lastovo”, kako bi djeci pokazali kako pronaći junake i junakinje iz priča, kako napisati i nacrtati priču.
Kakav je osjećaj biti u ulozi nekoga tko potiče djecu na maštanje i smišljanje priča – prenositi svoju kreativnost? Vidiš li se u budućnosti možda u ulozi predavača?
Jako volim djecu, ali nikada nisam mislila niti htjela biti pedagog. Ne vidim se u ulozi predavača, barem ne još. Ovo ljeto s Luizom sam vodila radionicu za djecu i to je bilo jedno posebno iskustvo. Smišljali smo karaktere i dizajnirali ih.
Oni su mene pak naučili da je Spiderman najviše cool od svih likova iz svih priča i stripova i da je od svih flomastera najvažnije imati crni flomaster.
O tvojoj svestranosti svakako govori i predstava “Linija” nastala u suradnji s prijateljicom iz djetinjstva, arhitekticom i cirkuskom umjetnicom Dorom Komendom. Ova predstava o liku koji se bori sa svojim unutarnjim previranjima dok pokušava ostvariti svoje želje i snove, spoj je animiranog filma i cirkuske predstave u kojem se ti i Dora izražavate svaka kroz vlastiti medij.
Koliko dugo ste radili na predstavi? S obzirom da ste bliske prijateljice, kako je izgledao kreativni proces prožimanja privatnog i profesionalnog, s ciljem pronalaženja zajedničkog umjetničkog jezika kroz različite discipline?
Na predstavi smo radile dvije godine – ne kontinuirano, nego u vrlo intenzivnim intervalima. Sve je počelo kao eksperiment. Tražile smo što sve možemo napraviti interakcijom animacije i pokreta na užetu, nismo znale kamo će nas to odvesti. Jako smo bliske i to je u ovom slučaju bilo dosta važno za naš projekt. Trebalo je najprije naučiti što su nam ograničenja u vlastitom mediju.
Prostor u kojem se lik kreće je od samog početka određen slikom iz projektora. Na pozornici se Dora potpuno mora prilagoditi projekciji, u nekim trenucima nema prostora za improvizaciju. S druge strane, ja sam morala prilagođavati animaciju njenom liku koji se nalazi u realnom prostoru i vremenu. Učile smo i isprobavale dok se jedno s drugim nije lijepo složilo.
Zbog kratkog vremena koje smo imale na raspolaganju trebala nam je ogromna doza povjerenja jedne u drugu jer ovdje nije bilo samo važno pokazati što mi sve znamo i možemo – bilo je važno zajednički ispričati priču. Stoga mislim da smo u konačnici zadovoljne predstavom koju smo napravile. Ali ona ne bi bila ni približno dobra bez trećeg člana našeg tima, Miše Komende, koji je bio zadužen za zvuk i glazbu.
S obzirom na tvoje brojne interese i različite suradnje, možemo li uskoro očekivati novi projekt koji se bavi društveno-angažiranim temama, na tragu spomenute izložbe “Na brdu_skice za izmještanje”, novi animirani film ili možda samostalnu izložbu ilustracija?
Nadam se. Trenutno radim kratki animirani film o gentrifikaciji Dioklecijanove palače u Splitu koji bi mogao biti završen za nekoliko mjeseci. Producent za ovaj film je, kao i za „Iris“, ustanova Zagreb film.
Sa kustosicom Jelenom Mićić pripremam uskoro izložiti niz plavih ilustracija koje zovem „Plave faze“, a nastavljaju se na ilustracije koje sam izlagala u ožujku 2020. godine u zagrebačkom “Botaničaru”, što je ujedno i bila moja prva samostalna izložba. Plan je i da „Liniju“ pokušamo prevesti u medij filma, ali još nismo dogovorile detalje.
A mi možemo samo dodati da se veselimo novim Lucijinim projektima koje ćemo nastaviti redovito pratiti na njenom Instagram profilu.
Ilustracije: Lucija Bužančić
Portret: Ivan Turkalj
Foto predstave “Linija”: Glorija Lizde
