Kako nova generacija modnih dizajnera gleda na modnu industriju i, ono najvažnije, što stvara te kakva nova pravila ispisuje? U sklopu naše nove rubrike Next Generation, upoznajte Dominika, Jelenu, Anu, Ines, Mihaelu i Mateu – modna imena o kojima ćete tek slušati
Modna industrija, ali i mi, njezini konzumenti, nalazimo se na svojevrsnoj prekretnici. Hoćemo li nastaviti bezglavo proizvoditi i jednako besmisleno kupovati, mantrajući pritom o “ekonomskom rastu” u maniri kakve pjesmice naučene napamet, bez imalo razumijevanja, sve dok planet koji nam osigurava život ne potroši sva svoja zastrašujuća upozorenja te prijeđe na crne scenarije na koje znanstvenici upozoravaju desetljećima? Ili ćemo se kolektivno zbrojiti i shvatiti kako nas “business as usual” sada već ubrzano i sigurno vodi u propast? Sudeći prema vrtoglavim brojkama rasta koje bilježi industrija luksuzne mode u ovoj godini, baš kao i ona brze, daleko smo od kolektivnog “zbrajanja”, a kamo li osvješćivanja. Ipak, oni koji daju nadu i mijenjaju stvari nabolje jesu ujedno oni koji imaju pravo biti najviše ljuti na negativne posljedice spomenutog, desetljećima dugog, “business as usual” mindseta – mladi. Nova generacija modnih dizajnera potpuno je svjesna zastarjelih “pravila” na kojima počiva modna industrija, i itekako je spremna ispisati neka svoja, nova. Liberalnija, osvještenija, održivija. Ako ste slučajno pomislili da modna industrija, a osobito ona domaća, nema više ništa novo za reći, nekoliko mladih modnih imena stasalih na Tekstilno-tehnološkom fakultetu koje smo okupili ovom prilikom moglo bi vas razuvjeriti. Upoznajte Dominika Brandibura, Jelenu Geštakovski, Anu Krgović, Ines Bašić, Mihaelu Brajković i Mateu Ribičić. Vjerujemo da ćete o njima naveliko slušati u budućnosti.
Zašto baš modni dizajn?
Dominik: Iskreno, moj prvi susret s modom dogodio se u ranim 90-ima, kada sam sasvim slučajno, igrajući se, naletio na hrpu Neckermann časopisa i Burdi koje je ostavila tetka. Listajući i gledajući stranice časopisa, pomno proučavajući krojne slike unutar Burdi jednostavno sam postao opsjednut odjećom. Od tog trenutka sam krenuo istraživati i sve se više upoznavati s modom, već tada sam spoznao da je to ono čime se želim baviti u životu. Od tog trenutka sve odluke koje sam donio vodile su ka tome da moj san postane stvarnost i naposljetku karijera.
Jedna takva odluka bila je da upišem ŠPUD Osijek- smjer modni dizajn, iako sam imao velike dvojbe želim li se opredijeliti za kiparstvo ili modu. Moda je na kraju ipak prevagnula jer kombinira sve moje interese poput fotografije, grafičkog dizajna, ilustracije, te istovremeno ispunjava kriterije 3D oblikovanja, samo što je u ovom slučaju medij tekstil. Nakon završene srednje škole, upisujem Tekstilno-tehnološki fakultet na kojem usavršavam svoje kreativno, teorijsko i tehničko znanje.
Ines: Po završetku srednje škole sam bila “prisiljena” odabrati fakultet na kojemu ću studirati iako kao relativno izgubljena osoba u tom trenutku nisam imala najjasniju viziju što bih upisivala. Igrom slučaja je to ispala ekonomija. Nakon godinu dana studiranja poslovne ekonomije sam zaključila da me to niti najmanje ne ispunjava, štoviše škodilo mi je fizički jer sam psihički bila nezadovoljna.
Stoga sam odlučila godinu dana, do idućih upisa na fakultete, uzeti vremena za sebe, raditi i razmišljati što zaista želim napraviti od svog života. U jednom trenutku sam se sjetila da sam kao dijete često znala crtati modne ilustracije koje bih potom slala u dječji časopis OK, koje nikada nisu izašle niti u jednom broju. No to nije niti bilo bitno zato što je jedino bio bitan osjećaj kojeg sam imala kada sam crtala specifično te ilustracije. Za tim osjećajem sam se vodila kada sam odlučila baviti se modnim dizajnom i upisati Modni dizajn na Tekstilno-tehnološkom fakultetu u Zagrebu. Privukla me ta dječja zaigranost, stvaranje bez ograničenja i barijera. Taj osjećaj me dan danas vrati na pravi put kada bih sve najradije bacila u vatru. Osim tog osjećaja, danas me sve veći i veći broj faktora privlači karijeri u modnom dizajnu. Svaki segment modnog dizajna mi je zanimljiv i zabavan. Od konstruiranja vlastitih krojeva, krojenja tkanine, šivanja modela, otkrivanja novih tehnika za finiširanje modela, ukrašavanja modela, do ručnog šivanja i sl.
Danas se pojavljuju nove mogućnosti s novim tehnologijama koje samo čekaju da ih se istraži i primjeni na nove kolekcije. Biti modni dizajner je nevjerojatno uzbudljiv posao jer zahtjeva konceptualno razmišljanje, ali i konstantnu sposobnost prilagodbe novim uvjetima i tehnologijama rada. Jer kako vrijeme progresira, i modni dizajn progresira s vremenom tako da nikada nije dosadno. Osim razvoja koncepta, uzbudljiv je to posao jer je već sam po sebi, bez protoka vremena dinamičan. Potrebno je poznavanje i šivanja i konstrukcije i krojenja i poznavanje trendova, a i barem osnova fotografije i stajlinga. Zahtjeva uključivanje u raznorazne sfere samog dizajna, a koja je svaka za sebe nevjerojatno široka i prepuna informacija.
Jelena: Moja potreba za izražavanjem i stvaranjem prisutna je od malena kada se interpretirala kroz apstraktne crteže koje, gledajući ih danas, vidim kao kreiranje tekstilnih uzoraka.
Dizajn, moda i stiliziranje oduvijek me privlačilo i kada sam završila gimnazijsko srednjoškolsko obrazovanje upisala sam Tekstilno – Tehnološki fakultet u Zagrebu. Moda je medij u kojem sam pronašla mogućnost pretvaranja ideja u trodimenzionalnost.
Matea: Oduvijek sam voljela modu i umjetnost. Moja majka je umjetnica i vjerojatno sam tu kreativnu stranu naslijedila od nje. U djetinjstvu uvijek sam se bavila nečim kreativnim, crtala, izrađivala predmete od različitih materijala, smišljala i stvarala nešto novo. Pretočiti neku svoju viziju i ideju u djelo, uvijek mi se činilo posebnim. Upravo to je razlog zbog kojega nisam imala nedoumice prilikom upisa u srednju školu i fakultet, jer sam točno znala što želim.
U životu treba raditi ono što voliš i što te interesira i to mi je bila vodilja kroz sve ovo. Jer kada radite ono što volite i tomu se posvetite, onda na kraju dobijete željene rezultate. Naravno nije lako i treba velikog truda i osobnog zalaganja, ali to me nije spriječilo uzeti stvari u svoje ruke i pokušati ostvariti nešto samostalno. Upravo zbog toga sam odlučila pokrenuti svoj modni brend koji se trenutno bazira na izradi unikatnih hoodica, ali naravno to je tek početak.
Mihaela: Prije svega istaknula bih da modni dizajn nije puko stvaranje trenda kojeg većina slijepo slijedi. Modni dizajn je puno više, sam po sebi je interdisciplinaran, pruža široke mogućnosti i pristupe pri samom oblikovanju odjevne forme.
Pod tim podrazumijevam i krećem od promišljanja koncepta kao polazišne točke, zatim konstrukcijskih rješenja, izbora materijala, eksperimentiranja sa svim ovim nabrojenim i do konačnog predstavljanja, odnosno prezentacije odjevnog predmeta ili kolekcije. Sve to čini široku mogućnost izražavanja i oblikovanja u modnom dizajnu. Evo, to su neki od elemenata i razloga koji su me privukli ovom obliku stvaranja i kreativnog izražavanja.
Ana: Oduvijek sam bila fascinirana činjenicom da je moda umjetnost, a to se lako da uočiti i u mom stvaralaštvu. Vjerovala sam svojim osjećajima i uporno radila na tome što sam željela.
Kakav vas stil privlači kad je riječ o stvaranju odjeće?
Dominik: Privlači me puno toga i mislim da uvijek ima prostora i vremena za transformacije u svemu u životu pa tako i u dizajnerskom potpisu. Kada bih sumirao svoj dosadašnji rad mogao bih reći da proizvodim street ready to wear odjeću s pomakom, u smislu siluete ili materijala. Moja odjeća namijenjena je mladim, alternativnim, urbanim queer ljudima i svima ostalima koji se poistovjećuju s bilo čim navedenim.
Ines: Volim stvarati odjeću koja u nositelju budi znatiželju i zaigranost, ali i povezanost s predmetom. Nevjerojatan je osjećaj vidjeti osobu koja nosi neki moj dizajn i u njemu se ne samo osjeća dobro već ima potrebu ostvariti neku povezanost s tim predmetom, bilo to kroz pokret, bilo to kroz smijeh, bilo to kroz ulazak u neku novu ulogu. Volim vidjeti kada se u očima osobe koja nosi moj dizajn vidi zaigrano dijete koje se prepušta sebi i smijehu, bez barijera, bez potrebe da izgleda dobro za druge, već da se dobro osjeća sama sa sobom. Onaj osjećaj koji sam ja imala kao dijete, a imam ga i danas kada stvaram, kroz odjeću želim prenijeti i na druge. Jer smatram da ne smijemo zaboraviti biti djeca.
Djeca koju nije briga za norme društva, za pravila oblačenja, za broj koji označava ovu ili onu veličinu zbog čega se osjećamo bolje ili gore, ali uglavnom gore. Što se tiče stila, on je rekla bih kapriciozan i zaigran. U jednoj kolekciji je on možda više feminiziran, po pitanju siluete i odabira boja, a u drugoj je malo više maskulin po pitanju odabira materijala i krojeva. Diplomska kolekcija meni osobno izrazito zanimljive tematike „Uloga krvi i menstrualnog ciklusa u umjetnosti i modnom dizajnu“ koju trenutno završavam uz mentoricu prof.mr.art.dr.sc Jasminku Končić obuhvaća i konceptualne komade i nosivije komade koje u sebi sadrže svu konceptualnu ludost i kapriciozan duh mene i odjeće koju volim i želim stvarati. Tako da ostanite u toku jer uskoro izlazi, a u toku možete ostati ako zapratite moj instagram profil @morphlines ili @morphlines___.
Jelena: Stvaram konceptualnu (avangardnu) modu, te također radim i komercijalnije odjevne predmete i modne dodatke u manjim serijama. Naučena sam da kolekcije kreiram po pitanjima koja me u nekoj životnoj fazi okupiraju, a kroz stvaranje odjeće ta problematika postaje trodimenzionalna.
Ne mogu odrediti stil, ali bih estetiku odjeće koju stvaram opisala kao sklapanje jednostavnih odjevnih komada koji sadržavaju element multiplikacije, predimenzioniranosti, dekonstrukcije ili sve od navedenog zajedno. Ne bojim se pretjerati, pa tako predstavljam jednostavne linije odjeće koje namjernim dorađivanjem graniče s kičem. Maksimalizam je definitivno pridjev kojim bih opisala pojedine odjevne predmete.
Matea: Moja diplomska kolekcija pod nazivom 50s`Athleisure najbolje opisuje moj sadašnji stil stvaranja. Volim odjeću koja je casual, opuštena, udobna i praktična, ali ujedno moderna i elegantna. To sam pokušala ostvariti kroz svoju kolekciju koja je jedinstven spoj sportske, casual odjeće i elegantne mode 50-ih godina.
Jedan od načina za stvaranje nečeg novoga je i spoj dvaju stilova koji su dijametralno suprotni, što sam upravo i prikazala ovom kolekcijom, kojom sam pokušala stvoriti nešto novo i drugačije i time ujedinila modu različitih razdoblja. Potaknuta upravo ovom kolekcijom, i pozitivnim reakcijama koje sam dobila za nju, krenula sam u izradu elegantnih hoodica koje se mogu odlično kombinirati u sportskom odijevanju ali i uz elegantnu odjeću, na čemu se trenutno i temelji moj brend pod nazivom „Matea design“. Smatram da je najbitnije da se osjećate ugodno i zadovoljno u onome što nosite, i samim tim ćete izgledati bolje.
Mihaela: U oblikovanju odjevnih predmeta i stvaranju kolekcija uvijek krećem od koncepta pa mogu slobodno reći da volim konceptualni pristup u modnom oblikovanju. Koncept mi je glavno polazište, osnova od koje polazim. Temu koju izaberem ili mi je zadana kao koncept duboko promišljam i analiziram.
Stavila bih naglasak i na eksperimentiranje koje mi pruža mogućnosti propitivanja granica do kuda mogu ići i koliko daleko u konstrukcijskim rješenjima, u obliku same forme odjevnog predmeta i u eksperimentiranju s materijalom. Rezultat tih eksperimenata jest nastanak pomalo neuobičajenih formi odjevnih predmeta, koje su predimenzionirane i voluminozne u kojima se tijelo naprosto, gubi, topi u njihovom volumenu. Ponekada moj izbor padne na nekonvencionalni, odnosno alternativni materijal za izradu odjevnih predmeta, a ako se odlučim za uobičajeni konvencionalni materijal onda interveniram ručno na istom različitim premazima ili čak doradom nekom vrstom printa. Kroz ove eksperimente provlačim i antimodne odjevne predmete tako da ih pomodnjavam i osuvremenjujem, prikazujem u suvremenoj estetici i približavam publici. Ponekad su to hibridi koji nastaju spajanjem modnih i antimodnih odjevnih silueta koji su vidljivi u mojim kolekcijama. Odjevni predmeti koje oblikujem nemaju komercijalnu namjenu i ne stvaram komercijalni dizajn, namijenjeni su za prikazivanje u galerijskim prostorima. Takvim načinom prezentacije oni više imaju umjetničku estetiku koja je produkt mog dubokog promišljanja samog koncepta. Zapravo, gajim umjetničku estetiku odjevnog predmeta. Mogu zaključiti da tako radim meni svojstven stil.
Ana: Privlače me razni stilovi iz kojih crpim inspiraciju. Kombiniranjem različitih stilova kreiram svoj osobni stil. Moje kolekcije su najčešće sačinjene od casual do nenosivih odjevnih komada s izrazito snažnim koloritom i simbolikom.
Koju poruku želite svojom odjećom prenijeti potrošaču?
Dominik: Smatram da svaki dizajner s odjećom prenosi neku poruku potrošaču, moja je u ovom slučaju quality over quantity. Naime, tijekom cijelog svog obrazovanja istraživao sam razne načine reusea i reciklaže, tako da sada ponosno mogu reći da preko 70% produkta koje proizvedem nastanu na tom principu. Moj kreativni proces sastoji se od masovnog hordanja starih materija, do redovitog obilaženja buvljaka, second hand shopova, sakupljanja stare odjeće od obitelji i prijatelja te pronalaženja kreativnih načina kako stvoriti novi produkt.
Tako na primjer u svojoj zadnjoj kolekciji proizvodim traper jakne koje su nastale od osam pari starih traperica, hlače nastale od bakinih tabletića ili suknje od starih vojničkih jakni. Na taj način udahnem novi život materijalima koji bi u suprotnom bili odbačeni i zagađivali naš okoliš i planetu. Dakle, poruka koju želim prenijeti jest da bi svi skupa trebali promisliti o načinu na koji konzumiramo modu, jesu li brzo mijenjajući trendovi vrijedni zagađivanja okoliša, ili je bolje uložiti u etično i kvalitetno izrađen, unikatni-handmade-bezvremenski komad koji ćemo moći nositi godinama? Također, ovim načinom naglašava se individualnost i autentičnost osobe koja nosi ovakav produkt, a osim toga skoro svaki moj predmet nosi određenu neverbalnu poruku u sebi, tako da mogu reći da je moj dizajn u sebi sadrži i poruku bunta prema ustaljenim i tradicionalnim normama.
Jelena: Odjeću stvaram na temelju koncepta, a koncept se uvijek bazira na temama koje me u određenom životnom razdoblju okupiraju. U dosadašnjem radu ,,krtizirala sam” statusne simbole i njihovu prolaznost, zatim položaj žene, međuljudske odnose. Također, inspiriram se banalnim sitnicama koje susrećem u vlastitom okruženju. Inspirira me način na koji doživljavam određene situacije. Stvaram na temelju sebe, svi moji radovi su odraz mene. Osim koncepta koji šalje poruku, rekla bih da načinom izrade odjeće šaljem poruku potrošaču.
Zagovaram „slow fashion“ proces izrade za koji se nadam da će ostati aktualan i u budućnosti. Slow fashion, vintage i second hand trenutno jest aktualan za što mislim da je pozitivno jer iziskuje puno više vremena u smislu traženja odgovarajućih odjevnih predmeta i ulaganja u komade koji traju i trajat će. Cilj je izrađivati odjeću koja traje vječno i potaknuti kupca da ne kupuje impulzivno već s poštovanjem procesa izrade. Cilj je pružiti kupcu unikat, potaknuti zanimanje za ručnu izradu, imati interakciju s publikom i spajati sadašnjosti i prošlosti u odjeću koja u budućnosti traje.
Matea: Svojim odjevnim predmetima želim ponuditi svojim kupcima udobnost i opuštenost, malo elegancije pri obavljanju svakodnevnih životnih obveza. Svojom odjećom želim prenijeti da bez obzira na to što je odjeća sportska, udobna, može biti i elegantna i posebna, i možemo ju iskoristiti na različite načine. Pokušavam se odmaknuti od standardnih konfekcija, spojiti ih u jedno i učiniti posebnim i drugačijim.
Mihaela: Budući da stvaram nekomercijalne odjevne forme koje imaju za cilj prezentaciju u galerijskim prostorima i nisu za svakodnevno odijevanje, u takvom načinu prezentacije one imaju umjetničku estetiku.
Moja poruka u općenitom smislu bila bi da se treba odmaknuti od praćenja trendova i stvarati vlastiti stil s kojim se događa pomak od uobičajenih odjevnih kombinacija. Time se naglašava osobnost i individualnost i ne treba se skrivati iza uniformiranosti tog istog nametnutog trenda.
Ana: Najčešće propitujem sociološke, kulturološke i psihološke pojave koje problematiziram kroz dizajn odjeće. Ističem probleme današnjice te aktualne svjetske događaje, a šaljem poruku o pokretanju niza promjena koje su postale nužne u suvremenom društvu.
Kakav mora biti modni dizajner, pa i dizajn novog doba?
Dominik: Smatram da poruka o kojoj sam gore pričao prvenstveno treba krenuti od samih dizajnera. Smatram da bi se dizajneri novog doba trebali okrenuti nekonvencionalnim principima stvaranja, razmisliti o etičnoj i ekološkoj proizvodnji, izaći iz komfor zone te pokušati kroz svoj dizajn reducirati količine tekstilnog otpada.
Ines: Svaka osoba, svaki dizajner ima neke probleme koji su mu prioritetniji od drugih i dok god kroz svoj rad nastoji riješiti bar jedan problem ili makar ukazati na njega, kvalificiran je za rad u ovom „novom dobu“. Nekima je to održivost, nekima je inkluzivnost, nekima su to radni uvjeti, dok je nekima sve ovo od navedenog, a drugima pak samo profit i slava što osobno ne smatram dobrim razlozima za stvaranje i kreiranje. Osobno smatram da su stavke poput održivosti, inkluzivnosti i radnih uvjeta bitne, no najbitnija stavka mi je odgovornost modnog dizajnera da bude Čovjek u svakom aspektu svojeg rada te da ima sposobnost svoj ego, kada god je to u stanju, staviti na stranu za dobrobit svog brenda i dizajna, ali i za dobrobit ljudi s kojima radi.
Čovječnost se nekako zagubila u ovom konzumerističkom i kapitalističkom svijetu. Modni dizajner mora naučiti da nije bogom dan i da mora raditi sa drugim ljudima u određenim dijelovima razvoja kolekcije. Ti drugi ljudi zaslužuju pošteno plaćen posao, dobre radne uvjete i poštovanje zbog znanja i vještina koje posjeduju. Ako posao nije moguće platiti pošteno, što je čest slučaj dok je dizajner na početku karijere, uvijek postoji način za kompenzaciju i trebalo bi postojati prostora za dogovor u takvim slučajevima jer se ne radi uvijek o profitu, već o ukazivanju poštovanja. Također smatram da, koliko god će ovo biti kontradiktorno mojoj struci, ljudima ne treba toliko odjeće. Proizvoditi bi se trebalo manje i rjeđe, ali kvalitetnije i fokusiranije. Ne mogu kao dizajner prestati stvarati samo zato što odjeće ima previše na svijetu, ali kao kreativna osoba koja ima potrebu stvarati, raditi s rukama i pretakati koncepte u konkretne komade mogu stvarati kolekcije kakve želim i raditi manje serije ili za komade primati isključivo narudžbe te na taj način doprinijeti smanjenju prekomjerne proizvodnje i potrošnje. Nikome ne treba deset različitih jakni koje se raspadnu u roku od godinu dana. No imati dvije ili tri konkretne jakne koje traju i prolaze test vremena bilo stilski bilo produkcijski je nemjerljivo. Također velikom bolešću ove struke smatram konkurenciju i ljubomoru. Pogotovo na našem području. Na području na kojem se sve raspada, razilazi i uništava. Suradnja, međusobno poštovanje i uvažavanje drugih kreativaca je sve što imamo. Ako si međusobno ne pomažemo i uzdižemo se, džabe nam sav posao kada na kraju ostajemo sami. Zapravo i postoji jedna stavka koju bi svaki dizajner novog doba u sebi trebao imati i prenositi dalje, a to je ljubav.
Jelena: Mišljenja sam da konkretan modni dizajner mora poznavati sve segmente modnog dizajna. Pretvorba ideje, vizuala u dizajn ili skicu su naravno ključni, ali modni dizajn bi trebao podrazumijevati i poznavanje konstrukcije i modeliranje odjevnih predmeta.
Također, poznavanje teorije mode i odabir tekstila s kojim se radi jedan od je ključnih faktora. Stiliziranje i modna fotografija, odabir šminke, frizure i scenografije su dijelovi koje modni dizajner mora poznavati, kako bi finalni rezultat bio potpun.
Matea: Živimo u vremenu brzih promjena i globalizacije, naravno to se uveliko odražava i na modu. Trendovi se brzo mijenjaju, odjeća (s potpisom i bez) je sve pristupačnija široj masi. Velike tvrtke nude širok asortiman odjevnih predmeta koji su vrlo pristupačni što za nas dizajnere koji započinjemo s radom i ostvarivanjem karijere predstavlja egzistencijalni problem. Često kvantiteta stoji ispred kvalitete. Zbog toga dolazi i do velikih ekoloških problema, masovna industrija postaje jako štetna za okoliš, masovna konfekcija jako zagađuje, uvjeti rada su sve gori, a odjeće u ormarima koju ne nosimo sve više.
Modni dizajneri koji žele uspjeti trebaju se bazirati najviše na kvaliteti svojih proizvoda i na unikatnosti, što budimo iskreni nije uvijek lako. Teško je pored svega što se danas nudi doći do izražaja i probiti se, moramo biti posebni i drugačiji i ponuditi nešto novo i zanimljivo. Međutim ono što je također jako bitno je da dizajner mora komunicirati sa svojom publikom, mora imati svoj „community“, i mora taj community osluškivati i onda u suradnji sa svojim kupcima stvarati nove trendove.
Mihaela: Modni dizajner u ovom vremenu trebao bi osim onoga standardnog, da ima razvijen osjećaj za estetske kriterije forme, kolorita ili materijala u oblikovanju odjevnog predmeta, imati formalno obrazovanje. To je netko tko će znati vješto baratati s digitalnim alatima i vještinama u procesu stvaranja svog produkta, tu mislim na nastanak skice, konstrukcijska rješenja, modeliranje i sl. Zatim da je dobar umjetnik i na koncu da dobro zna predstaviti svoje odjevne predmete ili kolekcije i u konačnici da sve navedeno jasno iskomunicira s krajnjim potrošačem.
Trebao bi također propitivati nametnute društvene trendove i sociološke fenomene koje svi živimo u ovoj progresivnoj i nametljivoj popularnoj kulturi, te ih duboko analizirati i promišljati. Prema tome, trebao bi se i kritički osvrtati na te fenomene i to progovarati kroz svoje modno izražavanje. I vrlo važno za istaknuti je da djeluje u skladu s načelima održive mode i da zna zadovoljiti ekološke standarde.
Ana: Dizajn novog doba nužno mora biti održiv, a dizajner inovativan.
Je li dobro vrijeme za biti modni dizajner?
Dominik: Nikada nije dobro vrijeme za biti modni dizajner! Novonastala pandemija samo je dodatno otežala i produžila borbe s kojima se susrećemo svakodnevno. Ali to nije nešto što nas sprječava ili će nas odmaknuti od onoga što volimo.
Biti dio kreativne industrije nije nimalo lako, ovaj posao zahtijeva jako puno rada, truda, energije, živaca, volje i žrtve, ali sve pozitivne reakcije, pohvale, komplimenti, te zadovoljni i sretni klijenti sve navedeno poništavaju. Generalno sam optimističan, i mislim da bolje vrijeme dolazi iako sam se našalio na početku.
Ines: Vrijeme je zanimljivo i izazovno. Puno toga dizajnere specifično danas koči. Poput velikih ograničenja, neizvjesnosti i nesigurnosti vezane za budućnost, podjela unutar društva, sveprisutnog straha i anksioznosti. Ipak puno toga u današnje vrijeme može biti jako inspirativno kao što su to naravno goruća aktualna pitanja, ali i recimo sve veća potražnja za malim obrtima i zanatima, autentičnosti. Također je na pomolu i jačanje lokalnih zajednica kroz povezivanje u radu i prilagođavanje razmjene dobara i usluga od onoga na što smo do prije lockdowna bili naučeni.
Nalazimo se na prekretnici ka novom dobu koje će biti sve više podijeljeno na tehnološki i analogni svijet. Mislim da svaki kreativac bio on umjetnik, bio dizajner, bio glazbenik ima zadaću uhvatiti to vrijeme, tu prekretnicu u svoj rad i ne dopustiti podijelu već kreirati sinergiju te dvije sfere čovječanstva i kroz svoj rad slati optimizam, nadu i ljubav. Usudila bih se reći da je vrijeme za biti modni dizajner uvijek dobro pogotovo u zanimljivim i izazovnim vremenima, a ako za ništa drugo onda barem za postavljanje temelja svojeg budućeg poslovanja.
Jelena: Biti modni dizajner u Hrvatskoj nije jednostavno, ali smatram da je uz rad i učenje uvijek dobro vrijeme. Moderno doba omogućava lakši dolazak do medijskog prostora za promociju, a samim time i za prodaju odjevnih komada.
Iako je trenutno odjeća dostupnija nego ikada, budi se svijest o očuvanju okoliša, „slow fashion“ pokretu, te se nadam da će što više ljudi početi više cijeniti kvaliteta od kvantitete. Smatram da su nove generacije dizajnera osvježenje za modnu scenu. Uz i ako im se pruži dovoljno prostora, podrške i poštovanja to može rezultirati vanserijski.
Matea: Ovisno na koji način gledate. Prvo, živimo u modernom vremenu s mnoštvo društvenih mreža koje nam pružaju priliku da svi radimo globalno, i daje nam jako puno mogućnosti, ali isto tako to znači i globalnu konkurenciju. S jedne strane nalazimo se u doba covida, i u takvoj situaciji ljudima moda nije prioritet. Naravno da tu dolazi do problema u modnoj industriji, a pogotovo za mlade dizajnere koji su na početku i trebaju tek nešto sagraditi. S druge strane smatram, uvijek je dobro vrijeme za raditi ono što volite i u čemu ste dobri i to je najvažniji dio. S malo volje, puno rada i truda može se postići sve što poželite. Danas je moda mnogo dostupnija široj masi nego što je to bilo prije 50 godina, ali ukoliko ste uporni, inovativni i ponudite dobru modnu priču, možete se istaknuti među masom. Samo se treba prilagoditi vremenu i okolini biti ustrajan i sve je moguće.
Mihaela: Činjenica jest i svjedoci smo da živimo u vrlo izazovnim i turbulentnim vremenima kada nam se gotovo iza svakog ugla servira izazov s kojim se moramo suočiti, nadići ga, riješiti ga ili jednostavno pokleknuti pred njim. Pa ipak moj stav je da nema lošeg ili dobrog vremena za živjeti svoj poziv i talent.
Uvijek će biti neka teška vremena kao što smo vidjeli do sada, a ipak sve je prolazno.Treba se izdignuti iznad takvog promišljanja i nastaviti stvarati bez obzira na sve. Ako čovjek radi odgovorno i ima ozbiljan pristup radu i radnom zadatku, a to radi iz srca, uvijek je dobro vrijeme. To se jednostavno živi.
Ana: Uvijek je dobro vrijeme za ono što se stvarno voli.
Naslovna fotografija: Vanja Šolin
