Lorna Kijurko je fotografkinja koja na poseban način promatra žene. Razlog zašto nismo mogli propustiti razgovor s njom za tiskano izdanje Grazije no.259 pod nazivom “Budućnost je ženskog roda”
Nisam sklona često upotrebljavati riječ “feminizam” kad želim razgovarati o ženskoj zajednici. Nisam sklona tom pojmu u kontekstu razdvajanja na “žensko” nasuprot čemu stoji “muško”, s naglaskom na borbu i odlazak u ekstremnije ideologije. Umjesto toga, radije upotrebljavam riječi kao što su kolegijalnost, snaga, inspiracija, a posebno volim sintagmu “žensko pleme”. Tu pronalazim svu moć ženske zajednice kad je složna, međusobno podržana te obostrana inspiracija. Također volim i kad me inspiriraju druge žene svojim radom i djelovanjem. Vizualno utjelovljenje tih misli pronašla sam u radu talentirane fotografkinje Lorne Kijurko. Njezine su žene slobodne, neopterećene, prirodno lijepe i jednostavne, istovremeno nježne i snažne, često i potpuno gole kad nastaju njezini moćni ženski aktovi.
Lorna je rođena 1985. godine u Ljubljani, odrasla je u Rovinju, a sada živi i radi u Zagrebu iako voli reći da mnoga mjesta zove svojim “domom”. Samostalno djeluje od 2014. godine, a tada su objavljeni i njezini prvi fotografski radovi. Njezine su fotografije izložene na više skupnih izložbi. Samo prošle godine izlagala je u sklopu Salona mladih, u Gradskom muzeju Sisak, kao nova članica ULUPUH-a, zatim u zagrebačkoj galeriji Modulor i Laubi. Iza nje su i tri samostalne izložbe; “Bez žurbe” u Rovinju te serija umjetničkih aktova “Živost” u Rovinju i Sisku, a za koju kaže da je i dalje u nastajanju. Osim što se jako volim zagledati u “njezine žene” i impresivne crno-bijele portrete, Lorna je i vrlo zahvalna sugovornica na temu ženstvenosti, umjetničke slobode i inspiracije.
Reci mi za početak više o svojim prvi koracima u fotografiji; kad i kako si otkrila da se želiš baviti upravo time?
Mogu izdvojiti jedan događaj koji mi je bio svojevrsni okidač: u galeriji Yellow Korner u Münchenu zaokupila mi je pažnju fotografija Riea Rasmussena “Imperious”. Izazvala je kod mene zanimljivu reakciju i više sam počela fotografirati i zanimati se za portretiranje. Bilo je to 2014. godine, a godinu kasnije primljena sam na Fotosofiju, seminar za naprednu fotografiju pod vodstvom Damira Hoyke. Tada se sve nekako počelo odvijati i prepustila sam se toku, ne propitkujući sebe zašto baš fotografija. Kako sam se do tada duže vremena bavila plesom kao vrstom izražavanja, sjećam se da mi se pojavila želja za prepoznavanjem trenutka nečijeg pokreta i spajanjem istog s osobnošću i danom situacijom, vizualno.
Zašto baš fotografija kao medij?
Fotografija mi omogućuje da zabilježim vanjsko viđenje spojeno s unutarnjim doživljajem u trajnijem obliku, gdje god bila, a na temelju kojeg i kasnije dobivam nove informacije o istraživanju sebe i svijeta koji me okružuje. No to možemo i kroz bilo koje druge medije, bez potrebe za kategorizacijama. Jednostavno samo radim kako me “unutra” nešto nosi i u tim trenucima uopće ne analiziram. Svjesna sam da svemu tome prethode razne radnje, sve se spaja. U svim fotografijama i drugim vrstama izražavanja isprepliću se životna iskustva i procesi kroz koje prolazimo, vidimo ono što jesmo i onako kako osjećamo. Fotografija je oduvijek moja velika ljubav i što više vrijeme prolazi, doživljavam je i kao divan alat za učenje i interpretaciju života, kao i za dijeljenje informacija. Ali izrađena fotografija, to je za mene poseban osjećaj.
Baviš se modnom fotografijom, obožavaš putopisnu, no ono po čemu bih te ja izdvojila jesu aktovi, i to fantastični ženski aktovi. Što pronalaziš zanimljivim baš u toj formi?
Hvala ti na lijepim riječima. Često kažu da je najbolje opredijeliti se za jedan žanr, no ja to nikad nisam mogla jer mi tek zapravo ta fuzija svega zajedno ima smisla. U moru podražaja, volim izvući s čime trenutačno rezoniram. S tolikom ljepotom oko nas, ne mogu si zamisliti da primjerice radim isključivo aktove. I u svakoj fotografiji “dodirujem” pomalo od svega. Ali aktovi su mi postali izrazito važni na putu istraživanja, kako sebe tako i zajedničkog svemira u kojem se događa razmjena primanja i davanja. Najprije bih istaknula prihvaćanje zemaljskog oblika, svoje tijelo kao polazišnu točku prihvaćanja. Goli smo stigli na ovaj svijet i to vežem s najprirodnijim stanjem. Ono što mi je zanimljivo je to da se zapravo uopće ne fokusiram na tijelo tijekom snimanja, nego na emocije i energiju koja nastane. Dolazi do nekog prekrasnog oslobađanja i suočavanja sa sobom samim. Dopuštamo biti izloženi i ranjivi, skidati razne slojeve pa i naći jednu vrstu snage, one izvorne. Spajamo nevidljive niti.
Ne bavi se puno fotografkinja ženskim aktovima, a meni se čini da je upravo u toj ženskoj kombinaciji posebna povezanost. Slažeš li se?
Slažem se. Svakako se osjeti ta divna nježnost i razumijevanje. Kao što i muškarci imaju svoj krug i teme, tako i mi žene imamo svoj. Podrška koju si dajemo međusobno je bitna. Možemo se međusobno poistovjetiti u raznim stvarima, no to ne znači da se time separiramo, nego volim reći da tako stvaramo ravnotežu.
Ima nešto posebno u načinu na koji fotografijama prenosiš tu energiju “ženskog plemena”. Koliko ti je teško pronaći modele koji se osjećaju dovoljno ugodno da se razodjenu i oslobode? Što je potrebno u toj kemiji između modela i onoga tko je s druge strane fotoaparata?
Potrebna je svijest. Potrebno je povjerenje. Potrebna je prisutnost i želja za tim iskustvom. Svatko na svoj način vidi taj proces i razlikuju se namjere. Sve više angažmana imam po pitanju aktova i baš mi je drago zbog toga. Moram priznati da mi sada nije tako teško pronaći nekog ako recimo radim kakav privatni projekt. Doista je lijepo vidjeti tu slobodu, da ljudi prepoznaju kako u tome nema ničeg “lošeg”, samo je pitanje žele li to doista. Često se zna dogoditi da je osoba na granici “bi/ne bi”, no meni je to već odgovor da nije trenutak. Mislim da je tu jako bitno komunicirati sve unaprijed.
Kako općenito gledaš na žensko tijelo i pojavu istog u današnjoj vizualnoj kulturi? Imam dojam kako nas je ta masovna digitalna stvarnost dovela do toga da se žene danas razodijevaju više nego ikad, a opet se skrivaju iza brojnih filtera.
Da, zanimljivo je to promatrati. No isto tako sami biramo hoćemo li tome pridavati pažnju. Mislim da si u zadnjoj rečenici sve rekla, razodijevanje-skrivanje iza filtera. I ja bih tu stala sa svojim mišljenjem.
Koliko su žene danas uopće slobodne? Iz perspektive nekog tko ih fotografira, tko im pristupa vizualno i psihološki, i tko ih promatra kroz objektiv.
Ne mogu ovdje biti skroz objektivna jer se susrećem sa ženama koje žive svoju slobodu sve više. Uvijek nam u život dolaze osobe s kojima imamo sinkronicitete i puno dodirnih točaka. Tako, kad razmišljam o ženama koje upoznajem, mislim da se fokus sada više nego ikad stavlja na rad na sebi, na shvaćanje da smo sami odgovorni za to kako ćemo se osjećati. Kad smo u skladu sa svojom dušom, slobodni smo. No ono što primjećujem recimo kao najveću prepreku tome jest ona: “Što će drugi reći ili misliti.” Ali to je opet jedna velika, posebna tema.
Tvoj pojam lijepe žene – što ženu čini lijepom?
Svatko na svoj način definira ljepotu, ali za mene je lijepa žena ona koja je svoja i koja djeluje prema željama svog srca, koja živi svoju autentičnost. Iskrenost prema sebi, a onda i prema drugima, lako je uočljiva. Ne može se sakriti taj ples duše. Unutarnja ljepota, nježnost koja susreće divlje i dobronamjernost…
Imaš li nekog u životu tko te posebno inspirirao?
Ima više osoba koje su bile, a neke su i sad moja inspiracija, uključujući i moju obitelj. Ali znaš što me najviše inspirira kod nekog? Kad emitira ljubav! Imenovat ću jednu osobu koja mi je bila prijatelj, učitelj i, kako ga volim nazvati, “umjetnik života”, a on je Bruno Mascarelli i upoznali smo se na mojoj prvoj izložbi. Pružio mi je veliku podršku i satima sam slušala iskustva njegovog slikarskog putovanja te mudrosti koje je nesebično dijelio.
Što radiš kad ne fotografiraš? Nosiš li uvijek fotoaparat sa sobom?
Crtam, plešem, zapisujem misli, putujem. Svaki dan nešto čitam. Trenutačno proučavam indijsku filozofiju i simbole svete geometrije. Pomalo sam opčinjena krugovima (smijeh). Ne nosim aparat uvijek sa sobom, ali imam jedan analogni koji se nekako izdvojio. Često mi je pri ruci, a njega koristim kao dnevnik, da zabilježim situacije za koje osjetim da su mi od važnosti.
Što te potiče na to da “pritisneš okidač”?
Neka neobjašnjiva sila, kad se spoji krug svih vanjskih i unutarnjih doživljaja. Još nisam našla način na koji bih to verbalno izrazila. Taj trenutak jednostavno jest.
Čime bi se bavila da se ne baviš fotografijom?
Na prvu bih rekla slikanjem ili plesanjem. Sigurna sam da se ne bih odmaknula od kreativnog izražavanja.
Kako si provela posljednjih godinu dana? Čime si bila zaokupljena?
Bila je to jedna izrazito zanimljiva godina, a meni osobno zasad i najvažnija i prekrasna u svakom obliku. Mogla bih knjigu napisati o svim doživljajima koliko ih je bilo. Gledam je kao velikog učitelja na svim područjima. I više nego ikad otkrivala sam čari tišine i prepuštanje toku života.
